 |
| 05.02.2012 nedjelja |
|
William Seward Burroughs
- američki pisac
( St. Louis,
05.02.1914
-
Lawrence,02.08.1997 )
William S. Burroughs rođen je u St. Louisu u Missouriju, gdje je i odrastao uz sve privilegije više klase, zahvaljujući bogatstvu koje je njegov djed stekao na izumu računalnog stroja. Studirao je antropologiju na Harvardu, a potom radi kao novinar, detektiv i pipničar. Sredinom 40-tih upoznaje se s Allenom Ginsbergom i Jackom Keruacom, te tako nastaju začeci "beat" pokreta.
Postavši ovisnik o morfiju, 1949. odlazi u Mexico. Nakon višegodišnjeg boravka u Južnoj Americi i Maroku, naizmjence živi u Tangeru, Parizu i Londonu, gdje nekonvencijalnim životom i djelima koja eksperimentalnom tehnikom istražuju totalitarizam poraća, homoseksualnost i ovisnost o drogi, stekao status kultnog pisca.
U njegovim prvim romanima prevladavaju teme ovisnosti o drogama i homoseksualnost: «Junky», 1953, «Goli ručak» (Naked Lunch), 1959., te «Queer» (napisan početkom 50-ih, objavljen 1985.) u kojem Burroughs progovara o tome kako je u jednoj "pijanoj" epizodi u stilu Williama Tella pucao u svoju ženu i ubio je, što ga je, prema njegovim izjavama, nagnalo da počne pisati.
Slijedi trilogija napisana 60-ih godina: «Nježni stroj» (The Soft Machine), 1961., «The Ticket That Exploded», 1962. i «Nova Express», 1964. U toj trilogiji Burroughs problematizira fenomen manipulacije ljudima, a posebice u «Nježnom stroju» naglasak je na seksualnosti i na manipulaciji ljudima putem tijela i tjelesnih potreba.
Burroughs je do kraja života objavio cijeli niz romana, eseja, članaka. Bio je poznat kao performer, pisao scenarije za filmove, pojavljivao se u reklamama i videospotovima. Ostavio je velikog traga u rock i pop kulturi.
Godine 1975. nagradu za književnost dodijelio mu je National Institute of Arts and Letters i American Academy, čiji je član postao 1983.
|
|
 |
|
| 02.02.2012 četvrtak |
|
James Joyce
- irski književnik
( Dublin,
02.02.1882
-
Zürich,13.01.1941 )
Punim imenom James Augustine Aloysius Joyce, irski pjesnik, pripovjedač i pisac romana, jedan je od najznačajnijih književnika XX stoljeća, zacijelo najpoznatiji u inovativnim postupcima pripovjedne proze, posebice u stilskome postupku što se naziva "strujom svijesti".
Njegova su najpoznatija djela, zbirka pjesama "Komorna glazba", novele "Dablinci"(1914.), romani "Portret umjetnika u mladosti"(1916.), "Uliks"(1922.) te "Bdijenje nad Finneganom"(1939.).
|
|
|
|
| 01.02.2012 srijeda |
|
Jevgenij Ivanovič Zamjatin
- ruski pripovjedač
( Lebedjanj/Tambovska gubernija,
01.02.1884
-
Pariz,10.03.1937 )
Proganjan zbog sudjelovanja u boljševičkom pokretu koji je poslije napustio; kao inženjer boravio u Engleskoj, gdje je radio na konstrukciji ledolomaca; nakon revolucije djelatan je književnik u domovini. Kao prozni pisac i publicist utjecao na poglede i stil pisaca iz skupine Serapionova braća.
Distopijski roman «Mi» («My»), objavljen izvan Rusije (engl. prijevod 1924., skraćeni izvornik u Pragu 1927), ali poznat u domovinskome književnom krugu, postao je već početkom 1920-ih činjenicom ruskog književnog života i izazvao hajku stranačkih glasnogovornika na nepodobna pisca, koja je kulminirala 1929. Nakon toga Zamjatin je poslao pismo Staljinu obećavši kako se u inozemstvu neće baviti «protusovjetskom djelatnošću», dobio njegovo dopuštenje i 1931. iselio se u Francusku.
Obećanje je održao: klonio se suradnje u emigrantskom tisku, ali je pripremao, polazeći od napisane i odbijene tragedije «Atilla», povijesni roman «Bič božji» («Bič Božij», obj. nedovršeno, 1938).
Pisao je ornamentalnim stilom groteskne i satirične pripovijesti o ruskoj provinciji («Kotarsko - Uezdnoe», 1911), zabačenome vojnom garnizonu («Tamo gdje je vrag rekao laku noć - Na kuličkah», 1914). U romanu «Otočani» («Ostrovitjane», 1922) je oblikovao standardizaciju, lažnu ćudorednost, nivelizaciju pojedinca u korist pravila društvenog ponašanja, očito radeći na znanstvenoj fantastici romana «Mi», koji distopijski oblikuje totalitarno društvo budućnosti prije A. Huxleyja (Vrli novi svijet) i G. Orwella (1984).
I u «engleskom» romanu (napose u pridodanoj pripovijesti «Lovac na ljude» - «Lovec čelovekov», s motivom «lova» na ljubavne parove), kao i u distopiji «Mi», ali i u «Priči o najvažnijem» («Rasskaz o samom glavnom», 1924), bitna je oslobađajuća snaga nesputana erosa, koja u potonjoj "priči" vodi autora prema kozmičkim vizijama.
Zamjatin zastupa simultanizam i u manjim oblicima (u «Pećini - Peščera», 1922., zbivanje u Petrogradu za grad. rata poistovjećuje se s kamenim dobom), a u studiji «O sintetizmu», predgovoru likovnoj mapi J. Anenkova (1922), naglašava Bruegelovu i Boschovu tradiciju europske groteske. Razdioba pisaca na "heretike i sanjare" također pripada Zamjatinu.
Izvor: Leksikon stranih pisaca, Školska knjiga, Zagreb 2001.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KALENDAR
13.11.07
11.05.07
25.04.07
12.03.07
11.03.07
09.03.07
|
|
