Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 03.11.2008.

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia
Održava se
01.01.1901.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. U pjesmi naslov koje sugerira “total recall” neosentimentalizma, “Vremena su proustovska«, Aida Bagić čitateljstvu pred-meće i pred-laže totalni prezent. Dijagnostički precizno ona razapinje neraskidivu mrežu prisutnosti prezent koje je i signal totalnoga tu i sada i istovremeno glagolsko vrijeme unutar kojega se, bilo da se radi o aktivu ili o pasivu, živeći, snalazi subjekt:

“Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, / onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, / gdje ima te sabranosti na sada i ovdje.”

Stvarno gdje? Pažljiviji čitatelj sluti: u paralelnim svjetovima ove knjige čija dva temeljna prostora čine njezina jedinstvena litararna sugestibilnost i zaigrani paradoks prema kojemu i nas i prostora i jezika i vremena čiji su osnovni ingredijenti kao i jedinica kušnje njegove zbiljnosti, uspomene, ima jedino tamo gdje nas (više) aktivno nema. Pa nismo li, kako to glasno sugerira atmosfera “Geometrije prostora...” i “Trajanja vremena”svi koji se sjećamo takozvanih (naših) apriornih kategorija bivanja kao što su to (naš) prosotor i (naše) vrijeme duhovni, ingtelektualni...egzistencijalni nasljednici jedne nekad karikaturalno ideologizirane, a danas jetko sentimentalizirane bivšosti!?
   
Senzualiziranu i subjektiviziranu međuigru kojom postupno od sveprisutnosti subjekta u neuhvatljivome prostoru autorica dolazi do snažne retoričke geste produktivnog zaborava kao elementarnog uvjeta za koliko-toliko dostojno preživljavanje, Aida Bagić nastavlja u indikativno naslovljenoj pjesmi “da se vratim”:

“tu sam nisam i tamo sam. posvuda sam. rasuta. u vlakove/avione i brodove u ljubavi strast i ceste. u ženama i ženama / u svakoj me malo ima ali mene nema ostala sam // na stanici // poštarima domahujem a oni me ne poznaju jer ja nisam odavde ja sam odande (...) ja sam stigla s vjetrom s vjetrom ću / i da odem. sa košavom i sa burom. samo vjetra nema. // utiha je.«

Subjekt je ovdje svugdje i nigdje i na jedinom metodički opravdanom putu ukoliko se, milom ili silom, želi pozicionirati u svijet: na putu ka tu i sada, trajno je sa sobom izvan sebe, drugim riječima, na putu k sebi, sve u svemu, uvijek negdje drugdje. Ovakav (ne)moguć raspored sebstva jedna je od najpreciznijih domicilnih kulturalnih subverzija postemocionalističkog i postsubjektivističkog jaza između pomodno nepostojeće i time nepopularne kategorije “ljudske prirode” i jednako tako pomodno svepostojećeg i samim time popularnog koncepta “identiteta”.

Budući da vlakovi za istok ne voze, jer su začarani (omađijani), a istok je iza Lipovca novokomponiranim čuvarima zapada ionako ono što je Aristotelu bio svijet onkraj Harkulovih stupova: nebiće nastanjeno nemanima, jedino što glasu kojeg čitamo preostaje jest meandriranje unutar zadanih arbitrarnosti prezenta. Od policentičnosti jezika bivšosti koja je preživjela u iskustvu memorije, i kojim Aida u više navrata piše-jezika kojega politika, za razliku od od nje kompetentnije lingvistike, jasno razlikuje, svjesna nemogućnosti njegove uporabe izvan prostora privatnosti i intime, vješto pretače u policentričnost sebstva.

Iako naoko precizno usmjeren u nju samu, “filigranski jedan metak” u letu prema “ja”svoju materijalnost predaje zvuku koji ga prati na imaginarnome putu k u nas već prilično temeljito obavljenom kolektivnom kulturnom suicidu. Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

I, što da se radi, svaki za sebe i svaki svojim jezikom, pitali su sumanuti krojači jaza na ovim prostorima... Aida ima sugestiju. Nije nužno najsretnija, ali je, kako za nju stvari stoje, zasad jedina moguća: potpunost sjećanja suzbiti produktivnim zaboravom. I naše vrijeme, vidite, ima ljute rane i ljute trave za kojima posižemo i mi, koji izravno nikoga nismo ubili. Gubitak sjećanja, kaže Aida, “nije poremećaj / to je lijek«.

I ta nas preporuka, pretvarajući paradoks u hladnu konstataciju, sljedećim riječima, vraća na početak prikaza: “ako sam uvijek sad i ovdje / kako da se sjetim bilo čega?”


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –