Ne vjerujem da književnost ima čudotvorne moći, ako išta, uvijek ću braniti njezinu svetu beskorisnost. To je li neki roman koristan, beskoristan, ljekovit ili samo zabavan isključivo ovisi o iskustvu čitatelja i čitateljica, o onome što se događa u njihovoj nutrini dok ga čitaju, u tišini, sami, licem u lice sa samima sobom.

Kad smo sretni, ne tražimo objašnjenje za ovaj osjećaj. Kad imamo bol u duši, kada patimo, želimo razumjeti patnju i iskusiti je s nekim. Postoje stvari na svijetu koje se ne može definirati. Kao što su tugovanje, ljubav, patnja, itd. Oni se mogu samo opisati. Ali u tom opisu čitatelj i pisac susreću se kad osjećaju isto. Književnost nam pomaže da ne budemo sami u boli, u tuzi.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. Možda bismo mogli živjeti i bez ovog obrazovanja, poput divljeg djeteta odrasla s vukovima u šumi, ali to nisam ja.

Stalno nešto brinemo za mlade, to je opće mjesto svekolike povijesti. Fura li ih ili ne fura “pogrešan tok”? Kvari li Sokrat omladinu ili ne? No možda bismo u ovo današnje doba društvenih mreža, fake newsa i teorija zavjera, ravnozemljaša i QAnona trebali biti zericu zabrinutiji zbog toga 'što čitaju', 'što su čitali' i 'kako misle' - ti koji navodno brinu za mlade.