Hrvatska i Bosna razmjenjuju lupeže i ubojice

Branimir Glavaš je pobjegao, a policija je našla još toplu postelju i videozapis njegova obraćanja građanima. Gledajući ga, bilo mi je gotovo žao da je on otišao samo do Bosne i Hercegovine. Želio sam da je daleko, mnogo dalje nego što je sada. Idealno bi bilo, da se mene pita, da se Branimir Glavaš, za boljitak Lijepe naše i sretnije sutra naše djece, naseli na Jupiterovom mjesecu. Mogao bi otići tamo nekakvom Nasinom letjelicom bez ljudske posade. Čisto tehnički, mislim da bi se letjelica s Glavašem mogla nazvati letjelicom bez ljudske posade.

17.05.2009

Izađite na izbore, makar začepljena nosa

Tada sam, devedesete, prvi put naučio da sloboda ima dvije oštrice. U njoj odlučuje većina, a većina mogu biti i ljudi gluplji od vas. Pod sjenom te spoznaje nastavljamo živjeti već devetnaest godina. Puno se toga u Hrvatskoj promijenilo u tom periodu, podlo bi bilo reći da se nije promijenilo (i) nabolje. No, ono što smo u tih 19 godina naučili je da je vrlo relativna Lincolnova tvrdnja kako ne možete varati sve ljude sve vrijeme. U ovih 19 godina na mnogo se mjesta pokazalo kako je moguće bilo varati mnoge, mnogo puta.

17.05.2009

Pad kuma iz Ville Rustice

I meni se, kao i mnogim čitateljima, nerijetko čini da smo mi novinari negdje po putu izgubili zbilju. Uvukli smo se u košuljicu i konstruiramo stvarnost preko paketa predodžbi koje funkcioniraju na našoj petodinarki društva, ali ne mnogo dalje od toga. Tamo dalje je terra vergine, neopisani dio svijeta, gustiš u koji ne zalazimo i o kojem imamo sve nejasnije predodžbe. A onda se najednom pojavi dio novine iz kojeg nas taj realitet lupne poput malja - a taj dio su prilozi o nekretninama i gradnji.

10.05.2009

Kerumov govor na otvorenju Splitskog ljeta

Evo, došlo nan lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnija. Triba koji put stat i počinit, sist s ljudima, bacit na karte, zapivat, povirit i u kazalište ako je kakva dobra predstava. Ja nisan, po duši govoreći, puno iša u kazalište. Šta ću van ja sad lagat, glumit da san kulturan, pričat da čitan knjige i slikat se s rukon na bradi. Čita san i ja u svoje vrime, nije da nisan. Oni Ninđa romani nisu mi bili mrski, a i kaubojske san volio, ali onda je došla firma, obaveze, šta ću van dalje pričat. Satare to čovika i da je mlađi.

10.05.2009

Sinko, imaš li karticu?

To je, shvatio sam, postao naš životni projekt, male okrugle svjetloljubičaste markice sa znakom De-ema. Dobiješ po jednu za svaku kupovinu iznad ne znam koliko kuna i lijepiš na komad kartona koji se dobije na blagajni. Kad ispuniš cijeli karton, dućan kozmetike da ti jebački popust. Neću vam ni govoriti koliki je popust, da vas ne bi moždana kap strefila. Kad dobiješ popust, svojim očima ne možeš vjerovati da se takva sreća baš tebi dogodila. Srušiš se od zaprepaštenja kao svijeća nasred dućana pa te moraju šamarati i donijeti cukra i vode da se sabereš.

04.05.2009

Turbo-folk pobjeđuje Sanadera

Frljićevo kazalište čovjek mrzi ili voli, a ja ga volim. Nema u njemu velike hrvatske laži zvane "urbana kultura", nema tu izmišljenih mangupa s asfalta, ni generacijskog romantiziranja. Frljić u kazalištu svijet gleda odozdo, u njegovim predstavama taj svijet vonja na nečiste čarape i artikle iz DM-a. Za razliku od većine hrvatske i zagrebačke kulture, Frljić se u teatru stvarno bavi ljudima koji se na piru uhvate u vlakić, koji vikende provode u Jokeru i poznaju stanare Big Brother kuće.

04.05.2009

Učiš li, Vedrane?

Okladio bih se da nigdje u Zagrebu ovih dana nije tako veselo kao na studentskim stražama noću na Filozofskom. Mogu zamisliti kako im je lijepo. Pije se vjerojatno nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub, a smotane studentice komparatistike, već malo pošandrcale od teških poststrukturalističkih eseja koje nisu razumjeli ni njihovi autori, s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune...

27.04.2009

Očinska ruka iz hipermarketa

Lisice u kojima nas drže, sami smo sebi namakli. Namakli smo ih onog časa kad smo, umjesto na Dolac ili Pazar, počeli odlaziti u hipermarkete, onog časa kad smo se zbog pedeset lipa cijene odrekli kvartovske butigice, pekarnice na uglu i albanskog voćara te šoping počeli obavljati u virtualnim gradovima poput Jokera i Avenue Malla. Još prije šest godina u mojoj su ulici bila tri marketa. Danas nema ni jednog, a jedini koji radi je Konzumov odvjetak u susjednoj ulici, mali sovjetski turobni mini market u kojem su jedina vina Laguna Poreč i Belje.

27.04.2009

Gospodo jezikoslovci, hrvatski jezik je regionalna sila

Pogled na jezik i jezik koji ide s njim mrtav je kao ptica dodo, mrtav kao jednopartijski sustavi, politbiroi i petogodišnji plan. A razlozi zašto je takav jezik mrtav isti su kao i razlozi zašto je komunizam umro: jer je bio nefleksibilan i trom, prenormiran i nesposoban za mutaciju, jer je ljude kočio i unificirao. Jezik koji zagovaraju naši jezični puritanci u biti nije mnogo drukčiji od trabanta ili zastave 750: on potire razlike, ne prilagođava se funkciji, te ima - rekli bi u autoprilogu - “slabe performanse”.

05.04.2009

Bolesni, marš na posao

Nema više bolovanja, gotovi su lijepi dani. Ljudi se boje i na ulicu izaći, da ih Milinovićevi žandari ne bi uhvatili. Ili izađu pa uočljivo šepaju, premda imaju potvrdu samo za upalu mokraćnog mjehura. Makar im je dijagnosticirano oštećenje rožnice, za svaki slučaj stave šancov ovratnik i nabadaju štakama. Drugi opet razmišljaju da se odmetnu negdje, sakriju kao mafijaški šefovi u sicilijanskim brdima. Inspektorima Hazezeoa nakon početnih će uspjeha, vjerujem, biti sve teže naći simulante koji pljačkaju državnu blagajnu.

05.04.2009