Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 05.04.2012.

Davor Šalat : Posrtanje za alibijem
Održava se
01.01.1901.

Ono što izbornik, u predgovoru koji bi trebao objasniti koncept "posrtanja" kao jake injekcije individualizma u stvaranju "osobno-objektivne" slike o hrvatskoj poeziji nultih, a to je da se u prvoj dekadi milenija "posve minimizira svaki ideološki nadzor nad poezijom", ranih devedesetih, u razgovoru za istu ovu novinu, rekao mi je Vladimir Vojnovič. Samo jednostavnije, jezivije i ironičnije. Izostanak cenzure, rekao je, ubija književnost. Pritom je mislio, naravno, na političko-ideološku cenzuru.

Da bi to ilustrirao, čonkinovskom samoironijom rekao je kako je Ivan Grozni kopao oči i rezao šake neimarima koji su izgradili njegove palače da ovi, gradeći kuće nekom drugom investitoru, ne bi ponovili tu ljepotu. Taj brutalni čin Vojnovič je tumačio kao ultimativnu brigu za umjetnost. Čin odavanja počasti graditeljima i arhitektima, čija će djela tako jamačno ostati neponovljiva. Konzekventno tomu, dok su u vremenima dikatora, pjesnici čamili po zatvorima, moglo bi se zaključiti da se tada poeziju shvaćalo ozbiljno. No to je anegdotalno i poprilično krvavo viđenje uloge književnosti u društvenom kontekstu.

Evo kako se to danas radi ozbiljno i studiozno. Nije li već dosadno ponavljati kako "društvena uloga poezije (danas i u nas) biva sve neznatnija..." te naglašavati da nepostojanje "ideološkog" nadzora nad poezijom istu obogaćuje za "znatniju slobodu" koju ova koristi "za njezine posve specifične funkcije"? Nije li izjava da u "dvijetisućitima hrvatsko pjesništvo biva slobodnije od takovrsnih društvenih prilika", iza koje odmah ide stav kako se istoj iznutra i izvana "nameće snažna tržišna konjunktura, komercijalna uporabljivost..." te da se poezija vrednuje na temeljima stvaranja materijalnog profita, kontradiktorna?

Nisu li svi ti limitirajući faktori itekako "takovrsne društvene prilike". A to da, ako danas smiješ kritički raspaliti po lijevoj i desnoj ideologiji (kojih ionako više nema) dok ako, recimo, za Ježićeve vladavine u ovoj novini nisi smio napisati retka protiv plastične ambalaže, znači da je nadzora nestalo besmisleno je. Umjesto da, posrćući za alibijem, izgubljeni u prostoru i vremenu, analiziraju "jaku zbilju" i gomilaju panorame i antologije, relevantna imena nacionalne scene trebala bi se dosjetiti kako okupiti mlade pjesnike, kako im dati priliku da se za njih čuje, kako im, ako već jesi javna ličnost, "posuditi glas".

Zašto ova meni sve manje razumljiva "jaka zbilja" hrvatskog poetskog računovodsva, vozi u rikverc hiperproducirajući antologije, panorame, izbore... iz pjesništva? Pa ovo je već dvadeset i neka panorama nacionalnog pjesništva 00ih. I to, osobna. Iako je većina zastupljenih autora izvrsna, poezija se ne promovira samo od kraja! Da ne bismo posrnuli u procesu "posrtanja za alibijem", prestanimo biti sakupljači i vratimo se vremenima lovaca na mlade talente koje će okupljati neki časopisi kao što je to, najmanje promovirajući vlastiti naraštaj, radio Quorum.

Praksu panorama kao sabirnih stanica poetika bez voznog reda, sa subjektivnim i nedajbože klijentelističkim otpremnicima strogo kontroliranih vlakova, za doborobit nacionalne kulture, privremeno treba isključiti iz prometa.


Davor Šalat: "Posrtanje za alibijem : Dvadeset bitnih knjiga hrvatske poezije 2000-2010."

V.B.Z., 2011.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –