Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 18.06.2014.

Branko Čegec : Unatrag
Održava se
01.01.1901.

Pred sam kraj lipnja godine 2007. Branko Čegec postao je većinskim vlasnikom dionica vlastita života. Sedam je pečata, svaki sa znakom kalendarske godine, trebalo utisnuti u vrijeme da Čegec, vlastite (ne)sigurnosti radi, unajmi vozača, ubaci u brzinu kojoj niti jedan mjenjač ne razaznaje redni broj... i krene unatrag. Budući da je za volanom od slova biciklist krvava prsta kojemu su, u godinama unatrag, automobili, točnije njihova naglo otvorena vrata označavali predvorje pakla, imenom i prezimenom, Miroslav Mićanović, svi mi od ovoga dvojca ukrcani na put unatrag, moramo se unaprijed odreći kronologije.

Ona ionako, nerijetko slijedeći kaos svijeta oko nas, Čegecu često izmiče i to nakon što ovaj aktivira predumišljeni nemar kojim u vremenu dijeli pljuske ionako arbitrarno dogovorenoj linearnosti. Mi koji kao čitatelji težimo usustavljenju ponuđenog nam štiva, slijedimo to odbacivanje kronosa u njemu prepoznajući gotovo sinestezijski način: trajno vrijeme imajući na umu u svakoj pori čitanja tuđih životâ knjiga, trajno ga svakom porom sebstva negirajući, putujući kroz vrijeme vremena se kao orijentira držeći i kada nam je u (samo)tumačenju potrebno, kao i onda kada njegova univerzalnost prevremenuje pa obezvremeni svaki znak, svako slovo, svaki segment pisma bez obzira na to da li se u partikularnosti vremena jednoga opusa autor odlučio na vidljivu ili nevidljivu tintu.

Na ono istovremeno pisanje plavim i pisanje mlijekom koje pogovarač M&M premeće u sintagmana: "odsutno buduće", "pokrivena odsutnost" kojemu se, naročito u (de)kostimiranoj igri avangarde, supostavlja imperativ upisivanja iz jezika "bez odstupanja, bez praznine-bez mane" o kojemu puno više zna majstor figura, Gerard Genette.


Sedam je pečata timbarilo vrijeme: svaki od njih po jedna knjiga: Od posljednje "Eros, Europa, Arafat" (1980) za koju B.Č. dobija Nagradu Goran za mlade pjesnike, sve do prvijenca "Pun mjesec u Istanbulu" (2012). nakon kojega mu biva dodijeljen Goranov vijenac. Sve nekako unatrag ka progresu i sve nekako ukrug u vremenu za kojega (ovoga sam se sjetio putujući s dvojcem B&M kroz biljege vremena) Hopi Indijanci nemaju riječ. Što nam to govori o vremenu samom, pita se čitateljica s Hopi jezika, Jeanette Winterson. Ništa pa šta, odgovaram joj s knjigom unatrag pred sobom pripremljenom za neko prošlo čitanje. Knjiga je ova dvojnog autorstva: Branko je osigurao repromaterijal, a Mićo je slagao kofere za put. Kao izbornik i pogovarač svjestan ograničenja 'ja' u otvaranju mnoštvu koje u pravilu pretpostavlja objektivnost subjektivnih izbora, Mićanović piše: "vjerojatnost iznevjerenoga autorskog očekivanja daje na važnosti čitanju drugoga..."

I evo slobode od i slobode za: emancipatorske i produktivne snage slobode gdje prva otklanja prostore pozitivističke odgovornosti, a druga, simultano otvara beskon čitanja, prebiranja, interpretacija... tu iskonsku slobodu iz koje poezija i izranja i kojoj se i u koju se vraća. Govoreći uglavnom o poeziji Branka Čegeca koja kao po špranci priručnika za utopijsko ostvarenje apsolutne slobode "nastaje na onim mjestima gdje se zašutjelo, stiglo do kraja..."

Mićanović svojim pristupom Čegecovu opusu ne postavlja nužno pitanje "što" odabrati, nego "kako" je odabrano nastalo. I to cijeloj priči daje izrazito osoban ton. Kako u kategorijalnim aparatom kritike potkrijepljenome pogovoru tako i u ovom krokiju koji je opravdano istinito vjerujem, utkan u samo meso Čegecova pisma. Još mi je samo proniknuti u ono "što", što nas to, i mene i Mićanovića, dragovoljno nagoni na duboku intimu, na neuobičajeno osobni ton ne samo kod privatnog već i kod javnog čitanja Čegeca.

Odgovor je u tekstu. Njemu ipak prethodi autor. Autor je u svijetu. Je li i odgovor tamo? Budući da nas Čegec godinama uči da riječ niti je sveta niti je neprikosnovena nije na odmet, na ovom putu unaprijed se predati svijetu u potrazi za onim unatrag... Ionako sve je tema u svijetu koji posjeduje svoje pismo u kojemu postoji izraz za vrijeme - ni po čemu jednoznačan.

Možda se tu krije premosnica koju nakon čitanja ovog izbora, sjećajući se i putujući s dvojcem grčevito tražim: ona duboke intime autorskog glasa, njegove neposrednosti i blagosti kojom kroti mahnitost svijeta koji je, bez obzira kako se mi prema njemu odlučili ponijeti, ipak naš jedini domaćin.

Branko Čegec: "Unatrag: Izbor iz poezije (2012-1980)"
Izabrao: Miroslav Mićanović

MeandarMedia, 2014.

( Tekst je prethodno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –