Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 29.01.2015.

Želimir Periš : Mima i kvadratura duga
Održava se
01.01.1901.

Sjećate li se još Urbanove faze u kojoj je nosio suknju praveći se da nitko živ osim njega nije vidio Michaela Stipea da radi to isto? A sjećate li se Ripperove faze u kojoj je htio biti oba brata Gallagher? Ili možda Franke Batelić koja je gajila tu nepatvorenu ljubav prema Rihanni? Imalo je to možda nekakvog smisla u dobu prije kabelske televizije i interneta. Nije se jedan domaći pisac odgegao do Pariza pa, vrativši se, novotarijama opčinjavao za dom prikovane nesretnike. Van Hrvatske ionako je spaljena zemlja, pa ako si prvi u raskoši doma svoga, isto je k'o da si prvi ikad i igdje.

U kontekstu romana "Mima i kvadratura duga" Želimira Periša tako se pravimo da nikad nismo čuli za Silk Road, onion domene, Tor pretraživače, BitCoine nit' kompletni cyberpunk pokrenut pred jedno trideset godina. Što je najgore, ni nismo. Barem ne u korpusu dominantne struje hrvatske književnosti gdje je i motor s unutarnjim izgaranjem đavolja novotarija koju tek valja podrobno ispitati.  A zašto nismo lijepo je sumirano u kritici Jagne Pogačnik: "(...)u kojem je Periš vješto iskoristio svoju profesiju programera baznih sustava. I njegov Mima je sistemski inženjer s povremenim poslovima, uvijek s premalo para i u dugovima, pa ga u jednom trenutku i pod tajanstvenim okolnostima policija angažira da otkrije tko se krije iza virtualnog identiteta imenom Dodola. Sve to, osim informatičkim frikovima, ne bi bilo toliko zanimljivo (...)".

Svi ti interneti i umreženi sustavi su, je li, nešto što veseli FER-ovce, a nikako nisu elementarno tkivo ovog prostor-vremena u kojem, k'o za vraga, boravimo pa se tako ni književnost nema razloga time zamarati.

Na tom tragu i Periš zamišlja svoje čitatelje pa djelove romana piše kao da je riječ o futurističkom SF-u s još nepostojećim tehnologijama. Svaki "egzotičniji" informatički koncept zavrijedit će bar jedan paragraf objašnjenja (osim DDoS napada koji je, čini mi se jedini, ostavljen da svojom neproničnom akronimskom egzotikom intrigira čitatelje), a sve zato da se taj prosječni hrvatski čitatelj ne nađe u nebranom grožđu. Na pripovijesti iz malomišćasnkih post-tranzicijskih sredina već je i navikao. Na pripovijesti s diplomiranim inižnjerima računarstva u glavnoj ulozi baš i nije.

Ne može se reći da "Mima i kvadratura duga" nije imao potencijala. Em Mima nije nit' ribar, nit' pisnik, nit' umitnik,  em se dio radnje odvija u virtuali, em se pojavljuju neki karakteristični likovi novoga doba (internet revolucionari/gejmeri), em se puca i ubija k'o u prosječnom američkom filmu, em je sve to skupa zauzdano zanimljivim misterijem i začinjeno postprivatizacijskim društveno-političkim krajobrazom. Tamo negdje onkraj uobičajenih turističkih razglednica o plavom Jadranu, dalmatinskoj letargiji i škrtoj zemlji pojenoj suzama i krvlju, na rubu generičkog imaginarija, postoje brojni mimoidi koji s većinom od navedenoga nemaju nikakve veze. To su likovi kojima ni jedna inkarnacija muzičkog koncerna obitelji Huljić nije posvetila poskočicu, niti ih je zapala značajnija uloga u spisima visoke kulture. Pa ako u kontekstu "Kvadrature duga" Periša treba zbog nečega pohvaliti, tada ga treba pohvaliti zbog prepoznavanja skrivene niše koju tek valja tekstualno iscrpiti.

No, imati potencijal i iskoristiti ga, dvije su sasvim različite stvari, a kako se "Kvadratura duga" bližila kraju  postajalo je sve izvjesnije da od ostvarenja neće biti ništa. Zanemarimo li sad nevješto baratanje strukturom kriminalističkog romana, predstavljanje ideje goleme baze podataka u rukama "zle korporacije" kao najrevolucionarnije stvari nakon izuma kotača, zadržavanje unutar okvira prvoloptaških teorija zavjere i propuštenu priliku za zanimljivije iskorištavanje "iskustva programera baznih sustava" (inače, kad se vješto iskoristi profesija netipična za pisca onda nastane roman poput Gavranove "Sablje", al' to je sad neka druga priča), dolazimo do Mime gdje veselje tek zapravo počinje.

Naslovni lik Periševog romana diplomirani je inžinjer računarstva s jednim propalim brakom iza sebe, osamnaestogodišnjom kćerkom, hrpom dugova i nula interesa. Kako Mima upada u probleme s dilerima, policijom i ostalom menažerijom kriminalističkih romana krajnje je sporedno. Zašto se to događa, zanimljivije je pitanje. Mima, naime, ne može naći posao. Sporadični honorarni poslovi ne pokrivaju mu račune koje, usput, ni ne doživljava kao bog zna kakvu obvezu. Mima, nadalje, prezire gotovo sve. Ne može ga se baš nazvati socipoatom, ali nije baš ni daleko od toga. Sve Mimine nevolje proizlaze iz tih nekoliko osnovnih postavki, ali Perišev tekst pokušava sugerirati još nešto.

Prema tekstu, Mima ne može naći posao jer je mjesto u kojem živi ekonomski devastirano, korumpirano do neba i otvoreno za poslovanje samo dilerima i turističkim djelatnicima. Držalo bi to vodu da je Mima diplomirani indolog, kovinotokar ili nešto jednako "beskorisno" na današnjem stupnju kulturno-industrijskog razvoja. Mima je, nažalost, sistemski inženjer. Diplomirani računarac. Osoba kojoj letimično pretraživanje Googlea nudi desetak tisuća poslova diljem svijeta. S obzirom da Periš Mimu ne karakterizira kao strastvenog (lokal)patriota, s obzirom da Mima uglavom ne podnosi ni grad, ni ljude, ni običaje koji ga okružuju, s obzirom da nema čvrstu mrežu prijatelja, jedini racionalni zaključak koji se nameće u ovom slučaju jest da Mimini problemi proizlaze samo iz toga što je ili lijen, ili nesposoban. Najvjerojatnije oboje. Mimi je, zapravo, mrsko mrdnuti guzicom, preuzeti obaveze i napraviti bilo kakav kompromis između želja i stvarnosti.

Tako u konačnici dolazimo do zaključka. Nisu Mimi krivi ni profiteri poput Krše, ni ekonomsko rasulo malih dalmatinskih sredina, ni kaos na razini države, ni rat, ni politika, ni srbočetnici, ni banke, nit' itko od uobičajenih sumnjivaca. Mimi je kriv - Mima. Periš se ne stiže pozabaviti tim problemom jer nema kad, razrada misterija i pusta razjašnjavanja koječega oduzimaju mu previše prostora, no upravo zbog toga cijeli projekt pada u vodu.

Juriš na banke, političare, mafijaše i ostale popularne babaroge i neprijatelje hrvatskoga bića predvodi tako junak nove hrvatske stvarnosti. Nadrkani internet-revolucionar, djelitelj pravde i borac protiv zlog Sustava kojemu kojekakava gamad ne da živiti mirnim životom. No, čak i kad bi gamad magično nestala, ostala bi ta mala, dosadna začkoljica. Za živiti mirnim životom trebalo bi nešto i raditi, a to se našem junaku nekako ne da. 

Želimir Periš: "Mima i kvadratura duga"

24 sata/Algoritam, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –