Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce.

Priča je to ispričana nelinearno, kroz bljeskove i slike koje čine sve naše stvarnosti, samo što ih rijetki imaju sposobnost vidjeti, a još rjeđi zapisati. Radi se o odrađivanju dijagnostike (12) i samospoznaji kroz ljubavnički odnos, o podsjetniku da se sve priče svode na priču o nuklearnoj obitelji i na ulogu koja je nas u toj obitelji zapala.

'Izranjanje' se bavi svim aspektima života svoje junakinje – odrastanjem u disfunkcionalnoj obitelji, dubokom vezom sa sestrom i nužnošću da privatni život stavi po strani, pa čak i napuštanja majke zbog svemirske misije. Takvo tematsko bogatstvo lako bi u rukama manje vještog pisca postalo 'svaštarnica', no MacInnes piše izvrsno, i to je ključno.

Simchichev roman usporediv s 'Izvještajem o generaciji' Dalibora Šimprage, s tom razlikom što, za razliku od Šimprage, Simchich primarno ne izvještava o onome u što se generacija prometnula, već o onome što je bila. Uloga fikcije, makar sadržavala elemente autobiografičnosti, pritom ne podrazumijeva faktografski pouzdanu rekonstrukciju prostor-vremena, sadrži subjektivni pripovjedni aspekt (koliko je...

Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.