Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 16.12.2017.

Damir Vujnovac : Djecu treba poticati na putovanje i na otkrivanje različitosti

Damir Vujnovac - autoportret

S Damirom Vujnovcem sam se upoznala u knjižnici u Novom Zagrebu, na njegovom putopisnom predavanju o Turskoj, kada me je očarao svojim entuzijazmom, vedrinom i iznimno zanimljivim načinom na koje je nas „ne putnike“ odveo na virtualno putovanje po Turskoj. U to vrijeme, Damir se pripremao na put u Saharu, na maraton koji se svake godine u veljači održava u Smari, no pravi razlog njegovog putovanja bio je odlazak u izbjegličke kampove na granici Zapadne Sahare, Mauritanije, Maroka i Alžira narodu Saharawi koji već četrdeset godina živi u progonstvu na „tuđoj zemlji“. Tako je zanimljivu priču o Turskoj zamijenila još uzbudljivija i dirljivija priča o životu u Sahari, o „ružnoj“ pustinji (zar i to postoji?!?), o djeci koja se, umjesto loptom, igraju kotačima starih automobila, priča o narodu koji već desetljećima živi za bolje sutra a do tog „boljeg sutra“ prima pomoć u hrani koja avionima stiže iz Španjolske.

Kao pokretač Festivala knjige i književnosti Pazi knjiga! i Festivala priče Afrička bajka pomislila sam kako bi djeca i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji trebala čuti priče o životu svojih vršnjaka u nama (ne) tako dalekoj Africi koju nam je Damir učinio iznimno bliskom. Pogled na djecu u Zagrebu i Sarajevu koja puna emocija i empatije slušaju o životu svojih vršnjaka u Sahari, pregršt njihovih pitanja upućenih Damiru Vujnovcu i velik broj poruka koje su pisali svojim nepoznatim afričkim prijateljima, doveli su me do nove ideje -  ideje za pokretanjem biblioteke putopisnih slikovnica koje bi se obraćale prvenstveno djeci.

Otvoriti nove vidike našim mališanima (ali jednako tako i njihovim roditeljima), upoznati ih sa svijetom na jedan sasvim nov način (a ne onaj uobičajen – preko igranih filmova ili vijesti iz svjetske politike) činio mi se kao važan korak u razvijanju kozmopolitizma na ovim prostorima. Ohrabriti nove generacije djece u regiji da se, kad odrastu, otvorenog duha otisnu u svijet (a ne samo kao radna snaga u potrazi za novcem) činio mi se kao jak razlog za pokretanje biblioteke putopisnih slikovnica.

Knjiga "Djeca Sahare" Damira Vujnovca u izdanju Knjige u centru, upravo je izišla iz tiska. Veseli me što je mogu, skupa s Damirom, predstaviti i vama. Pa krenimo redom.

Svaki čovjek kojeg sretnete negdje u svijetu ima svoju priču. Netko putuje iz zadovoljstva, netko drugi zbog posla, netko iz nužde ili nevolje, a mnogo je i ljudi koji ne putuju.

Djeca Sahare Vujnovac Damir

Ana Đokić: Nakon velikog broja objavljenih putopisnih reportaža koje nailaze na velik interes čitateljske publike, upravo si objavio svoju prvu knjigu. Zašto putopis za djecu?

Damir Vujnovac: Za putopis namijenjen djeci kriva si upravo ti, Ana, svojom idejom da zagrebačkim klincima ispričam priču o saharskim vršnjacima. To je bio kamenčić koji je nedostajao u mozaiku projekta Dječji glas iz Sahare koji sam u to vrijeme pokrenuo. Tada se dogodilo, vjerujem, što se trebalo dogoditi. Nakon boravka u saharskim izbjegličkim kampovima moja najsnažnija sjećanja zarobila su upravo djeca koja tamo žive, ne znajući za život bez granica ili za život u obilju. Cijela se sudbina naroda Saharawi, koji četrdesetak godina živi u izbjeglištvu, ogleda u očima djece koja s osmijehom prihvaćaju život kakav im je dan. Ta su me djeca nadahnula da drugoj, slobodnoj i sitoj djeci, lakše ispričam tu priču o skromnom i veselom životu usred najveće pustinje na svijetu.

Sama si spomenula „ružnu pustinju“. Ta djeca uistinu žive u ružnom dijelu Sahare koji je daleko od našeg filmskog poimanja pješčanih dina, daleko od romantičnih izlazaka i zalazaka sunca, daleko od izvora vode i hrane, ali blizu ljubavi i brizi za bližnje. Veći dio njih nikad nije imao priliku okusiti život izvan izbjegličkih kampova i osjetiti slobodu kretanja.
 

Kao čovjek koji je stalno u pokretu, stalno na putu, koji ima priliku upoznati druge ljude -  i putnike i „sjedioce“ reci nam - ima li razlike među njima?

Svaki čovjek kojeg sretnete negdje u svijetu ima svoju priču. Netko putuje iz zadovoljstva, netko drugi zbog posla, netko iz nužde ili nevolje, a mnogo je i ljudi koji ne putuju. Možda je većini tih ljudi zajedničko to da ipak maštaju o dalekim krajevima, o otkrivanju nečeg novog, no naravno da ima i drugih, manje zainteresiranih za „lutanje“.

Budući da je ljepota u očima promatrača ili onoga tko o nekom dalekom mjestu mašta, poznavanje je svijeta baš individualna kategorija. Susreo sam ljude koji su uistinu proputovali svijet, no u njihovim se životima ništa značajno nije promijenilo, nisu upili ništa od svijeta koji su imali priliku upoznati putujući, dok znam neke koji putuju samo do posla ili samoposluge, a puni su iskustva i zanimljivi su, a razgovori i druženja s njima inspiriraju me za nova putovanja i upoznavanje nekih za mene novih običaja i kultura.

Rekao bih da svijet poznajemo baš toliko koliko ga sami želimo upoznati. Mogu i ja pisati koliko hoću o ljudima u udaljenim krajevima, no o radoznalosti ljudi ovisi hoće li to čitati ili ne.

Ne treba se bojati izaći iz toliko spominjane „zone ugode“, jer ona nudi lažnu sigurnost i zatvara um, guši maštu.

Čini mi se da je radoznalost ta bitna razlika. Radoznali putnik i radoznali „sjedilac“ ljudi su čiji duh neprestano luta, neovisno o njihovom trenutnom mjestu boravka. Oni koji nisu radoznali već „znaju“ sve što misle da trebaju znati i uživaju u nekom svom svijetu, no putovanjem i druženjem s ljudima naučio sam da ne treba nikoga mijenjati silom. Ako se ljudi trebaju mijenjati – promijenit će se.
 

Pokretanjem biblioteke putopisnih slikovnica, u kojoj su Djeca Sahare prva knjiga, želimo približiti svijet djeci. Misliš li da je važno djecu ohrabriti da se i sami jednoga dana upuste u avanturu putovanja?

Naravno, djecu treba poticati na putovanje i na otkrivanje različitosti. Naš zadatak (kao roditelja, putnika, pisaca…) vidim u tome da ohrabrimo djecu da razmišljaju i da samostalno zaključuju na osnovi informacija koje su prikupili. Putovanja i upoznavanja drugih krajeva, naroda, kultura ili jezika pomoći će im da stvore svoju sliku o svijetu, bitno drugačiju od ove koju nam snažni mediji pokušavaju nametnuti. Ne treba se bojati izaći iz toliko spominjane „zone ugode“, jer ona nudi lažnu sigurnost i zatvara um, guši maštu. Upravo putovanjima, susretima s ljudima drugačijih kultura, djeca će naučiti da nebo iznad njihove kuće nije najplavije na svijetu, da uz naše more (koje svi volimo) ima i drugih divnih mora, da su neki drugi ljudi, rođeni drugdje, jednako dobri ili kvalitetni i da ih činjenica o mjestu rođenja, boji kože ili etničkoj pripadnosti ne određuje u tome jesu li kao osobe dobri ili nisu.

Putujući i stvarajući svoju sliku o svijetu, ti budući odrasli ljudi naučiti će misliti svojom glavom i biti manje podložni udarima „informacija“ plasiranih u nečijem interesu. Na prvu informaciju o mom boravku usred Sahare mnogi su reagirali potpuno pogrešno, strahujući za moju sigurnost, vidjevši u tom nekom nepoznatom kraju bezbroj opasnosti i nimalo mogućnosti, prilika, sreće ili veselja. Znaš li da je taj daleki i nepoznati kraj u istoj vremenskoj zoni i mi odavde ne moramo ni malo podešavati svoj sat da bismo se prilagodili saharskim danima i noćima? Stvari treba pojednostavniti, onako kako to djeca rade, onda su svima razumljive.

Putopisne slikovnice svakako mogu biti prvi značajan korak u dobrom smjeru razvoja djece, a meni se već roje nove ideje i nove priče na krilima pozitivnih reakcija prvih čitatelja Djece Sahare.
 

Kada si ti počeo putovati? I zašto? Što te je potaklo na putovanja? Kamo si prvo putovao?

Još se od malena veselim svakom putovanju, bilo ono do bake i djeda u Slavoniju, na more ili u inozemstvo. Kasnije sam se otisnuo na putovanja s obitelji i tako djecu učio putovati i otkrivati ljepote svijeta. Danas oni samostalno putuju, a na mene je, konačno, došao red da ispunim neke svoje davne putničke snove. Usput, priroda mog posla uključuje putovanja, no to su putovanja sasvim druge vrste, s vrlo jasnim poslovnim ciljevima, bez nekog značajnijeg prostora za uživanje. No, važno mi je da se krećem.

Volim putovati na različite načine. Različita mjesta, različita prijevozna sredstva, no podjednaka želja za otkrivanjem nečeg ili nekog novog, daju mi volju i energiju za dalje. Bile to pustinje ili metropole, svugdje nalazim nešto zanimljivo, nešto vrijedno polaska na put.

Zamislite samo što su babe pod Biokovom rekle kad se Stipe Božić uputio na osvajanje Mt. Everesta!?!

Ilustracija: Aleksandra (Nina) Knežević

Ja, Mate Svjetski Šimunović Mate

Koliko je za odvažnost putovanja bitan odgoj? Sredina u kojoj živimo?

Mislim da je za odvažnost putovanja bitna osoba u koju je netko od nas izrastao. To ne mora nužno biti povezano s odgojem, iako držim da je vrlo vrijedno djecu učiti putovanju i prihvaćanju razlika među ljudima i kulturama. Sredina u kojoj živimo izvlači iz nas ono što je u nama, bilo to dobro ili manje dobro, no nikakvim svojim pravilima ili običajima ne može spriječiti nekoga da putuje ukoliko to čovjek silno želi. Da je sredina jača od pojedinca, danas ne bismo imali divne priče Mate (Šimunovića) Svjetskog, Željka Malnara, ali ni Hrvoja Ivančića koji je gumenim čamcem plovio od Zagreba do Crnog mora ili Tomislava Perka koji je autostopom proputovao pola svijeta. U trenutku njihovih polazaka na putovanja bilo je onih koji su bili skeptični, uplašeni… i da se pitalo njih, danas ne bismo imali Dunavski blues ili Tisuću dana proljeća pa onda i ljeta. Ne bismo imali knjige nastale nakon nesvakidašnjih lutanja Borisa Veličana ili „ludosti“ Davora Rostuhara. Zamislite samo što su babe pod Biokovom rekle kad se Stipe Božić uputio na osvajanje Mt. Everesta!?!

Ako je sredina poticajna, prepreka je manje, oni koji žele putovati lakše će se otisnuti iz sigurne luke, no to ipak neće navesti sve iz te sredine na putovanje. Da skratim – to je baš individualno. Vjeruješ u sebe i u ljude… ili ne. Ja vjerujem.


Jesu li neki narodi skloniji putovanjima od drugih? (Ako ne računamo nomade, naravno.)

Hahaha… Slovenci. Nema mjesta u svijetu kamo biste mogli otići da tamo ne sretnete nekog iz nama susjedne dežele. Na stijeni Jebel Burdah, usred prekrasne pustinje Wadi Rum na jugu Jordana, odmaram se u društvu desetak Slovenaca i nekolicine domaćih Beduina. Na silazak sa stijene moramo pričekati jer se netko drugi također penje gore, a usko grlo na kojem treba biti vezan premalo je za dvosmjerni promet. Ta nova ekipa stiže na plato i počinje oduševljena vika Slovenaca iz dviju različitih grupa koji se prepoznaju. Ni na kraj pameti im nije bilo da bi se mogli tamo sresti. Imam još sličnih priča iz pećina nedaleko Bejruta, naći će one svoje mjesto u nekom novom putopisu.

No, ne trebamo generalizirati. Pripadnost nekom narodu ne znači da si više orijentiran putovanjima ili manje. Ponekad su putovanja stvar trenda ili pomodnosti, no tu se opet vraćam onom individualnom faktoru. Ne osjećam se ni malo više (a ni manje) putnikom zato što sam, eto, rođen u Varaždinu.
 

Jesu li neki narodi gostoljubiviji od drugih? Usudila bih se reći, da su ljudi u Hrvatskoj, generalno gledano, možda manje odvažni svjetski putnici, ali su zato iznimno ljubazni domaćini. Kakvo je tvoje iskustvo?

Iskustvo mi govori da dobrih ljudi ima posvuda. Čest je slučaj da privlačiš ljude koji odgovaraju energiji kakvu sam(a) širiš. U arapskom je svijetu, na primjer, čast i blagoslov ugostiti putnika, stranca. Što si dalje od turističkih mjesta, to je gostoprimstvo iskrenije. Nama najbliža potvrda ove teze dolazi od mog prijatelja Gorana Blaževića koji je nedavno pješačio više od tri tisuće kilometara od Jordana do svoje rodne Istre i na cijelom tom putu nailazio na dobre ljude koji su mu davali hranu, vodu i krov nad glavom, bez obzira na državu, naciju, vjeru ili bilo što drugo čime nas pokušavaju dijeliti.

Iskusio sam da su mi svoje kuće ili stanove na raspolaganje davali ljudi koji žive u Izraelu i Srbiji, da su svoj komad pijeska i zvjezdanog neba sa mnom dijelili Beduini u Jordanu, da su mi saharske izbjeglice dale svoju sobu da u njoj spavam i da mi je Nizozemac, s kojim sam dijelio šator u Sahari, dao polovicu svog stana u Bejrutu da tamo stanujem koliko želim. Ne vidim u čemu bi Hrvati bili drugačiji od ovdje navedenih primjera? I mi doma ugošćavamo ljude iz Jeruzalema, Ankare, Šibenika ili Beograda. Možda sutra kod nas prespava netko iz Argentine ili Vijetnama? Zašto bi to bilo neobično?

Postoji ipak nešto što sam naučio putujući pa se trudim to primijeniti u praksi na domaćem terenu. Kad god sam u Engleskoj izvukao papir s nekom adresom ili planom grada, kraj mene se stvorio domaćin s pitanjem treba li mi pomoć. Odlučio sam i ja biti takav - pristupačniji domaćin strancima u Hrvatskoj i ponuditi pomoć kad to mogu. Skromna je to gesta, a putniku, turistu, strancu… puno znači. A eto nam i još jednog razbijenog mita o hladnim i rezerviranim Englezima.

Ako barem jedno od tih četrdesetoro djece (p)ostane pisac, svi koji smo sudjelovali u tom projektu napravili smo odličan posao.

Ilustracija: Aleksandra (Nina) Knežević

Glas iz Sahare Vujnovac Damir

Vratimo se na Djecu Sahare. Kako si uopće došao u kontakt s narodom Saharawi? Kako je išla ta priča? Ti si već dva puta bili među djecom i odraslima Sahare?

Da vjerujem u slučajnosti, odgovorio bih: slučajno! No, vjerujem da se sve baš tako i trebalo dogoditi. Osjetio sam da trebam tamo otići i nekako znao da tamo imam „nekog posla“ za obaviti.

Još za mog prvog boravka među njima, u saharskom izbjegličkom kampu Smara, njihovo me gostoprimstvo na neki način zadužilo. Dokazali su mi da je lakše podijeliti ako nemaš mnogo, a oni nemaju gotovo ništa – u materijalnom smislu. Zato imaju veliko srce i širok osmijeh za svakoga tko se odluči posjetiti ih. Bilo da se radi o odraslima ili djeci, svi od reda ljubazni su i dobri domaćini, svojom vam se dobrotom nekako uvuku pod kožu pa ne prestajete misliti na njih ni nakon povratka kući, svom uobičajenom životu. Po povratku sam pokrenuo projekt Glas iz Sahare i potrudio se ispričati priču o narodu koji strpljivo, već četrdeset godina čeka na povratak svojim kućama.

Kad sam se, nakon godinu dana, vratio u Smaru, dočekali su me kao člana obitelji. Čak su me i susjedni klinci zapamtili, no to vjerujem da ima veze s Kiki karamelama u kojima su prošle godine uživali. Ovogodišnja mi je misija bila upravo se posvetiti tom najmlađem dijelu saharske populacije, naučiti više o njihovom životu i prenijeti to njihovim vršnjacima u mojoj domovini pa i šire ako to bude moguće.
 

Koliko su knjige prisutne u životu izbjeglica? Jesu li one utjeha ili nepotreban luksuz? I gdje se uopće knjige mogu pronaći u jednom izbjegličkom naselju usred pustinje?

Luksuza u izbjeglištvu nema, barem ako gledamo iz naše perspektive, no živeći tamo može vam se učiniti da je i najobičnija čokoladica luksuz. Knjiga svakako ne spada u tu kategoriju, no budući da privatne imovine gotovo i nemaju, ni knjige nemaju gdje držati. Unatoč obveznom školovanju i visokoj stopi pismenosti, dojma sam da vrlo malo čitaju. Oni koji čitati žele, koriste knjižnicu ili bibliobus s prilično siromašnim knjižnim fondom.

Vjerujem da će i knjiga Glas iz Sahare, u kojoj sam skupio literarne radove saharskih klinaca pa im ih odnio u Saharu, pomoći da prepoznavši svoju pisanu riječ nastave pisati i tako ostavljati trag svog života nekim novim generacijama. Ako barem jedno od tih četrdesetoro djece (p)ostane pisac, svi koji smo sudjelovali u tom projektu napravili smo odličan posao. Njihovi rođaci i prijatelji početi će čitati te radove pa vjerujem da s pravom očekujem da na taj način utječemo i na učestalost njihovog čitanja.


Hoće li Djeca Sahare stići do Sahare?

Sljedećeg proljeća, na žalost, neću moći do Sahare, no ako netko iz naših krajeva odluči otputovati tamo rado ću dragim Saharcima poslati i nekoliko primjeraka Djece Sahare. Poslat ću im i kilu Kiki karamela, evo prilike da tako utječemo i na našu izvoznu bilancu.

Najvažnije što netko može odnijeti Saharcima je svoje srce, pažnju i brigu, neka osjete da nisu sami, da jedan čovjek više u svijetu zna za njih, to će im puno značiti.


A hoće li djeca Sahare stići do Hrvatske?

Radimo na tome. Želim dječju delegaciju Saharaca dovesti na Međunarodni dječji festival u Šibeniku, da našoj ali i djeci iz cijelog svijeta prezentiraju svoju kulturu i običaje. Nije lako, no uz pomoć dobrih ljudi vjerujem da ćemo uspjeti. Nije važno hoće li se to dogoditi sljedeće ili neke od narednih godina, kad god dođu svima će nam napuniti srca.

Ilustracija: Aleksandra (Nina) Knežević

U knjizi su, uz tvoje tekstove, objavljene i tvoje fotografije. No, one su ilustratorski  dorađene. Koliko si, kao autor knjige, zadovoljan ovim vizualnim pomakom u prezentaciji putopisa koji potpisuje sarajevska dizajnerica Aleksandra Knežević?

Ne znam čime sam zaslužio da mi baš Nina (Aleksandra Knežević) ilustrira knjigu, no tom sam našom suradnjom iznimno zadovoljan. Pogodila je emocije i moje želje iako nije bila sa mnom u Sahari. Njezin je rad u ovoj knjizi vidljiv prije mog. Svatko tko knjigu uzme u ruke najprije će uživati u Nininim crtežima, njenoj igri mojim fotografijama i emociji koju je uspjela postići grafikom. Tek nakon toga dolazi čitanje.

Držim da je naš rad odlična kombinacija i volio bih s njom nastaviti suradnju i u projektima koji slijede.
 

Iako je knjiga tek izišla iz tiska, velik je interes za nju. Kakve su reakcije publike na ovu, sasvim novu i neobičnu formu putopisne slikovnice?

Svaka me pozitivna reakcija čitatelja veseli, no posebno me raduje interes i roditelja i djece za putopisnom pričom prilagođenom malim putnicima i pustolovima. Vjerujem da interes publike nije vezan samo uz predblagdansko vrijeme, nego će se nastaviti i u sljedećoj godini u kojoj ćemo Djecu Sahare predstaviti međunarodnoj publici.

Zanimljivo mi je čuti dojmove odraslih koji su pročitali knjigu ili je čitali djeci. Svi do jednog su pozitivni, no ako bude i onih drugih, bit će mi zanimljivo čuti i razmisliti što sam mogao ili trebao napraviti bolje. Najbolji će test tek uslijediti kad se knjiga nađe na policama naših knjižnica, kao i u rukama potencijalnih stranih izdavača koji nisu sa mnom u nikakvom obiteljskom ili prijateljskom odnosu.
 

Djeca Sahare knjiga je sastavljena od devet književnih i likovnih cjelina u kojima čitatelj mnogo toga može saznati o životu djece u Sahari. Riječima si puno toga uspio dočarati čitateljima - osjećaje, misli, stanja, odnose među ljudima. No, ima li nešto, iz tvog iskustva svjetskog putnika, što se riječima ne može opisati? Nešto što se može osjetiti/doživjeti samo dok je čovjek „na cesti“?

Sad bih mogao nabrajati mirise i okuse ili možda vjetar koji nosi sitna zrnca pijeska… to su stvari koje još moram učiti opisivati. Mislim da se to dobro osjeća na mojim putopisnim predavanjima, a prenijeti to u pisanu formu jedan je od mojih aktualnih izazova.

… a što se ceste tiče, potrebno je samo otvoriti srce i krenuti. Svatko od nas naći će putem neko svoje iskustvo i neku svoju priču. Nije li tako i u svakodnevnom životu koji živimo?

Stvari treba pojednostavniti, onako kako to djeca rade, onda su svima razumljive.

Foto: Ivan Stanić

U potrazi za Staklenim gradom Bebek Borna, Malnar Željko

Kako teče taj spisateljski proces kad je putopisna reportaža u pitanju? Što je ono bitno na putu što želiš prenijeti na papir i tako sačuvati? Što je ono što želiš podijeliti sa svojim čitateljima?

Kad pišem s terena, to su svježi dojmovi, često nefiltrirani i sliče priči koju bih volio nekome ispričati o dogodovštinama toga dana. Kad putujem sâm otvoreniji sam za razne kontakte i iskustva, a to rađa zanimljive nove priče. Ponekad nije jednostavno na mobitelu napisati suvisao tekst duljine pet – šest tisuća znakova, no to su terenski uvjeti. Kad kasnije, u miru i ugodi radne sobe, čitam te tekstove, neke bih stvari promijenio ili napisao drugačije, no ona emocija koja je za vrijeme putovanja zabilježena u tekstu ne može se nadomjestiti promišljenim tekstom i pažljivo sročenim rečenicama.

U tekstovima nastalim nakon putovanja osjeća se da je neka tema odležala, neke su se informacije posložile i dojmovi slegli pa je to što ostane zabilježeno možda zrelije i stilski kvalitetnije, no ne bih se odrekao ni jednog od ta dva načina stvaranja putopisnih tekstova.

Ono što im je zajedničko i važno su svakako ljudi i događaji.


Možeš li izdvojiti neke putopisce koji su te zarazili i kada je pisanje i kada je putovanje u pitanju?

Ako gledamo prema mojoj mladosti, kad sam se i zarazio putopisnim žanrom, to su sigurno Željko Malnar i Thor Heyerdahl.

Danas stvarno ne trebam dobre putopisce tražiti daleko od kuće, imamo ih tu oko nas, neke sam od njih već ranije spomenuo. Njima bih svakako dodao još Jurja Bubala, ali i Mladena Joku čije odlične putopisne tekstove treba tražiti po raznim magazinima, no kad ih pročitaš – još se dugo veseliš pročitanoj priči. Jasen Boko posebna je kategorija putnika i putopisca koji spaja razne socijalne, kulturne, povijesne i geografske aspekte putovanja i živim ih šarmom ostavlja čitateljstvu na uživanje.

U svijetu je puno putopisaca i blogera orijentiranih na putovanja. Konkurencija je velika, ponuda obilna i teško je iz te mase izdvojiti nekog kvalitetnog u klasičnom smislu, a zanimljivog i aktualnog.
 

Putovanje… pisanje… putovanje… pisanje… Što je na prvom, a što na drugom mjestu?

To je kod mene nemoguće razdvojiti. Jedno me potiče na drugo i nikako se ne mogu odlučiti što je, u stvari, prvo, a što drugo. Možda taj redoslijed nije ni bitan, sve dok je rezultat čitateljima zanimljiv. Tu kombinaciju putovanja i pisanja dopunjujem još predavanjima uz fotografije snimljene na putu. Te mi fotografije pomažu da lakše ispričam priču i uvedem publiku u svijet u kojem se i sam dobro osjećam. Vjerujem da to ljudi osjete i dozvole mi da ih povedem na putovanje dok udobno sjede u kvartovskoj knjižnici pa uživamo zajedno.
 

Imaš li u planu i u budućnosti objavljivati svoje putopise u obliku knjige?

To bih volio, no nikako ne bih već objavljene tekstove kopirao u knjigu. Uz neke već ranije opisane doživljaje ima još puno toga što nije našlo mjesta u tekstovima s putovanja, a vjerujem da će u cjelini putopisnih knjiga biti zanimljivo.

Uz klasični putopis, ova forma namijenjena djeci iznimno mi je zanimljiva i vuče me prema sljedećim putopisnim pričama nove biblioteke Knjige u centru.

Ana Đokić: Već vidim da ćemo se ti i ja i u idućoj godini lijepo zabavljati radeći na novoj putopisnoj slikovnici! A do tad, iskoristila bih priliku da na kraju našeg današnjeg razgovora pozovem sve čitatelje portala Moderna vremena da doputuju na predbožićnu promociju Djece Sahare, koja neće biti u Sahari već u Zagrebu, u utorak 19.12. u 18 sati  u Knjižnici Dugave gdje će imati priliku čuti još mnogo zanimljivih detalja o Djeci Sahare.

Damir Vujnovac: Veselim se druženju na promociji, veselim se dobrim ljudima i novim pričama koje se rađaju iz ove prve napisane, a veselim se i novim putovanjima. Vidimo se uskoro, na čitanju knjige, na nekom putopisnom predavanju… ili se vidimo na putu prema Sahari, noseći im pozdrave zajedno.

Damir Vujnovac voli:

1. Ljude
2. Putovanja
3. Snove koji se ostvaruju

Damir Vujnovac ne voli:

1. Isključivost
2. Uskogrudnost
3. Pohlepu

Damir Vujnovac

Djeca Sahare

  • Knjiga u centru 11/2017.
  • 34 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537514945
  • Cijena 108.00 kn

Putopisna slikovnica Damira Vujnovca 'Djeca Sahare' sastoji se od devet priča pisanih iz perspektive djece naroda Saharawi i njihovog života u izbjegličkom kampu u dalekoj sjevernoj Africi. Fotografije je ilustratorski dorađila priznata sarajevska dizajnerica Aleksandra Knežević (Nina Mašina) te ih upotpunila vlastitim crtežima.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –