Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 31.08.2015.

Dorta Jagić : Kafkin nož

Dorta Jagić: Kafkin nož

Kafkin nož Jagić Dorta


Dorta Jagić pojavila se na književnoj sceni 1999. godine sa zbirkom pjesama “Plahta preko glave”, kao jedna od glavnih protagonista nove generacije hrvatskih pjesnika koji su se talentom uspjeli nametnuti u žanru koji rado kultivira mit nedodirljivog Barda. No postoje brojne razlike u odnosu na staru generaciju pjesnika. Novi pisci pišu o drukčijim temama i drukčijim glasovima, te u bitno težim uvjetima u kojima je poezija od svetog grala nacionalne kulture degradirana na samo još jedan (veoma neprofitabilan) tržišni proizvod.

Jagićeva je također, od 1999. naovamo osvojila niz važnih lokalnih i međunarodnih književnih nagrada, tako da je nepobitno da je čitatelj koji u rukama drži “Kafkin nož”(HDP, 2015.) suočen sa autoricom jasno artikuliranog lirskog glasa koja ima što za reći, samim time što je ovo već njena šesta objavljena zbirka poezije, razlomljena u šest portretnih ciklusa.

Krležini “Gospoda Glembajevi” započinju scenom na prijemu u kući Ignjata Glembaya, gdje pisac opisuje galeriju portreta predaka bankarske obitelji na zidovima salona. Svaki od njih u sebi krije neki background story. Slično ovome, nova zbirka pjesama Dorte Jagić, “Kafkin nož”, također predstavlja seriju književnih, lirskih portreta.

U prvom poglavlju, nazvanom “Ciklus o viktorijanskim pionirkama i pustolovkama”, nižu se pjesme koje pričaju priče o neobičnim ženama, stvarnim heroinama tog vremena - biciklistici Annie Londonderry, novinarki Nellie Bly itd . Samo što, za razliku od od Krleže, Jagićeva predmete svojih portreta ne diskreditira, već ih slavi. Ne pretendira na arhetipizaciju, već im daje individualne boje. Ove pjesme su otvorene forme, jer uvijek na kraju čitanja osjetim da krug nije zatvoren do kraja, moraš ga zatvoriti sam, jer autorica ostavlja ako ne neka otvorena vrata, onda barem prozor kroz koji tvoj vlastiti svijet ulazi u njenu liriku.

Žene u njenim pjesmama - sve bi se mogle podvesti pod sintagmu koju autorica spominje u jednoj pjesmi, “woman unordinary”. Jagićeva svojim nizom karizmatičnih žena nastavlja naslijeđe velikih ženskih likova poput Dickensove Miss Havisham ili Krležine barunice Castelli, obilježene magnetskom privlačnošću i tragikom svojih sudbina. Zamišljam neku ženu sa ceste, bez adrese, koja živi iz kofera i u njemu nosi svoj život. Neku sestru američke prostitutke Aileen Wuornos, koja je osuđena na smrt zbog ubojstva nekoliko muškaraca. Ovi stihovi mogli bi jednako tako biti o njoj, snažni i nimalo apologetski:

Sve što je imala bio je
Ženski revolver optočen biserima
I nešto udobne muške odjeće

(Nellie Bly)


Bilo bi preuzetno (i izlizano) njenu poeziju nazvati feminističkom, jer se ne može svesti samo na taj zajednički nazivnik, koji je u današnjem diskursu banaliziran poput starki na turbofolk koncertu. Jagićeva ide dublje od takvog (trendovskog) aktivizma, više je Sapfo nego Emily Dickinson.  Ako je poezija ultimativni oblik proze, onda je veoma tanka nit koja razgraničava prozu i poeziju Dorte Jagić. Autorica ima sposobnost da na ograničenom formatu poezije ispriča mnogo dublje narative, što prekrasno dolazi do izražaja u ovoj zbirci. Njezino vladanje jezikom je vrsno, pjesme imaju unutarnju melodiju jezika koja je nježna i teče lako i beskonačno, poput lanene plahte bez šavova, ili Krasnohorkaijeva romana “Rat i rat”, koji je strukturiran isto tako protočno, sa poglavljima kao rečenicama, tokovima misli.

Njezine konstrukcije nisu hemingwayski reducirane, ne bježi od pridjeva, čak se povremeno igrajući sa jezikom u vidu novotvorenica (“svjetociklist”), koji se sklapaju u konstrukcije istovremeno mračne i nježne. Drugo poglavlje također je portretno intonirano, nazivom “Portreti crnih i bijelih dana. Kronike kišobrana i kamenja.” U ovom imaginariju ima svega- bisera, blata, reptila, kočija. Autorica svoj raskošni svijet pretače u svakodnevne predmete u neobičnim situacijama, kao što su progutani kišobrani, a sindrom znan kao “human condition” dijagnosticira u pjesmi “Tijelo je kamen”:

među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo.

Ako je poezija ultimativni oblik proze, onda je veoma tanka nit koja razgraničava prozu i poeziju Dorte Jagić. Autorica ima sposobnost da na ograničenom formatu poezije ispriča mnogo dublje narative, što prekrasno dolazi do izražaja u ovoj zbirci.

Prolazi i pukotine Jagić Dorta


U poglavlju “Kafkin nož”, Jagićeva piše u dijaloškoj formi, otvarajući svoje pjesme još i više prema van, pretvarajući ih u putopise iz vlakova, iz različitih gradova, sa putovanja fizičkih i duhovnih. Iskustvo čitanja ove knjige i jest svojevrsno putovanje kroz nutrinu autoričina svijeta, na čijem ulazu nema carinske kontrole niti granične policije, već funkcionira kao porozna membrana kroz koju se odbljesci vanjskog pretaču u lirske slike izvanredne slojevitosti, bujajući referencama na prošlost i sadašnjost. Ove slike pune su boja, mračno nijansirane i trpke, nema idealističkog bježanja u dekorativnu idiličnost - Jagićeva me je čak navela da zajedno sa njom stanem na trn u nekom austrijskom parku, dok iz virtualnog zvučnika knjige sviraju Annie Lennox i David Bowie.

U poglavlju “Portreti ljudi iz svakojakih daljina” je možda najinteresantnija pjesma u zbirci, “Nastup pjesnika u zatvoru”, gdje, očito po vlastitom iskustvu, Dorta opisuje  susret književnika sa zatvorenicima riječke kaznionice.Preciznost lokacije i uživljavanje u psihu zatvorenika daje izvanredno živahnu sliku života s unutarnje strane zatvora, filtriranu kroz autoričine lirske registre, istodobno obojene suosjećanjem i gorkošću. Pretposljednje poglavlje bavi se još detaljnije temom putovanja, i vodi čitatelja u Istanbul, Pariz, Prag, itd. Jasno nam poručuje da restlovi tuđih gradova i zemalja uvijek ostanu negdje duboko u nama ( “grad se ne da izbaciti iz torbe”), a Istanbulski nar prekrasna je skica koja ide duboko ispod površine grada, sve do njegove “pupčane vrpce.”

Knjiga se zatvara “Portretima strašnih i neobičnih ljubavi”(kao da sve ljubavi nisu neobične same po sebi), gdje čitamo o onim tragičnim, nesretno zaljubljenim ljudima i njihovoj bezuboj ljubavi koja se smije svojim praznim zubalom. Gotovo Courbetovski dramatičan, portret para u “Espressu za dvoje” svojim stilskim inventarom čitatelja opčinjava golobosom, jednostavnom ljubavi.

Za kraj, “Chick light” slika jednu gotovo groszovski beznadnu sliku društva u kojem smo osuđeni na banalnost online datinga i second-hand emocija, što ovu knjigu čini autentičnim svjedokom vremena u kojem nastaje. Dorta Jagić postavlja ogledalo pred čitatelja, a u njemu se ogledaju sva lica ljepote i boli, kao u onoj glembajevskoj galeriji sa početka teksta. Zbog svega toga, treba reći da je ovo jedna od onih autorica čija se svaka nova zbirka dočekuje sa entuzijazmom i odobravanjem, Žena sa bisernim revolverom (ne samo) hrvatske poezije.

** na želju autora prenosimo ovaj tekst koji je prvotno objavljen na autorovom blogu Tripkovnica.

Dorta Jagić

Kafkin nož

  • Hrvatsko društvo pisaca 05/2015.
  • 128 str., meki uvez
  • ISBN 9789537342777
  • Cijena 95.00 kn

Čitatelj koji u rukama drži "Kafkin nož" suočen je sa autoricom jasno artikuliranog lirskog glasa koja ima što za reći, samim time što je ovo već njena šesta objavljena zbirka poezije, razlomljena u šest portretnih ciklusa.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –