Tezu o Chaplinovoj autobiografiji kao dokumentu vremena neprocjenjive vrijednosti potvrđuje izniman broj poznatih i manje poznatih ličnosti iz različitih oblasti djelatnosti. Kako knjiga odmiče, sve je prisutnije i isticanje plejade poznanstava kakvom se nije mogao (ili želio) pohvaliti čak ni ekscentrik poput Huge Pratta, imena koje nije moguće naći u leksikonima i njima sličnim publikacijama.

Činjenica je da su obično moćni ti koji kontroliraju različite oblike distribucije anonimnosti. Ova knjiga složeno je i slojevito istraživanje anonimnosti, njezine vrijednosti i načina na koje oblikuje pojedinca ali i kao upozorenje, da je promišljanje distribucije anonimnosti nužno u okruženju koje podržava maksimalno izvlačenje informacija o pojedincima i kao potrošačima i kao građanima.

Katkad je dovoljno samo malo buke u priopćajnom kanalu pa da se alkemičari slova preruše u seoske dobošare. Srećom, autori kao što su Alessandro Piperno i Kim de l'Horizon – neovisno o recepcijskoj perspektivi takvog pristupa – pišu neopterećeni recentnim horizontom očekivanja, izuzev njegovim estetičkim, dugoročno dragocjenijim aspektom.

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Kronološki pisana biografija započinje analizom Havelova porodičnog konteksta koji ukazuje na njegovo klasno elitističko podrijetlo koje će mu od 1948., kada komunisti preuzimaju vlast u Čehoslovačkoj, predstavljati perpetuiranu prepreku, te linearno prati Havela do kraja života kada će ovaj ostvariti dječački san o režiranju filma ('Odlaženje', 2011).