Polazeći od ideje ostanka (nasuprot slobodi legitimiranoj u kretanju), autorica inzistira na premještanju slobode iz prostorne u vremensku dimenziju (fizikalno nekompetentno 'razdvajanje' dimenzija ovdje valja shvatiti kao ilustraciju), iz čega proizlazi zaključak da se sloboda ostvaruje u ispunjenom vremenu (naspram sadržajno praznoj besmrtnosti).

Obojica su bili ljudi mnogih znanja, što se ogleda i u njihovu prevoditeljskom, književnoznanstvenom, književničkom djelovanju. Eruditi, poligloti, ali iznad svega marljivi i ustrajni 'meštri od riječi'. Formalno ne i leksikografi, posjedovali su enciklopedijsko znanje. I nije stoga čudo da su se u galaksiji površnih znanja i bahate ispraznosti te dvije zvijezde već pri prvom susretu u Dubrovniku 1969.,...

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

Nataša Govedić ne lamentira o tome kako se mladi teško daju podučiti, a škole su rigidni sustavi u kojima kreativnost nije na cijeni. Ona iz bogate prakse rada s mladima traži načine na koji možemo s njima stupiti u dijalog. Nastoji osnažiti edukatorice i edukatore za rad s različitim tipovima čitatelja i stilovima čitanja – jer pogubno je pretvarati se da smo jedan, jedna, jedno.

Otvorena su pitanja kojim se domaća/regionalna znanost o književnosti dosad ili nije bavila, ili se bavila razmjerno periferno, a budući da zaključci opsežnih studija o kojima je riječ nude intrigantne zaključke, potiču polemiku, te otvaraju prostor za daljnja istraživanja, nesumnjivo je kako su posrijedi značajni recentni književnoznanstveni doprinosi.