 |
 |
 |
Gdje je to kući?
Piše: Edo Popović
|
|

|
| Subrat španjolskih picara i američkih beat junaka, vršnjak Kerouacova Moriartyja, Čangi je u svoje doba bio šaka u nos podjednako poetici socrealističkog realizma u književnosti i realsocijalizmu u politici. Pisan bez rukavica, Majetićev roman bio je "neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti", kako je u prvom poglavlju "Rakove obratnice" Henry Miller tepao svojem romanu, objavljenom nepuna tri desetljeća prije "Čangija".
 16.06.2013

 |
|
 |
 |
 |
Besmrtnost je uvjetna
Piše: Edo Popović
|
|

|
| Poput svih drugih stvari i pojava i književna djela lišena su apsolutne, "objektivne" vrijednosti; a "dobro" i "loše", "vrijedno" i "bezvrijedno" puki su konstrukti ljudskog uma. Vrijednost književnim djelima daju (i osporavaju je) drugi: čitatelji, kritičari, obrazovne institucije, Akademije, novinari, žiriji... Da ništa od onoga što priroda stvori, a čovjek proizvede, nije vječno - ne treba posebno dokazivati. Kako onda išta što ovisi o ljudskom umu može biti čvrsto, nepromjenljivo, vječno?
 08.04.2013

 |
|
 |
 |
 |
O starozavjetnim prorocima i drugim čudima hrvatske kulture
Piše: Edo Popović
|
|

|
| Nikakva gostujuća izložba nekog muzeja, pa ni ovog pariškog Picassovog, ne može se mjeriti ni uspoređivati s onim što živa kultura jedne zemlje, bila ona i mala Hrvatska, proizvede uz potporu ne deset, već jednoga jedinog godišnjeg proračuna za kulturu. Picasso je mrtav, napravio je što je imao, kultura (svjetska, europska, hrvatska...) i dalje buja i živi, doduše ovisno o tome tko raspolaže novcem iz proračuna za kulturu, i kako ga troši.
 28.03.2013

 |
|
 |
 |
 |
Ispremiješani datumi
Piše: Edo Popović
|
|

|
| Bila je biciklist, četrdeset godina živjela je u biciklističkom gradu Münsteru u Westfaliji, bicikl je bio najvažnija stvar koju je donijela sa sobom po povratku u Veliku Goricu 2009., gdje je u kući moje sestre Silvane provela posljednje godine, i biciklirala je sve do 2011. kad je bicikl poklonila Ljiljani i meni. U šali sam joj znao reći ajde, Ljuba, ne cjepidlači, kolica isto imaju dva kotača kao i bicikl, no na kolica nije prestala gledati poprijeko. Svejedno, složili smo se da živimo sve dok dišemo, bez obzira na to jesmo li na biciklu, u kolicima, hodamo li ili smo u krevetu.
 10.03.2013

 |
|
 |
 |
 |
Dnevnik putovanja i čitanja : Istanbulske skitnje
Piše: Olja Savičević Ivančević
|
|

|
| Taksisti, konobari i trgovci iskaču iz svojih kutija, nude sve za nekoliko lira: madam, lejdi, skinite naočale lejdi, da vam vidim oči. Ljudi i psi i automobili, buka navijača. I srce puno krvi koje nabija u ušima, uho koje trepće kao oko: grad je DJ i ima barem 50 milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima, na mesarskim pultovima, na trgovačkim pultovima, na svetim pultovima i barem 50 milijuna ljudskih, psećih, mačjih, gumenih nogu, nogu koje plešu ko da im gori pod stopalima i šapama, kao da se tlo izmiče, kao da sve to izmiče razumu.
 11.07.2011

 |
|
|
 |
|
ARHIVA KOLUMNI
Olja Savičević Ivančević
N.B. - MV Info
Mirta Stantić
Jurica Pavičić
Ante Tomić
|
|