Kako je uopće moguće napisati roman koji se sastoji od dviju nespojivih priča, a da sve to ipak odlično funkcionira kao sjajno književno djelo, što 'Audicija' nesumnjivo jest? Kitamura se naime upustila u složenu dekonstrukciju temeljnih elemenata romaneskne forme. U prvom redu, to se odnosi na fabulu, a onda i na likove, te konačno na ključnu razliku između književnosti i stvarnosti.

Kronološki pisana biografija započinje analizom Havelova porodičnog konteksta koji ukazuje na njegovo klasno elitističko podrijetlo koje će mu od 1948., kada komunisti preuzimaju vlast u Čehoslovačkoj, predstavljati perpetuiranu prepreku, te linearno prati Havela do kraja života kada će ovaj ostvariti dječački san o režiranju filma ('Odlaženje', 2011).

Zolu danas čitamo i vidimo, doživljavamo savršeno jasno i zorno kao primjer društveno angažiranog pisca, intelektualca čije književno djelo nastaje i radi, mrmori svoj jezik kroz stoljeća, upravo na ovoj ravni, kroz koju se onda prosijava i njegova specifična, nama danas možda više i ne toliko atraktivna, estetika. U tom svjetlu primamo i ovu knjigu izabranih pisama velikana čije 'J'accuse!' i danas...

Netko je morao napisati ovu knjigu kako bi ostao trag i na kraju možemo biti zadovoljni što ju je napisao Goran Polak. Na taj način dobili smo svjedočanstvo čovjeka koji naoko bio sveprisutan, ali nikad toliko istaknut da bi mu to zamutilo pogled. I povrh svega, otkrili smo pisca - htio se on tako nazvati ili ne - čiji nos za pripovijedanje zna nanjušiti priču u većim okvirima jednako koliko i u naoko...

Sve je podjednako bitno, i tekst sam i autoreferencijalna prizma i društveno povijesni kontekst i porijeklo i profesija i socijalni angažman i činjenice. Iznad svega ipak magija fikcionalizacije, to jest vještina književnika da romansira vlastiti život i historijske prilike, tako da se i u sasvim surealnom izdanju cjelina doima 'stvarnije od stvarnosti'. I to književnika čiji razvoj zasigurno ne predstavlja...