Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

WALDEN

Knjiga koja je mješavina poezije i idealizma romantizma, satire i priručnika za samoodržanje u prirodi.

– Čitajte Planetopijina izdanja! –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige
ČITAONICA • Piše: MV Info

Henry David Thoreau : Walden (ulomci)

Thoreauova zamisao nije bila da napiše odu potištenosti, nego da svojim uvidima i iskustvom hvastavo probudi susjede i potakne ih na akciju te su ga zbog radikalnog pristupa očuvanju prirode nazvali 'ocem environmentalizma', a zbog njegova promicanja građanskog neposluha anarhistom.
Kritika • Piše: Sergej Županić • 28.04.2020.

Henry David Thoreau : Walden

Henry David Thoreau: Walden

Walden Thoreau Henry David

O dobu u kojem je napisao svoju knjigu "Walden : Život u šumi", Henry David Thoreau napisao je da "vjeruje da se ljudi i dalje pomalo boje mraka iako su sve vještice već povješane, a uvedeni su kršćanstvo i svijeće". To njegovo razotkrivanje čovjeka koji se i nakon tri i pol milijuna godina evolucije, te nekoliko industrijskih revolucija još uvijek boji mraka iz kojega vrebaju glad, grabežljive životinje i sile koje ne razumije, koliko vrijedi danas, isto toliko vrijedilo je i 1845.

Te godine u lipnju Thoreau je kao 28-godišnjak s pozivom da se do kraja života bori za slobodu, istinu, prosvjetiteljske ideale i prirodu, na dvije i pol godine otišao živjeti usred šume, spartanski, na obale jezera Walden nedaleko od njegovog rodnog grada Concorda u Massachusettsu. Vlastitim rukama podigao je brvnaru u engleskom stilu, dimenzija tri sa 4,5 metara, tek nekoliko desetaka metara od obale jezera, nastalog kad je prije desetak tisuća godina jedan od posljednjih sjevernoameričkih ledenjaka pred očima nekih od prvih američkih domorodaca zauvijek izdahnuo s izdisajem posljednjeg ledenog doba u kotlini dubokoj 30 i širokoj 800 metara. Svoj društveni eksperiment, suočavanje sa samim sobom, a konačno i knjigu koja je mješavina poezije i idealizma romantizma, satire i priručnika za samoodržanje u prirodi, Thoreau je godinama poslije objašnjavao da je htio vidjeti, između ostalog, "može li osobnim iskustvom naučiti ono što je trebao učiti druge".

I vidio je. Njegova knjiga postala je ishodišna točka zelenih, hipija, ekoloških i društvenih pobunjenika koji su već tada otkrivali ekološke, ekonomske i društvene zamke civilizacije koja je slavnu antičku maksimu bezočno izvitoperila u "dođoh, vidjeh, kupih". Čim je "Walden" izišao iz tiska 1854., istog je trenutka postao biblijom generacija čiji se potomci danas, u 21. stoljeću, bore za spas Zemlje od kataklizme klimatskih promjena, odnosno za renesansu globalnog društva, bilo u "kapitalizam s ljudskim lice", bilo u društvo doista racionalne ekonomije, odnosno u svijet nove pravednosti.

Fascinantno je čitati Thoreaua 2020. Njegov eksperiment odlaska u avanturu koja ga je sasvim ozbiljno mogla stajati i života da nije posjedovao znanja o biljkama, poljoprivredi, raznim zanatima i prirodi tada još divljih šuma oko Concorda, nepogrešivo doziva u sjećanje avanturu na koju je 1928. otišao 24-godišnji mladić, prvo rintati i gladovati kao najniži radnik u restoranima Pariza, a potom i smucati se kao beskućnik po ulicama Londona. Za ono što bismo danas nazvali istraživačkim reportažnim novinarskim djelom "Nitko i ništa u Parizu i Londonu" lako je zamisliti da je George Orwell u ozbiljnoj mjeri bio inspiriran Thoreauovim "Waldenom".

Koliko je Thoreauovih otisaka prstiju u prvom većem tiskanom Orwellom djelu vidi se već na prvim stranicama poglavlja Ekonomija iz "Waldena". Stoljeće i pol prije nego što je Bill Clinton svijetu otkrio toplu vodu da je "to naprosto ekonomija, budalo", Thoreau je objasnio da "to jest ekonomija", ali da se u toj ekonomiji sve svodi na energiju, da iz te priče slijedi kompletan ljudski tehnološki razvoj, skupa sa svim znanjima i dostignućima, ali i zabludama i perverzijama pojedinca i društva. 

Thoreau nije bio "Einstein prije Einsteina", nego naprosto bistar, oštroumni hrabri društvenjak. Ali je svjedno još prije skoro dva stoljeća razumio da je sve energija. Opisao je put od topline uslijed sagorijevanja tvari u tijelima životinja, preko užasa čovjeka pred "svijetom hladnoće", čovjeka frustriranog problemima s vatrom, nastambom i hranom. Objasnio je da iz toga proizlazi čak i opsesija ljudi njegovog doba gomilanjem namještaja i odjeće, što danas živimo kao vječnu potrošačku groznicu. Na papir je stavio račun po kojem doista nije jasno zašto bi se siromašnim smatralo čovjeka koji se za male novce učinkovito odjenuo i zbrinuo na rubu industrijskih središta, ali zato daleko od elita New Yorka tog doba, kamoli Pariza, Londona ili Berlina i tamošnjih salona za najbogatije.

Thoreau piše o djetinjastim i barbarskim ukusima muškaraca i žena koji su živjeli na počecima potrošačkog društva sredinom 19. stoljeća i alternativu nudi u povratku prirodi i njenom razumijevanju. I baš kad bi čitatelj mogao pasti u napast da sve to, usto začinjeno citatima iz antičke mitologije i povijesti, te pozivanje na neke elemente kršćanstva protumači kao da vodi u pastoralnu gnjavažu od više stotina stranica, Thoreau kreće u juriš na "položaj radnika koji sve više nalikuje na položaj radnika u Engleskoj", te na to da cilj tvorničke proizvodnje "očito nije u tome da ljudi budu dobro i pristojno odjeveni, nego da se korporacije obogate". Tko je tu doista siromašan, neovisno je li riječ o bijelcima ili indijancima, postavio je pitanje Thoreau, ako u zapadnom svijetu čak polovica svih stanovnika nema vlastiti smještaj, dok indijanci svoj smještaj imaju, i to sasvim pristojan i zdrav? Gdje se izgubio progres? O dostojanstvu čovjekovog življenja da se i ne govori.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Thoreaua su mnogi javno prepoznali kao anarhista, za što im je vodeći transcedentalist, ekološki aktivist svog doba i doživotni borac za ljudska prava i ukidanje ropstva, ostavio mnoštvo argumenata. U svoje doba Thoreau je govorio da se on ne zalaže za državu bez vlade, nego za bolju vladavinu. No, isto tako objašnjavao je da je cilj čovječanstva, što se njega tiče, takva državna vlast koja "uopće ne vlada", odnosno ljudi koji su dovoljno sazreli kao socijalna, kooperativna i razumna bića tako da im vlada zapravo nije niti potrebna, nego da je imaju isključivo kao administrativni alat. Ne iz egzistencijalnih, nego više iz praktičnih potreba.

Thoerauov ideal razuma počiva na efikasnosti, na ekonomiji povezanoj s prirodom, širokoj samo onoliko koliko je doista potrebno, na pametnom korištenju iskombiniranih drevnih i najmodernijih vještina i znanosti. Prije nego što se u "Waldenu" dođe do stvari poput kritike tadašnje arhitekture kao pukog slavljenja statusnog simbola, te mode kao "udarca dostojanstvu umjetnosti", Thoreau je u ovoj knjizi krenuo s brojkama kojima je dokazao vlastiti eksperiment.

Thoreau nije bio "Einstein prije Einsteina", nego naprosto bistar, oštroumni hrabri društvenjak. Ali je svjedno još prije skoro dva stoljeća razumio da je sve energija. Opisao je put od topline uslijed sagorijevanja tvari u tijelima životinja, preko užasa čovjeka pred "svijetom hladnoće", čovjeka frustriranog problemima s vatrom, nastambom i hranom. Objasnio je da iz toga proizlazi čak i opsesija ljudi njegovog doba gomilanjem namještaja i odjeće, što danas živimo kao vječnu potrošačku groznicu.

Za doista nikakve novce on je izgradio kolibu koja bi se danas smatrala vrlo zgodnim rustikalnim bungalovom, savršenim za turiste koji bi bili spremni platiti i pristojne novce za odmor u šumi uz jezero, okruženi ribama, pticama, lisicama… 28,13 dolara koštala ga je mala kuća koju je sam izgradio, navodi Thoreau u knjizi, te na nekoliko mjesta pedantno vodi niz obračuna troškova za život i za svoje poslove, kao i vlastitu zaradu od prodaje onoga što je uzgojio, te svog rada kod drugih. Na kraju, dokazao je, njegov je eksperiment odlično svjedočanstvo o mogućnosti samodostatnosti čak i čovjeka koji se sam samcat zaputio u "debele" šume Massachusettsa.

Ništa od toga ne bi bilo moguće da Thoreau organizaciji svog života u prirodi nije pristupio minimalistički, svodeći sve što je radio i na što je trošio na ono što mu je egzistencijalno doista neophodno. Ipak, u "Waldenu" nije riječ o pukom filozofskom slavljenju spartanskog načina života, nego o kritici svijeta u kojemu je čovjek rad na svom opstanku i zadovoljavanje svojih kulturnih, znanstvenih i društvenih potreba pobrkao s konzumerizmom, s opsesivnim skupljanjem stvari i na kraju s ekonomskim modelima što ih je čovječanstvo do tada razvilo. "Spartanska jednostavnost kao srž života" i kao "buđenje", što ih Thoreau navodi, puno su bliže suštini anarhističkog nazora po kojem je vlasništvo samo po sebi krađa, nego romantističkom duhu njegovog doba. On u knjizi, primjerice, slavi junaštvo ratnika, ali onoga iz prirode, i to isključivo kroz prizmu "junaštva radnika", u njegovom slučaju takvoga koji je sam sebi podigao dom i koji je s užitkom pratio kako mu napreduju usjevi graha, kukuruza i svega ostalog.

Thoreau navodi da je "posljednja velika vijest iz Engleske bila revolucija iz 1649.". To što on iz tog povijesnog konflikta navodi točno onu godinu u kojoj je sukob policije, što ju je na dobrovoljnoj osnovi okupio parlament kako bi se borio protiv vojske kralja Charlesa I, kulminirao time što je kralj pogubljen, otkriva kod Thoreaua politički nerv koji je, iz njegove povijesne perspektive, u vezi tog događaja na tragu pogleda kasnijih marksističkih mislioca.

Uostalom, Thoreau u "Waldenu" spominje i anegdotu kad mu je jedna gospođa iz obližnjeg sela za njegovu kuću u divljini na osami susretljivo ponudila otirač, da bi ga on učtivo odbio. Nije mu bio nužan, objasnio je, a nije nešto imao niti vremena povremeno se baviti njegovim čišćenjem, dok je s druge strane cipele sasvim dovoljno mogao očistiti na travi prije ulaska u svoju kuću. i zato se na otiraču zahvalio, smatrajući da mu je to vlasništvo nepotrebno… "Zlo je najbolje izbjeći u samom začetku", poentirao je u najboljoj maniri Pierre-Josepha Proudhona upravo tih godina.

Ostaje, međutim, nejasno koliko je Thoreaua oblikovala zapadna klasna misao sredine 19. stoljeća, a koliko istočnjački filozofi, posebno drevni indijski, na koje se kroz cijelu knjigu poziva naizmjenice s poetskim motivima romantizma svog doba. Thoreau piše o dušama koje žive u zabludi o svojoj prirodi "sve dok im neki sveti učitelj ne otkrije istinu, te one spoznaju da su Brahma". U te svoje dvije i pol godine uz jezero Walden Thoreau je sebe doživljavao, između ostalog, i kao "samozvanog nadzornika snežnih mećava i kišnih oluja", uređujući zabačene puteve tu, popravljajući ili gradeći mostiće tamo, sve bez ikakve plaće, dijelom zbog svojih potreba, ali ponajviše naprosto zato što je to - trebalo napraviti. Naravno da mu za to nikada nitko nije platio niti centa, ali ga je to ispunjavalo na način sličan onome na koji je Hesseovog splavara ispunjavalo prevoženje putnika preko rijeke u romanu "Siddhartha".

"Primjećujem da mi, žitelji Nove Engleske, živimo ovim tegobnim životom zato što naš pogled ne prodire kroz površinu stvari", napisao je poput povijesnog mosta između Williama Blakea s njegovim konceptom "vrata percepcije" i Aldousa Huxleyja.

Thoreauovo kapitalno djelo na nekim mjestima s poetskim opisima prirode ili svakidašnjice, te nekim filozofskim dijelovima stilski pomalo zvuči "novozavjetno", čak i kristijanocentrično. Ali, ako to uzmemo kao pečat vremena u kojem je nastalo, možemo samo zamisliti kako je to moralo djelovati revolucionarno sredinom 19. stoljeća, a zapanjujuće je koliko su mnoge ideje iz njega dandanas aktualne, čak i progresivne. Thoreau piše o strahu od slobode svojih suvremenika, od domaćica i seljaka preko radnika do intelektualaca koji se ne usuđuju kročiti kroz život i profesionalno ikako drugačije nego "utabanim stazama". Bez namjere da ih vrijeđa, on ih naziva "divljacima kojima treba poslati misionare".

To da na nekim mjestima Thoreau može zvučati elitistički, donekle i stoji, ali to mu očito nije bila namjera. U prvom redu zato što iza njegovih riječi stoji njegov eksperiment od dvije i pol godine kao jedna ozbiljna ekonomska i filozofska studija. On je pritom navodio sasvim konkretne brojke osobne ekonomije, koja je, što se njega tiče, bila različita od onih drugih samo po tome što je bio dovoljno drzak da se u to upusti i što je bio ekonomski snalažljiv. 

On, kada svom stoljeću predbacuje da željeznice gradi tako da ljudi nisu svjesni da se ta prokleta željeznica u takvoj ekonomiji i takvom životnom stilu "počinje voziti ljudima, a ne oni njom", to ne govori zazivajući kakvu idealističnu pastoralu. Njemu je u toj priči naprosto krivo što svaki od tih pragova "označava po jednog Irca ili Amerikanca koji tamo leži", te žali što ljudi ne uživaju u onome što rade, nego umiru u ime sna da će im jednom od tog rada biti bolje. Što se, naravno, nikada ne događa, čak niti najbogatijima od bogatih. Thoreau se još tada pitao "ako već živimo u 19. stoljeću, zašto onda ne bismo uživali u prednostima koje 19. stoljeće nudi"? Ako ćemo pravo, i u 21. stoljeću socijalna slika mnoštva gradova po Zapadu, o SAD-u i mnogim ekonomskim divovima Istoka u nastanku, zapravo je takva da opisuje zemlje trećeg svijeta ako bi se u obzir uzeli dostupnost svim građanima zdravstva, hrane, zdravog smještaja i svega ostalog iz dojučer obećanog društva blagostanja.

Njegova vizija iz "Waldena" vizija je čovječanstva znanja, kulture, slobode svakog čovjeka. Uostalom, do kraja svog relativno kratkog života (umro je sa 44 godine, mrcvaren tijekom posljednjeg desetljeća od tuberkuloze i bronhitisa) borio se protiv ropstva, bio je spreman ići u zatvor zato što je odbijao platiti porez državi koja se time financirala u još jednom ratu u nizu, bio je jedan od prvih koji se usudio slijediti koncept "građanskog neposluha"…

Thoreauovo kapitalno djelo na nekim mjestima s poetskim opisima prirode ili svakidašnjice, te nekim filozofskim dijelovima stilski pomalo zvuči "novozavjetno", čak i kristijanocentrično. Ali, ako to uzmemo kao pečat vremena u kojem je nastalo, možemo samo zamisliti kako je to moralo djelovati revolucionarno sredinom 19. stoljeća, a zapanjujuće je koliko su mnoge ideje iz njega dandanas aktualne, čak i progresivne. 

Zanimljivo je primijetiti i to da to što su ga u njegovoj kolibi povremeno posjećivali renomirani filozofi, pjesnici i znanstvenici, Thoreau u knjizi spominje tek sporadično, skoro pa neprimjetno kad se usporede njegovi briljantni pronicljivi opisi farmera, bijelih i crnih, lutalica koji su mu povremeno svraćali na svojim putešestvijama. Thoreau pritom svoje opise ljudi i njihovih života koristi kako bi opisao stanje društva ili nekog dijela života u 19. stoljeću, bilo zbog ekonomskih ili filozofskih dvojbi, ili naprosto kako bi objasnio kakav praktičan problem koji ga se tada tica - sječa stabala, održavanje vlažnosti tla i bunara očuvanjem vegetacije, poljoprivreda…

Njegovo znanje o fizici, kemiji, prirodi općenito, za ono je doba praktično vrhunac onoga što je tada bilo dostupno. Utoliko je vrednija svaka njegova primjedba o onoj i onakvoj civilizaciji nasuprot ekologiji. Thoreau primjećuje da se u antičkom svijetu poljoprivreda smatrala plemenitom vještinom, plemenitim znanjem, u kojem o svijesti o održivosti i poštivanju činjenice da je čovjek "izrastao iz zemlje" direktno ovisi hoće li ljudi umirati od gladi i bolesti, pa tako i hoće li civilizacija napredovati ili će propasti.

Još u svoje doba Thoreau je pisao da se poljoprivrednik "prema prirodi sada ponaša kao razbojnik", što se, u tada apsolutno neslućenim razmjerima, danas savršeno može primijeniti na cijeli industrijalizirani svijet. Strašno je primijetiti da je u njegovo doba Concord bio grad u kojem on s takvim svojim nazorima o održivosti, ekonomiji i prirodi nije bio jedini. Uostalom, još je 1832. tadašnji gradonačelnik New Yorka Cornelius Lawrence otvorio 42. ulicu kako bi stanovništvo potaknuo da se širi na sjever, "gdje je zrak čist i zdrav", umjesto da se do urbanog sloma gomila što bliže južnom kraju Manhattana. Bilo je to rađanje Theater Districta i bilo bi jako zanimljivo što bi sve Thoreau imao za reći Njujorčanima i svijetu danas kad običan jednosobni stan u tom dijelu grada danas stoji skoro milijun dolara.

Ili pak svom gradu koji je prije nekoliko dana bio poprište jednog od prvih prosvjeda tvrdih pristalica republikanaca koji su tražili momentalno ukidanje epidemioloških mjera uvedenih zbog Covida-19. Naoružani plakatima: "Živi slobodno ili umri!", nekoliko stotina njih izašlo je na ulice unatoč tome što su do tada u tom dijelu SAD-a već poumirali deseci tisuća ljudi, te što su se aktualni ekonomski i zdravstveni model pokazali krajnje krhkima u sudaru između industrijske fosilne civilizacije 21. stoljeća i prirode stiješnjene daleko preko ruba kataklizme.

Henry David Thoreau

Walden : Život u šumi

  • Prijevod: Suzana Szabo
  • Planetopija 11/2019.
  • 316 str., meki uvez
  • ISBN 9789532574234
  • Cijena 129.00 kn

'Walden: Život u šumi' je kultni klasik koji u vremenu katastrofične ekološke krize i društvenih problema donosi nenadanu inspiraciju, ali i pouku iz 19. stoljeća od kojeg se i nismo tako značajno odmakli kako to ponekad mislimo. Thoreau se povukao 1845. u šumu kraj jezera Walden u Novoj Engleskoj gdje je nešto više od dvije godine živio u kolibi koju je sam izgradio.

– Henry David Thoreau: A Life –