Pisala sam iz sjećanja. Sjećanje je nešto fantastično, poput neovisne osobe koja živi u nama i ima svoje dobre i loše dane, svoje hirove, svoje metode da sve kod sebe čuva fino poslagano, na način da što je dublje spremljeno, to je bolje izglačano, spremnije za nošenje. I kad pomisliš da si sve zaboravila, dovoljno je napisati jednu istinitu rečenicu koja će poslužiti kao okidač, i klupko sjećanja...

Žene i muškarci ne žele svoju slobodu i svoju slobodnu volju. Žele da netko odlučuje umjesto njih, žele povjeriti svoju slobodu u ruke nekog šefa, nekog vođe, nekog inkvizitora koji će odlučiti za njih. Sloboda je breme i nitko ne može nikoga prisiliti da bude slobodan.

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.

Intenzitet medijske recepcije Sandorfa izuzetno se podigao prije tri-četiri godine, kada smo se ustalili na produkciji od približno dvadeset i pet knjiga godišnje. Tek tada su mediji i publika zaokružili sliku o Sandorfu, i sada iščekuju da ih svako malo Sandorf iznenadi s nekim novim provokativnim ili enciklopedijskim naslovom. Nije lako zadovoljiti ta očekivanja, ali je jako stimulativno.

Mi svoje kupce ne varamo ni marketinškim trikovima i šminkanjima svojih poruka. Ne varamo ih, primjerice, niti debelim knjigama s velikim slovima i gramaturom papira da bismo dobili voluminoznost, a ne varamo ih ni time da im podvalimo nešto što prije marketinški napušemo, a kasnije se ustanovi da je to tanke sadržine. To je osnovno – poštenje prema našim kupcima.