Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 05.11.2012.

Emma Donoghue : Soba

Pripovijedanje iz perspektive djeteta pisci najčešće koriste kako bi rekli nešto o odraslima. Glas objektivne nevinost ili nevine objektivnosti pritom služi prokazivanju grijeha i mana onih koji su stariji i zato, valjda, pametniji. Suvremena irska spisateljica Emma Donoghue svoj je pozamašan hit-roman "Soba", koji je 2010. godine bio u užem izboru za nagradu Booker, u cijelosti ispripovijedala iz perspektive petogodišnjeg dječaka. Maleni Jack je hiper-senzitivan, hiper-inteligentan i hiper-traumatiziran. Neki su književni zakoni toliko sveti da je teško zamisliti djelo u kojem bi ih se autor usudio svojeglavo zanijekati. Čak i kada je dijete središnja svijest romana možemo pretpostaviti kako je riječ o neobičnom pojedincu koji je sve osim prosječan i čija je percepcija svijeta zbog toga drugačija od očekivane, one ustaljene i predvidljive, za koju u književnosti nikada nije bilo mjesta.

Majka i Telka

Kada je proto-modernizam otkrio mogućnosti što ih nudi struja svijesti i takozvani slobodni neupravni govor, romanopisci su se latili svijesti onih ličnosti čije je viđenje stvarnosti nužno bilo neočekivano i pomaknuto. Isprva je bilo najlogičnije posegnuti za hipersenzitivnim pojedincima čija svijest a priori funkcionira kao neka vrsta laboratorija duboko proživljenih podražaja. Lavina je krenula s Rousseauovim "Sanjarijama samotnog šetača", a punu akceleraciju dobila Flaubertovim "Sentimentalnim odgojem" te je do početka dvadesetog stoljeća već poprimala i neke devijantne, često dekadentne oblike. Esteticistički roman doveo je pripovijedanje fokalizirano kroz ekscentričnog, umjetnošću inficiranog pojedinca do ivice destruktivne parodičnosti i gorke autoironije. S djelima Huysmansa, Wildea i Wyndhama Lewisa dosegnut je vrhunac uranjanja u unutarnja carstva pojedinaca žigosanih dubokom neusklađenošću s navadama dosadne većine.

Paralelno su se pojavljivali pokušaji da se iznutra predstavi svijest takozvanog običnog čovjeka. "Gospođa Dalloway" i Joyceov "Uliks" najočitiji su primjeri takve vrste umjetničkog polazišta. Proust je na osnovi jedne jedine bogato preparirane svijesti stvorio svoj magistralan romaneskni opus, a Virginia Woolf svojom slikaricom u "K svjetioniku" ideju bogate umjetničke svijesti konačno proširila na nježniji spol. No, bila središnja svijest romana pripisana piscu ili kuharu, umjetnici ili kućanici, muškarcu ili ženi, njezina je konceptualizacija svijeta uvijek prozor u njegovo bolje razumijevanje. Njezina ključna funkcija nalazi se u jedinstvenoj sposobnosti da pred očima čitatelja neprestano izvodi trik preobražavanja stvarnosti u njezinu višu potenciju. Preciznije, njome je zamaskiran posao samog pisca.  

U romanu "Soba" autorica se prihvatila ambicioznog pothvata opisivanja svijeta kroz svijest jednog po svemu neobičnog dječaka. Naime, Jack je rođen u zatočeništvu te je svih pet godina svog života proveo u jednoj jedinoj sobi pa odatle naziv romana. Društvo mu prave majka i "Telka", kako Jack naziva televizor, u inspiriranom prijevodu Vlatke Valentić, te vjeruje kako izvan sobe ne postoji ništa. Mama mu je, naime, objasnila kako ni jedna od stvari koje vidi na ekranu zapravo ne postoji. Zašto su njih dvoje zatočeni u sobu, pitate se, i zašto je majka odlučila sinu lagati o svijetu izvan nje? Postoji još jedna osoba u Jackovom život, netko koga dječak naziva Stari Krampus i tko ih posjećuje isključivo noću dok Jack kao spava u ormaru zapravo slušajući zlokobno škripanje maminog kreveta. Čitatelj kasnije saznaje kako je taj čovjek prije sedam godina oteo i zatočio Jackovu mamu u sobu u kojoj se i dan danas nalaze i u kojoj je redovito seksualno zlostavlja, a mali petogodišnjak jest najvažniji plod te bizarne situacije. Prvi dio romana opisuje zatočenički život majke i Jacka u sobi, dok drugi dio donosi pripreme za bijeg koji će u trećem dijelu knjige njih dvoje uspješno realizirati. Posljednja dva dijela romana pak opisuju njihovo često traumatično prilagođavanje novom životu u stvarnom svijetu.

Očuđavanje svijeta

Priča o zlostavljanju i izolaciji priziva tragediju austrijske obitelji Fritzl koja nam je dala za sada vjerojatno najpotresniji skandal 21. stoljeća te je izgledno da se autorica izravno inspirirala tom medijskom senzacijom. Činjenica kako je u središtu njezinog interesa maleni dječak i njegovo traumatično, zakašnjelo upoznavanje svijeta asocira pak na jedan od omiljenih misterija 19. stoljeća prema kojem je Werner Herzog snimio nezaboravni film "Svatko za sebe i Bog protiv svih". Priča o Kasparu Hauseru, njemačkom dječaku koji je odrastao zatočen u mračnoj sobi s tek jednim drvenim konjićem, poslužila je redatelju za istraživanje implicitnih brutalnosti građanskog društva, a to je tema koje se, doduše manje suptilno, lovi i Emma Donnaghue. Kod nje se ova tematika otprilike svodi na satiru društva spektakla u kojem je maleni dječak od strane medija inventivno nazvan bonsai dječakom i opetovano korišten za proizvodnju senzacionalističkih vijesti.

Snaga romana "Soba" ne proizlazi iz iznađenih refleksija na koje upućuje njegova tematika, ponuđeni uvidi ostaju na razini poznatog, očekivanog i predvidljivog. Ono što je u romanu svježe i poticajno jest kontinuirano jezično očuđavanje svijeta koje smo skloni doživljavati kao privilegiju poezije. Pripovijedanje kroz slobodni neupravni govor pripisan maštovitom petogodišnjem dječaku omogućuje autorici da ispred nas neprestano izvodi stari književni trik neočekivanih, pomaknutih viđenja. Prvi dio romana najbolje funkcionira jer u njemu po prvi put ulazimo u čudesan svijet dječakove neobične svijesti te je promatranje svijeta iz njegove perspektive dojmljivo i dirljivo.

Evo kako autorica kreira njegov glas: “U 8:30 pritisnem gumb na Telki i tražim od jedan do tri. Nađem Dora istražuje, jupi! Mama superpolagano miče zeku da ušima i glavom poboljša sliku. Kad sam imao četiri godine, jednog je dana Telka umrla pa sam plakao, ali onda je po noći Stari Krampus donesao čarobni prijemnik da se Telka opet oživi. Svi programi iz trice budu skroz snjegoviti pa ih ne gledamo da ne pokvarimo vid, nego samo ako ima glazbe pokrijemo Telku Dekom pa slušamo kroz Dekinu sivost i drmamo guzama.”

Kreativno je uzbudljivo i mogućnostima pregnantno književno uobličavati svijet kroz živahnu maštu petogodišnjeg dječaka, a alati kojim autorica to postiže imaju svrhu da nas zabave i razonode. Dodatni prostor za razigravanje Jackova pripovijedanja omogućuje njegovo nenadano otkriće da je svijet izvan sobe također stvaran: “Trava je Telka i vatra je Telka, ali može doći u Sobu ako zavrućim grah i crvenilo mi skoči na rukav i spali me. To bih rado vidio, ali ne da se dogodi. Zrak je pravi i voda je prava, samo u Kadi i Umivaoniku, rijeke i jezera su Telka, za more ne znam jer bi sve bilo mokro kad bi more brijalo po Vanjskome. Dođe mi da prodrmam Mamu i pitam je je li more pravo. Soba je za pravo prava, ali možda je i Vanjsko za pravo pravi svijet, samo što ima nevidljivi plašt kao kraljević Tata-Mata Jack iz priče? Mali Isus je Telka, bar ja mislim, osim na slici sa svojom Mamom i bratićem i Bakom, ali Bog je pravi i gleda u Svjetlarnik sa svojim žutim licem – samo ga danas nema o samo je sve sivo.”

Kišobran dječakove svijesti

Pripovjedna tehnika romana uistinu je impresivna, no dojam slabi kada iz sobe pređemo u kompleksnu stvarnost vanjskog svijeta koju autorica i dalje opisuje isključivo glasom svog petogodišnjeg junaka. Korištenje pripovijedanja iz perspektive djeteta prvenstveno ima zadatak dati naoko nevin komentar kojim se satirizira navade odraslih, ali je ujedno lišeno višedimenzionalnosti. Sjetimo se samo glasa malog Perice, koji u Golikovom filmskom remek-djelu "Tko pjeva zlo ne misli" funkcionira puno bolje nego u Majdakovoj prozi. Tome je tako jer je dječakov glas u filmu tek jedna od interpretativnih instanci čijim se sukobljavanjem pred gledateljem bistre univerzalne životne zakonitosti. U drugom se dijelu "Sobe" autorica hvata nekih kompleksnih pitanja, no sama sabotira pokušaj da se njima ozbiljnije pozabavi odlukom da zadrži pripovijedanje iz dječakove perspektive. Izvanredan roman Edwarda St. Aubyna "Majčino mlijeko", koji se za Bookera borio dvije godine prije "Sobe", također se otvara pripovijedanjem petogodišnjeg dječaka, no ostatak knjige donosi i slobodni neupravni govor pripisan ocu, majci, baki. Time je postignuta bogata i vjerodostojna slika odabrane teme odnosa sinova i majki kojom se autor u tom romanu ingeniozno bavi ne samo na stilskoj, već i na značenjskoj razini.

Emma Donnaghue pak zanima se odnosom sigurnosti i slobode, opisujući dječakov prijelaz iz sigurnog, no slobode lišenog svijeta sobe u realnost koja vrvi mogućnostima, ali i potencijalnim opasnostima. Kako smo i dalje pod šarenim, neprestano rotirajućim kišobranom dječakove svijesti, o ovoj kompleksnoj promjeni doznajemo na razini detalja koji funkcioniraju kao mikrometafore metafizičkih izazova odrastanja i zrelosti. Tako, kada Jacka ubode pčela ili kada ga odvedu u šoping centar, kroz niz za njega bolnih situacija iznova otkrivamo kakve sve žrtve iziskuje sudjelovanje u ljudskoj zajednici. U zaštićenoj sobi Jack je bio odgovoran samo sebi i majci, svijet je bio vrlo jednostavan jer nije zahtijevao nikakvu kontrolu, ali cijena takvog umjetnog raja bila je iluzija slobode. Biti dio svijeta zahtijeva odgovornost koja je u većini slučajeva izrazito bolna.

Ovu kompleksnu temu autorica istražuje isključivo na razini podražaja jer je na to obvezuje odluka da Jack pripovijeda i ovaj, značenjski ambiciozniji dio romana. Prvi dio knjige u kojem dječak opisuje ono što je za njega čitav svemir, a zapravo je tek jedna izolirana prostorija, ima svoje logičko utemeljenje i opravdanost. No, kada se zajedno s njim nađemo u širini svijeta želimo uputiti jedan razotkrivajući pogled odozgo na novootkriveni horizont. Želimo perspektivu širu od dječakove, želimo ga sagledati dublje nego što je on sam to u stanju napraviti kao akter i proizvođač vlastite sudbine. Za tim čeznemo jer je u prirodu čitanja upisana potreba da znamo više nego lik koji predstavlja marionetu univerzalnih izazova ljudskosti. Želimo da nas sudbina književnih junaka pouči i tako zaštiti, oplemeni i izliječi. Čitamo radi izbavljenja kroz užitak sagledavanja onih koji griješe umjesto nas. 

Odgonetanje nerješivih zagonetki

Donoghue u "Sobi" često zaboravlja kako posao pisca nije tek razonoditi publiku trikom, već i podučiti iznenadnim zaključcima koje na ovaj ili onaj način valja podastrijeti pred čitatelja. Roman funkcionira na razini opisivanja svijeta, ali ne nudi njegovo dublje razumijevanje. Sve tu ostaje dopadljiva igra koju ćemo brzo zaboraviti i iz koje nećemo bog zna što naučiti. Postignuća ovog romana stoga su lepršave prirode te su svakako namijenjena jednokratnoj konzumaciji. Djela spomenuta na početku teksta nisu stala na iznalaženju nove perspektive, već su hrabro ponudila raznovrsna viđenja u vječnom sukobu čijim se sagledavanjem približavamo onome što se nadaje istinitim, ili barem vjerodostojnim.

Veliki se romani od onih malih razlikuju isto onako kao što se djeca razlikuju od odraslih, po sposobnosti da svoje viđenje svijeta stave u kontekst širi od osobnog. Perspektiva koju nam u "Sobi" nudi mali Jack zaigrana je i maštovita, ali lišena nužno potrebne romaneskne slojevitosti. Svijet se sastoji od sukobljenih glasova, od nespojivih, zbunjujuće raznovrsnih senzibiliteta i svjetonazora koje težimo približiti. Modus je književnosti podučiti i razonoditi razotkrivanjem nevidljivih simetrija. Sreća uvida tako se iznalazi u suživotu suprotnosti, a umjetnost romana to dokazuje pomirujući u višoj cjelini sukobljene perspektive koje je u stvarnosti nemoguće približiti. Svijest se romanesknih junaka, baš kao i naša vlastita, oblikuje sudarajući se s neprobojnošću stvarnosti, no ona, za razliku od naše, prebiva u instruktivno osmišljenoj harmoniji fikcionalnog svemira, umjesto u ćudljivu kaosu realiteta.

Tko god da naš domaćin u romanu bio, očekujemo da nam ponudi neku vrstu spoznaje, istine o svijetu koji jest fikcionalan, ali koji oponaša uzorke stvarnosti te je stoga sposoban fiksirati neke od njezinih inače neuhvatljivih istina. U "Sobi" se družimo s djetetom koje tek upoznaje sve ono što mi već znamo pa užitak proizlazi iz nostalgičnog prisjećanja na prve susrete te literarne vještine kojom su za nas kreirani, ali ne nudi sreću otkrića, blagodat uvida, iskupljenje snagom razumijevanja. U "Sobi" ona gorko-slatka naslada rijetkih bljeskova spoznaje treperi negdje daleko ispred. Kao i u djetinjstvu slutimo prešućeno obećanje da ćemo na ovom putovanju odgonetati samo nerješive zagonetke.

Emma Donoghue : "Soba"
Prevela Vlatka Valentić
Školska knjiga, Zagreb, 2011.

* Tekst je izvorno objavljen u Zarezu, broj 344, 25. listopada 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti.

Između ostalog, u novom broju možete čitati:

- temat o sekularizmu
- intervjue s Ankicom Čakardić, Jacquesom Ranciereom, Biserkom Cvjetičanin, Biljanom Mickov, Damirom Imamovićem...
- Cristophe Ventura: "Demondijalizacija i uloga države"
- Luka Ostojić: "Priča o popu Šimi"
- kritički blok o Samoborskoj glazbenoj jeseni

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –