Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 05.12.2016.

David Šporer : Čitanje sigurno ima budućnost, jer tekstovi se samo sele iz jedne vrste medija u druge

David Šporer

David Šporer rođen je u Rijeci 1973. Predaje na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao je u izradi priručnika skupine autora "Lektira na dlanu: I i II" (Sysprint, 2000-02.) i objavio knjige „Novi historizam: poetika kulture i ideologija drame“ (AGM, 2005.), „Poetika renesansne kulture: novi historizam (zbornik)“ (Disput, 2007.), „Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava“ (AGM, 2010.).

Šporerova nova knjiga „Uvod u povijest knjige. Temelji pristupa” (Leykam International, 2015.) povod je ovom razgovoru u kojemu smo se dotakli i  trenutno opskurnog  stanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

 

Uvod u povijest knjige Šporer David

Srđan Sandić: Krenimo za početak od motivacije za pisanje knjige „Uvod u povijest knjige“. Na fakultetu predajete tu temu, pa jesu li vas studenti, možda, motivirali?

David Šporer: Motivacija za knjigu je djelomično vezana uz nastavu, mnogo više uz određenu evoluciju vlastitih interesa koji se onda uvode u nastavu. To je bila i trebala bi ostati odlika sveučilišne nastave, kretanje novim stazama kojima prođemo sami, a onda pokušavamo tim putem povesti i druge, studente. Sveučilište samo na taj način može očuvati vitalnost. Ponavljanjem stalno istih sadržaja zapada se u učmalost.

Moram istaknuti da imam sreću da radim na Odsjeku za komparativnu književnost na kojem se takva sloboda vlastitog istraživanja već dugo njeguje kao način obogaćivanja nastave bez obaveznih predmeta (osim nekoliko uvodnih koji brucošima služe za stjecanje osnovne orijentacije u struci). Drugi razlog je relativna nepoznatost i neobrađenost te teme u nas, kao i stjecaj okolnosti da se otvorila mogućnost pisanja knjige koja bi bila dio edicije koja donosi uvode u određena područja.


Već na samome početku objašnjavate da se znanstveni radovi tj. objavljivanje članaka više vrednuju nego li objavljivanje knjiga. Znam da je odgovor kompleksan, međutim što je uzrok te situacije?

U pravu ste, odgovor je vrlo kompleksan. To ima veze i s određenim globalnim trendovima u znanosti i visokom obrazovanju, ali i s nekim našim specifičnostima. Globalno se radi o nekompatibilnosti humanističkih znanosti sa suvremenim dobom brzine i tehnomenadžerskog pristupa svemu. Društveno-humanističke znanosti su u osnovi spore, ali i trajnije, zato se može dogoditi da se podjednako bavite nečim i od prije više milenija, kao i nečim od jučer. Danas se traže rezultati odmah, i to se povezuje s financiranjem pa tu humanističke znanosti generalno prolaze loše.

Ima i komičnih stvari, kao kad se uzme kriterij citiranosti, koji nešto znači u npr. biomedicini jer su tamo stvari otprije dvjesto godina valjda potpuno irelevantne, ali je slabo koristan, praktički neupotrebljiv u humanistici. Što znači citiranost Aristotela ili Immanuela Kanta, koliko su citirani za života bili autori koji bi danas bili pri vrhu ljestvica, poput Karla Marxa recimo?

Ono što bi bila naša specifičnost u tom pogledu tiče se zapuštenosti sustava, nereda koji omogućuje nerad, pa se onda događa da neki naši kolege – govorim o humanistici - koji su objavili vrlo malo knjiga, recimo jednu knjigu u više desetljeća karijere, postaju redovni profesori zahvaljujući člancima objavljenima u časopisima koje su sami uređivali ili ih uređuju. To je nedopustivo, i u nekim boljim znanstvenim sredinama je sasvim nezamislivo.

Ima naravno primjera da pojedini članci mogu imati velikog utjecaja, ali najčešće se u humanističkim znanostima ipak neka suvisla pozicija izlaže u knjizi, čak štoviše, kod jako utjecajnih autora ili autorica u nekoliko knjiga ili u čitavom opusu.


A tu je i bibliofobija kao još jedna posljedica tog stanja. Hoćemo li ga nazvati „antiintelektualnim“?

„Bibliofobija“ na koju aludirate, samo je jedan od indikatora tog tehnokratskog, merkantilističkog društvenog ugođaja. Antiintelektualizam je potpuno isprepleten s tim. Sve su manjem broju ljudi knjige potrebne, još manjem broju ljudi su važne. One su zapravo izgubile bitku. Ne mislim pritom da će nestati, samo će doći na drugačije mjesto u nekom konkretnom kulturnom okruženju. Uz rizik pogreške i banalizacije, usporedio bih to s odnosom kazališta i filma. Kao što pojava filma nije dokinula kazalište, tako ni prelazak brojnih sadržaja koji su se nalazili u knjigama u neke nove medije neće odmah dokinuti knjigu. Izazvat će njezinu adaptaciju.

Ali to su vrlo kompleksna pitanja, ne samo vezana uz tehnologiju, komunikacije i informacije, nego i uz filozofsko-estetske teme, još od Hegelove provokativne, premda sistemske, konstatacije o tome da je umjetnost prošlost. Danas više nitko ne piše epove premda opstaju priče. Hoće li za 300 godina roman biti potpuno anakrono sredstvo za prenošenje priča premda je u posljednjih dvjestotinjak godina jedan od standardnih oblika njihova prenošenja?


Možda i da objasnimo što je to „povijest knjige“, ali i koje su temeljne razlike između francuske i američke škole?

Izazovno pitanje. Naime, znam barem dio odgovora, ali ne znam koliko imam prostora? Povijest knjige kao naziv uvelike zbunjuje. Ona naravno postoji mnogo prije onoga o čemu sam pisao u knjizi, jer su se ljudi već odavno zanimali za to kako se sve prenosilo informacije, kako su se zapisivali tekstovi najrazličitijih vrsta. Danas se povijest knjige odnosi na pristup čija se pojava vezuje uz objavljivanje knjige "L'apparition du livre" Luciena Febvrea i Henri-Jeana Martina iz 1958. godine.

Možda je zapravo najlakše odgovoriti parafraziranjem Febvrea kojeg je knjiga počela zanimati kao instrument ili ferment povijesti, odnosno koji navodi da ga zanima na koji način knjige - misli se pritom na knjigu nakon Gutenberga – preobražavaju ljudsku svijest, na koji način utječu na čitanje, na računanje, na znanosti, na religiju. To bi bio možda najjezgrovitiji odgovor na pitanje po čemu se ta relativno „nova“ povijest knjige razlikuje od nekih prijašnjih.

A što se tiče razlike američke i francuske verzije, danas zapravo postoji samo američka, odnosno uopće se shvaćanje povijesti knjige kao nekog novog pristupa prvenstveno može povezati s angloameričkim akademsko-intelektualnim – eisenhowerovski rečeno - kompleksom. U Francuskoj, u tim počecima 1950-ih, „knjiga“ se javlja kao samo još jedna od tema kojima su povjesničari bliski ili povezani s Annales (odnosno onim što se kasnije počelo nazivati „školom Annales“ i novom historijom ili novom povijesti) obogatili povijest kao humanističku disciplinu.

Kako sam pripremao knjigu sve sam više uviđao da se u vezi s „poviješću knjige“ dogodio sličan tip procesa kao i u vezi s nekim drugim metodološkim školama ili pravcima ili generalnim trendovima. Naime, budući da su američke akademske institucije danas najprestižnije onda se preko njihove recepcije dogodilo to da određen pristup, koji u Francuskoj, primjerice, nije shvaćan kao neka zasebna znanstvena ladica, bude uobličen i definiran, gotovo „personificiran“ i onda se na taj način vratio natrag u Evropu kroz publikacije i institucije. Zbog toga sam onda i krenuo u smjeru koji u većini angloameričkih priručnika nije baš detaljno prezentiran a tiče se poveznice između povijesti mentaliteta i povijesti knjige.

Za Febvrea, kao i za angloameričke povjesničare poput Roberta Darntona ili povjesničarke poput Elizabeth Eisenstein koji su dobro poznavali francusku scenu nakon II. svjetskog rata, zapravo se tu nalazi poveznica između knjige i brojnih društvenih procesa.


Uz to što „čitanje ima povijest“, da citiramo Roberta Darntona, koliko vas zanima sadašnja praksa čitanja? Pratite li te trendove u Hrvatskoj? I što se obzirom na tehnološke promjene može reći o tome kakva će biti budućnost čitanja? Čitamo u novim medijima, i to se čitanje drukčije „dokumentira“.

Čitanje sigurno ima budućnost, jer tekstovi se samo sele iz jedne vrste medija u druge. To se kroz povijest stalno događalo, a povijest čitanja pokušava rekonstruirati kako su ti prijelazi iz jednog u drugi medij, s jedne vrste zapisa na drugu, utjecali na konkretne načine i navike čitanja, poput primjerice pojave tihog čitanja što se povezuje s povećanjem pristupačnosti teksta čitatelju. Taj princip koji danas poznajemo kao „user-friendly“ postoji već prilikom prijelaza s rukopisnih knjiga na štampane knjige, sa štampom se taj trend da se sadržaj prilagodi „korisniku“ - kako se to danas kaže - inaugurirao u dominantnu crtu prezentacije teksta, pa onda i čitanja.

Što se tiče suvremenih trendova u vezi s čitanjem, nisam se time posebno zanimao, pa nisam u tu tematiku ni ulazio u knjizi, ali znam da su oni u principu nepovoljni. Tu se vraćamo na ono prethodno pitanje. Knjige gube ili su zapravo već izgubile bitku u odnosu na druge oblike u kojima do čitatelja, ili bolje rečeno recipijenta, dolaze razni sadržaji, dapače do te mjere da će jednom ove današnje knjige, koje su nam donedavno bile standard, možda izgledati kao što nam danas izgledaju srednjovjekovne knjige.

No treba napomenuti dvije stvari koje kao pouku možemo uzeti iz povijesti knjige (dakle, barem neka korist od te vrste proučavanja). Prije svega to da se obično radi o vrlo sporim procesima. Naravno, danas se sve ubrzava, ali svejedno navike su jako inertne, duboke, a i pitanje je u kolikoj mjeri će biti moguće u kratkom vremenu nadomjestiti ovaj, po svojoj pristupačnosti, gotovo savršeni oblik knjige kao kodeksa (koji ima fizički primjerak štampane knjige) za razliku od djelomične rehabilitacije svitka koja dolazi s digitalnim oblikom tekstova (tu se manja pristupačnost u usporedbi s oblikom kodeksa nadoknađuje mogućnostima digitalnih strojeva, mogućnostima trenutnog i neusporedivo preciznijeg pristupa nekom sadržaju u tekstu).

Drugo što treba osvijestiti tiče se nekih naših temeljnih predodžbi kojih se teško osloboditi, poput stadijalnosti povijesti. Ono što pokazuje povijest knjige, a i model historije o koji se ona oslanja ili iz kojeg izrasta, bila bi dragocjenost ideje istodobnosti raznovremenog.

Dakle, umjesto da razmišljamo u okvirima koje na jednoj strani omeđuje kulturni pesimizam kraja knjige, a na drugoj trijumfalni optimizam novih medija, trebalo bi se osloboditi tih okvira jer - kako pokazuje prošlost - postojala su i dugačka razdoblja preklapanja i supostojanje pojava pripadnih različitim epohama (od modela društvenog uređenja do oblika knjige).

Čitanje sigurno ima budućnost, jer tekstovi se samo sele iz jedne vrste medija u druge. To se kroz povijest stalno događalo, a povijest čitanja pokušava rekonstruirati kako su ti prijelazi iz jednog u drugi medij, s jedne vrste zapisa na drugu, utjecali na konkretne načine i navike čitanja.

Novi historizam Šporer David

Možete li nam nešto reći o konceptu „kontaminacije“, koju Bloch posuđuje od klasične filologije...

Pa nije to neki specifični termin, nego više ukazuje na povjesničarsku i autorsku darovitost Marca Blocha. Kao što se vremenom pomiješaju značenja riječi, ili kao što se u rukopisnoj tradiciji moglo pomiješati nekoliko izvora pri izradi novog prijepisa, tako se, kako smatra Bloch, javlja i tendencija da se pomiješaju – i u tom smislu kontaminiraju – primjerice karakteristike svetaca i kraljeva u „popularnoj predodžbi“ ili „pučkoj imaginaciji“. Ovi posljednji termini ukazuju i na kontekst u kojem Bloch to spominje, a on se tiče tematike ili problematike mentaliteta ili historijske antropologije.

Bloch inače pripada među autore koji su zarazni, koji opsjedaju čitatelja (bar ja imam takav dojam), odnosno ne samo da piše vrhunskim stilom, i ne samo da su teme kojima se bavio bile vrlo inovativne - poput vjerovanja u čudotvornu moć izlječenja kraljevskim dodirom - a dijelom su i posljedica njegovih širokih interesa i erudicije, nego su njegovi opisi i analize takvi da fasciniraju čitatelja, da ih se određeno vrijeme nakon čitanja teško možete osloboditi. No Bloch pripada nesretnoj generaciji s kraja XIX. st., zahvaćenoj dvama velikim vihorima hobsbawmovskog kratkog XX. stoljeća, Prvim i Drugim svjetskim ratom, i kao i za tolike druge, možemo se samo pitati što bi još dobroga napisao da njegov život nije bio tragično okončan 1944. kada su ga, s još nekim drugima iz francuskog Pokreta otpora, strijeljali okupatori.


U knjizi pišete i o problemu statusa žanra drame. O čemu je riječ?

Radi se o specifičnoj temi jer se radi o specifičnim povijesnim okolnostima. Naime, u Engleskoj se u XVI. st. pojavilo sasvim komercijalno kazalište. To da se predstave izvode za novac nije jedinstvena pojava u povijesti, ali je u Engleskoj druge polovice XVI. i prve polovice XVII. st. jedinstvena po svojoj trajnosti, i modernim crtama tog fenomena, odnosno sasvim modernoj karakteristici, a to je da se ta kazališta lokaliziraju, dakle da postaju sastavni dio ponude u životu grada, i da se pristup predstavama stječe na također sasvim modernom konceptu komercijalne osnove, odnosno principu načelne jednakosti isprepletene s materijalnom nejednakošću - svatko tko može platiti ulaznicu može gledati predstavu.

Problem statusa drame pojavljuje se iz naknadne, povijesne perspektive, jer se sve detaljnijim i boljim proučavanjem došlo do toga da se tretman drame nekad i danas uvelike razlikuje. Danas drame iz tog doba shvaćamo kao vrhunska kanonska djela kojima se bez milosti u školskoj lektiri „muči“ djecu i kod nas i u svijetu. Nasuprot tome, angloamerički povjesničari književnosti došli su do toga da su se ljudi nekada prema tim dramama, pisanim za takvo komercijalno kazalište odnosili skoro kao prema današnjim TV-sapunicama. Iz te napetosti onoga što neki angloamerički povjesničari zovu „teatarskim fast-foodom“, i današnjeg „umjetničkog“ statusa tih tekstova, proizlazi napetost ili problem koji ste spomenuli.


Shakespeare je tu najistaknutiji primjer...

Naravno, jer u Britaniji to ima još veću važnost nego u nekoj drugoj sredini, primjerice kod nas. Radi se o periodu kojem se pripisuje početak oblikovanja kulturnog i civilizacijskog, pa onda i nacionalnog identiteta. U konstrukciji tog nacionalnog i kulturnog identiteta Shakespeare ima nemjerljivu ulogu kao Bard, kao najveći autor engleskog govornog područja, kao kompendij mudrosti koji se može mjeriti s najvećim vrhuncima i temeljnim tekstovima svjetske literature, samo eto, za razliku od recimo „autora“ - ili, bolje rečeno „autora“ u množini - Ilijade i Odiseje, nije pisao epove, nego niz drama koje su bile igrane za novac.


Koje su važne pouke povijesti knjige kao mješavine utjecaja i disciplina?

Pa upravo to da se ništa što smo naslijedili ne uzima zdravo za gotovo. Isto tako da anakronizam predstavlja jednu od najvećih boljki bilo kojeg pristupa povijesti. To bi bila i pouka i polazište, programatska pretpostavka. Naime, ako pristupimo Shakespeareu, ili Homeru, ili Maruliću tako da tražimo kontinuitet između njih i nas, lakše ćemo pogriješiti nego da pokušamo poći od diskontinuiteta. Tek ćemo tada doći do mogućnosti da razumijemo prošlost.

Angloameričkim povjesničarima književnosti ova „nova“ povijest knjige omogućila je s jedne strane uspostavljanje ili održavanje kontakta između bibliografskog opisa knjige kao artefakta i književnohistoričarske interpretacije tekstova. S druge strane, afirmacija socijalne i ekonomske dimenzije u razmatranju bilo koje povjesničarske teme kao jedna od ključnih crta francuske historiografije XX. st. otvorila je u angloameričkim sredinama – i metodološki i tematski - mogućnost za preispitivanje niza uvriježenih stavova, poput primjerice pitanja popularnosti štampanih drama, piratizacije prvih izdanja Shakespeareovih drama i sl.

Dakle, najjednostavnije rečeno – i povezano s prethodnim pitanjem - pokušava se doći do odgovora na pitanje, kako to sažimaju neki od povjesničara književnosti, stručnjaka za Shakespeareovo doba, da li je Shakespeare već u svoje doba bio Shakespeare ili se takvim kakvim ga danas smatramo konstruirao postupno kroz stoljeća. To su još uvijek otvorena pitanja oko kojih se itekako debatira, ali ono što je posebno važno i što će nadam se kod nas zaživjeti, ne raspravlja se više mistificiranjem prošlosti, niti projiciranjem naših kulturnih vrijednosti u prošlost.

Razumijevanje, kako je isticao upravo veliki Marc Bloch, treba biti osnovna zadaća povjesničara, a da biste razumjeli, bolje se postaviti u ulogu antropologa, nego odabrati ulogu apologeta nacionalnog i kulturnog kontinuiteta i identiteta. Mi danas s Marulićem – koji je primjerice iskorišten za poticanje histerije oko ugroženosti nacionalnog identiteta i za napad na reformu školstva - imamo zajedničko referencijalno polje skoro koliko su u počecima svojih kolonijalno-istraživačkih pohoda imali Zapadnjaci s ljudima nekih „egzotičnih“ otočja. I samo ako tako pristupimo prošlosti možemo nekako naći zajednički jezik, makar se sporazumijevali rukama.

Kao primjer suprotnog nesporazuma mogu samo spomenuti npr. recitiranje teksta Bašćanske ploče na ceremonijalnim manifestacijama, i to kao da se radi o književnom tekstu. Time se vrši literarna aproprijacija određene vrste transakcijske „potvrde“, doduše uklesane u kamenu. Ima naravno takvih primjera prvih zapisa i u drugim kulturama, no taj se „zemljišnoknjižni izvadak“ raznim mehanizmima uvodi u literaturu i predstavlja kao dio kontinuiteta jezičnog i nacionalnog identiteta. Teško se može naći bolji primjer nesporazuma s prošlošću.

Nikada mi to baš nije bilo jasno da, kad odlučite „preuzeti“ tuđe formulacije bez navođenja izvora, ne razmišljate o tome da će vas ta sjena pratiti ne samo u nekom dnevno-političkom skandalu kao što se to kod nas događa ministrima, saborskim zastupnicima, ustavnim sucima ili sveučilišnim profesorima, nego da će vas to pratiti kroz stoljeća koja dolaze.

Status autora Šporer David

Sve češće u našem političkom polju svjedočimo tome da naši političari i PR službenici ne razumiju zakonitosti i uvjete citiranja, odnosno ne znaju što je to plagijat, a samim tim niti što je to „autorsko pravo“. Možemo li im dati kratku instruktažu, ako već neće stići pročitati vašu knjigu?

Pa nisam siguran koliko ne znaju, a koliko jednostavno ne mare. Za „plagiranje“ se može imati razumijevanja samo kad se radi o mladim ljudima koji tek dođu na fakultet iz srednje škole i još se prema seminarskom radu odnose kao da se radi o školskoj zadaći (pa nije bitno da li sam prepisao ili ne, glavno da sam riješio problem i dobio dobru ocjenu). Sve nakon tog životnog razdoblja predstavlja čisto izmotavanje. Kako možete „zaboraviti“ navesti izvore? To su elementarne stvari, pogotovo u našim disciplinama koje neprestano barataju s tuđim tekstovima.

No to nije tek pitanje elementarne pristojnosti, niti samo pitanje povrede tuđeg autorskog prava i poštivanja tuđeg vlasništva – kad bolje razmislite radi se o prilično apsurdnoj ideji koja u prošlosti uopće nije postojala, i koja postoji tek unatrag nekih dvjestotinjak godina (ideja zakonski reguliranog vlasništva nad iskazima). I danas se zapravo zakonski razlikuje ideja i ekspresija, forma i sadržaj, koncept i njegov konkretan iskaz, pa se uvijek štiti ovo drugo. Na kolegijima o povijesti autorstva za razne paradokse u vezi s autorskim pravima često su kao dobra ilustracija služili udžbenički, angloamerički primjeri pravnih sporova oko, primjerice, telefonskih imenika.

Plagijat je mnogo stariji od autorskih prava, i još od rimskog doba, od Marcijala kojem se pripisuje prva metaforička upotreba termina kojima se inače označavalo otimanje tuđih robova, prvenstveno se odnosi na moralni prekršaj. Jer ne trebaju nam zakoni da nam kažu da smo prisvojili tuđu rečenicu. I naravno postoje ne samo brojne situacije, nego su u povijesti postojale i brojne doktrine koje su granicu dopuštenog i nedopuštenog u pogledu preuzimanja tuđe ekspresije različito definirale. I u slučaju parafraziranja, gdje se lakše može izgubiti osjećaj za granicu vlastitog i tuđeg teksta, mlade ljude na fakultetima itekako upućujemo da i tada obavezno navode izvore, baš zato što se granica ponekad vrlo lako prijeđe, pa ako modelu i uzoru uđete pod kožu, ako potpadnete pod veliki utjecaj nekih autora, oponašanje njihova stila vam postane – kako bi rekli talijanski renesansni poetičari i retoričari – druga narav.

Međutim kod nas, u ovim slučajevima danas na koje aludirate, čini mi se da nemamo posla s tim, nego s golim otimanjem i haranjem, što su izvorna značenja plagiranja i kompiliranja. I znate, nekada su ljudi bili opterećeni reputacijom - dakle nije toliko bilo bitno vlasništvo, povreda tuđeg vlasništva, pogotovo što dakle do XVIII. st. nije niti bilo koncepta zakonskog vlasništva nad riječima. Ali bila je važna reputacija jer su ljudi od pera razmišljali u kategorijama dugačkog i sporog vremena. A to je vrijeme knjiga i humanističkih znanosti.

Nikada mi to baš nije bilo jasno da, kad odlučite „preuzeti“ tuđe formulacije bez navođenja izvora, ne razmišljate o tome da će vas ta sjena pratiti ne samo u nekom dnevno-političkom skandalu kao što se to kod nas događa ministrima, saborskim zastupnicima, ustavnim sucima ili sveučilišnim profesorima, nego da će vas to pratiti kroz stoljeća koja dolaze, dakle da – ako ni zbog čega a ono zbog vlastite taštine – ne razmišljate „sub specie aeternitatis“.

Možda je to previše za očekivati od naše sredine, odnosno očito je i to određen barometar opće društvene i kulturne emancipacije ili modernizacije, ili obratno, baš to razotkriva određenu provincijalnost, da ne kažem zaostalosti naših političkih i društvenih „elita“. Odnosno kada i kod nas klima bude takva da ministar mora podnijeti ostavku makar i na samu sumnju da je počinio plagijat ili da saborski zastupnik zna da mu je gotova politička karijera u trenutku kada se počne pisati o potencijalno prepisanoj diplomskoj radnji, tada ćemo doista biti u krugu uređenih društava za koja si tepamo da im već pripadamo. Problem je, dakle, mnogo dublji, jer se evidentno nalazimo u društvu u kojem za brojne primjere takvih, i mnogo težih oblika „otimanja“, nema apsolutno nikakvih posljedica.

Isprika tu - mislim na plagijate - ne vrijedi mnogo, jer scripta manent. U određenom smislu tu se i radi o razlici usmenosti riječi koje lete, i pismenosti, odnosno odgovornosti prema riječima koju uvodi zapis koji ostaje, teoretski zauvijek, ali bojim se da time otvaramo temu kojom bismo ovaj intervju počeli pretvarati u studiju mentaliteta…


Iako je već mnogo rečeno o silnim nelegalnostima na zagrebačkom  Filozofskom fakultetu koji je vaš komentar na trenutnu situaciju? Je li naivno vjerovati da će studenti čiji fakultet jest i zbog kojih postoji, imati zadnju riječ? Dokumenti i argumenti su na njihovoj strani, ipak, to kao da nije dovoljno? Sveučilište je počelo gubiti na svojoj autonomnosti, sada je to jasnije nego ikada.

Doista teško se odlučiti što je gore, krijumčarenje ugovora s KBF-om, opstrukcija procedure i Statuta, zastrašivanje i ucjenjivanje, dovođenje zaštitara na Fakultet, prijetnje kaznenim prijavama kolegicama i kolegama, podnošenje kaznenih prijava protiv dviju profesorica, blokada funkcioniranja institucije koju provodi vršitelj dužnosti dekana, dakle netko tko bi trebao biti privremeni gost na čelu ustanove i koji bi trebao što prije provesti izbore, a koji se ponaša kao da će tu biti još godinu dana i kao da mu uopće ne treba demokratska legitimacija dok god mu stižu upute iz Senata.

Jednako lošim smatram i pokušaje da se takve i druge slične postupke, od kojih su dovođenje zaštitara i zatvaranje zgrade biblioteke i fakulteta usred ispitnih rokova najeklatantniji primjeri, nekako opravda, što, na svoju sramotu, ustrajno pokušavaju činiti neki profesori Filozofskog fakulteta. Sve su to vrlo mračne stranice za godišnjake ove institucije. Pa i u posljednjem ratu, ne sjećam se da se zgrada u bilo kojem trenutku zatvarala, a ovdje se to pravdalo navodnom opasnošću od terorizma.

Ipak, osim te šokantnosti unajmljenih zaštitara, koji su na fakultetu djelovali – reklo bi se nadrealistički – „poput šivaće mašine i kišobrana na operacijskom stolu“ i medijske atraktivnosti čitave te situacije, mnogo veći problem predstavlja to što se kriza nastavlja i baš joj se ne nazire kraj. Naime, procedure i pisana pravila statuta i zakona i dalje se ne poštuju ili se jednostavno grubo i manipulativno krše.

Zapravo na Filozofskom fakultetu traje, figurativno rečeno, talačka kriza, a avion već dugo stoji na pisti. Taoci su i studenti i zaposlenici Filozofskog zbog toga što privremena uprava krizu upravljanja koja je započela u doba prethodnog dekana pokušava riješiti induciranom komom Fakultetskog vijeća koje vršitelj dužnosti dekana uporno odbija sazvati. Problem je međutim što Fakultet nije talac neke izvanjske grupacije, nego uprave Sveučilišta na čijim se čelnim pozicijama nalaze ljudi koji su došli upravo s tog Fakulteta.

A ovo što spominjete u vezi s argumentima i dokumentima, to je oduvijek tako. Argumenti su nemoćni pred doslovnom, fizičkom ili pak institucionalnom silom. Na jednoj strani su pravila, procedure, statuti, a na drugoj brutalna sila zaogrnuta togom institucije. Ovdje se zapravo radi o zloupotrebi institucija, o namjernom manipuliranju pravilima. To je u potpunosti ogoljeno u cijeloj ovoj situaciji.

Jer ako vam treba 500 i više dana da uočite kako studentski predstavnici nelegalno sjede u Fakultetskom vijeću i onda osporite samo jednu jedinu odluku tog Vijeća u čitavom tom razdoblju, a pritom se radi baš o odluci kojom se pokreće postupak razrješenja dekana – pa o čemu pričamo? Treba li crtati? To je igra u kojoj oni koji su preuzeli institucije ne mogu izgubiti. Jer u času kada počnu gubiti – kao s tom točkom razrješenja dekana – tada utakmicu proglase nevažećom pa raspuste dio fakultetskog predstavničkog tijela.

Ali sve ovo što se događa zapravo je čista posljedica potpunog gubitka autoriteta ljudi koji vode sveučilište danas. Jedino što oni toga očito nisu svjesni. I oni očito nisu svjesni da u očima tih mladih, ali odraslih ljudi za njih ostaje samo prezir. Zato mislim da će studenti svakako imati zadnju riječ, ako ništa drugo onda logikom čiste biologije. Oni će nadživjeti sve nas, uključujući i rektora, što on kao da zaboravlja. Oni će u budućnosti ispisivati neke kronike i leksikografske natuknice u kojima će pisati kakve su se sve nezapamćene i sramotne stvari dogodile na Fakultetu i na Sveučilištu. To je, na kraju, slično kao s plagijatima. Može se prepisati na testu, može se prevariti nastavnika ili komisiju, ali može li se prepisivati na testu povijesti?

Nakon svih ovih zbivanja, uključujući i sjednicu Fakultetskog vijeća koja se održala unatoč svim pokušajima da se njezino održavanje spriječi, više ništa neće biti isto. Ovo su trenuci u kojima se mnogo toga prelama. Nažalost oni koji su na čelu sveučilišta nisu svjesni povijesne dimenzije svih ovih zbivanja.

No to su elementarne etičke i političke lekcije - autoritet se ne može održavati silom. Trenutak primjene sile zapravo označava trenutak gubitka autoriteta. Možete naravno vladati neko vrijeme zaštitarima, ucjenjivanjem ili zastrašivanjem kolega i studenata, i to mi upravo sada proživljavamo – sve su to pokušaji da se autoritet nadomjesti primjenom sile. Ali to ne može trajati, taj režim odnosa je već gotov, samo moramo dočekati da svi to shvate.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –