Ivana Rogar : Ako volite i želite pisati, onda se to ne radi u jednom dahu

Ivana Rogar

Spisateljica, urednica i prevoditeljica Ivana Rogar (1978, Zagreb) diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je trenutno na doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Urednica je u književnim časopisima Quorum i Libra Libera. Osim u tim časopisima autorske tekstove objavljivala je još u Hrvatskom filmskom ljetopisu, 15 dana, Zarezu, Temi, Autsajderskim fragmentima, Balkanskom književnom glasniku i Op.a.

Prevela je s engleskog jezika na hrvatski sedam knjiga, a pjesme su joj objavljene u novom izdanju američkog časopisa The Cafe Review. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. 

Nedavno objavljena zbirka priča "Tamno ogledalo" njezina je prva knjiga.

**

Srđan Sandić: Vaše priče krasi obrat, možda nije mudro otkriti gdje se događa, ali - vrlo je sugestivan i zapravo nimalo nerealan, iako na prvu ruku takvim može  izgledati. Kako kreirate priču? Ima li prostora, i kakvog, za spontanost, nenamjernost u tekstu?

Ivana Rogar: Pisati počnem kad mi na pamet padne konkretna ideja koju želim prenijeti. Ne pišem, a da od prve ne znam što želim reći. Kad kažem ideja, ne mislim na to da u glavi imam gotov sadržaj, nego je to najčešće motiv oko kojeg se gradi priča. Međutim, zamišljeni ishod često se promijeni jer u procesu pisanja čovjeku na pamet padnu razne druge stvari koje mu u početku uopće nisu bile na umu.

Uz to, mnoge stvari proiziđu iz samog teksta tako da se on donekle i samostalno razvija. Tijekom pisanja otvaraju se razne nove mogućnosti oblikovanja koje autor nije nužno namjeravao otvoriti. Pitanje je, naravno, koje ćemo od njih iskoristiti. Dakle, često imam osjećaj da priča piše samu sebe, a da ja samo usmjeravam proces, pomažem joj sa strane da poprimi nekakav oblik.

 
Koja je u vašem slučaju funkcija kratke priče? Mora li ona biti osmišljena i artikulirana? 

Kako je fino rekao Marinko Koščec, priča mora biti komunikabilna. Mora nešto komunicirati, u protivnom ćemo se zapitati zašto je tekst uopće napisan. Pritom nije riječ o rastezanju neke jeftine životne mudrosti na čitavo djelo čija se vrijednost u njoj iscrpljuje. Poželjno je da književni tekst pruži ipak više, da ponudi jedan od mogućih svjetova i navede nas da se zapitamo je li to naš svijet i što da radimo s tom spoznajom. I da, to što kazujemo svakako mora biti artikulirano. I struja svijesti u romanima je fingirana, a ne stvarna struja svijesti.

Vaše priče pulsiraju potencijalom za izvedbu, na momente čak djeluju kao dramski siže, kao  sinopsis.

Nisam ih pisala s tom tendencijom. Možda imate pravo, ne znam. Više ne mogu zauzeti nekakav objektivan stav prema njima, previše puta sam ih pročitala i postale su mi kao odvjetnički spis.

 
Glas pripovjedača nije "objektivan"...

Ne, pripovjedači su gamad. Rijetko kad im se može vjerovati, a često toga ni sami nisu svjesni. U ovoj zbirci osim donekle pouzdanih pripovjedača, priče pričaju mediokriteti, luđaci, emocionalni invalidi, kukavice koji ograničenim vidokrugom uzrokuju, ponekad nenamjerno, tuđu nesreću ili pogrešno prikazuju stvari.

 
Od zlostavljane žene do loše prijateljice, do muškog glasa preko smrti majke, motivi i teme šetaju. Na okupu ih drži, usudio bih se nazvati ga - britanski humor, naizgled bizarna promjena radnje.

Volim bizarno i apsurdno. Najdraži humor mi je onaj temeljen na apsurdu. Apsurd je isforsiran odmak od stvarnosti, ali upravo tim forsiranjem može reći i više o toj stvarnosti od tzv. realističkog izlaganja. Na primjer, "Svršetak igre" daleko me se jače dojmio od bilo kojeg romana realizma. To je, naravno, i pitanje afiniteta. Međutim, Beckett je u toj drami kroz nizanje nelogičnih i suludih dijaloga uspio iskomunicirati sasvim logičnu sumnju da se nemamo čemu nadati u pogledu obnavljanja ljudskosti. Moje priče ne pokušavaju biti beckettovske, ali apsurdni moment jest prisutan da bi se čovjek zapitao: čekaj, jesu li te stvari postale normalne? Jesmo li spali tako nisko? Ili ipak nismo...?

 
Vaši interesi za psihoanalizu, kao i englesku književnost i klasičnu muziku provedeni su kroz priče.

Ako pod psihoanalizom mislite na to što su likovi često psihički nesređeni, da. Ali psihoanaliza sama nema mnogo veze s tim pripovijedanjem. Ne raščlanjujem karaktere da bih došla do potisnute traume. Nije važno kako su oni postali to što jesu, važno je što danas čine sa svojim nasljeđem. Engleska književnost mi je od svih književnosti najbliža zbog studija, a pri stvaranju pozadine za fabulu, najlakše je poslužiti onim što nam je poznato. Ne znam ništa o fizici i ne poznajem fizičare pa bi mi bilo teško pripovijedati o zbivanjima na Institutu za fiziku.

 
Recite nam nešto o vremenima, nastancima, mjestima nastanaka vaših priča?

Sve su nastale u Zagrebu u dnevno-radnoj sobi za pisaćim stolom i to tijekom dana jer me rad noću počeo deprimirati. Dakle, nastanci su bili sasvim obični, tradicionalni. Vjerojatno suhoparni u usporedbi s romantičnom idejom pisca koji danju pere podove u školi, a noću sjedi na wc-u i piše remek-djela. Također, nastanke nije potaknula nikakva kriza ni potresan događaj, pisala sam uvijek kad sam bila donekle pri sebi.

 
Koju ulogu igraju muze, a koju disciplina u vašem kreativnom radu?

Pod muzom ću shvatiti ideju za pisanje. Ne bih vagala koliko je jedno važnije od drugoga jer ideja je temelj priče. Priča discipliniranog diskursa koja je bez ideje sasvim je bespotrebna. Ne pruža ništa, ne obogaćuje nas duhovno. Može nam jedino pružiti lekciju iz suvislosti i strukture izlaganja. Disciplina je, s druge strane, važna jer ideju treba uobličiti. Radovi s dobrom idejom koji su prezentirani šlampavo, kod kojih vidim da se na njima nije ozbiljnije i s ljubavlju radilo, kao da će ideja nadoknaditi nedostatak oblikovanja, jednako su bezvezni. Pritom ne mislim da djelo mora imati strogu strukturu, vidljivu iz aviona, nego da bi bilo dobro da postoji finoća u građenju teksta. Ako volite i želite pisati, onda se to ne radi u jednom dahu.

 
Što za vas znači inspiracija? Kako gledate na tu, često, ispraznu riječ?

Ne vjerujem u inspiraciju. Postoji moment u kojem mi na pamet padne ideja koja mi se učini odličnim materijalom za priču ili pjesmu ili što već. To je divan epifanijski trenutak velikog zadovoljstva. Ali on je i dalje samo trenutak. Ne postoji stanje u kojem me dva sata spopadaju slike i ideje, u kojem mi senzibilnost naraste kao da sam stavila kvasac. Postoje samo ti trenuci nastanka ideje za priču koje mogu izazvati reklamni posteri, obična replika u razgovoru, nečija frizura. Ali govorim za sebe. Ne znam kako funkcionira mozak drugih pisaca.

 
Kulturni prostor ove post-tranzicije koju živimo je u velikoj mjeri kontaminiran. Koja je uloga teksta - umjetnosti u ovakvom vremenu?

Kad kažemo kultura, obično mislimo na sadržaje i djelatnosti koji nas duhovno oplemenjuju. Međutim, u tu kulturu spada i trećerazredni i prvorazredni rock, i populistički i intelektualni teatar. A s obzirom da su većinu oduvijek zanimali sadržaji srednje vrijednosti, nešto što podilazi njihovu horizontu očekivanja, nije čudno što upravo te vrijednosti kultura njeguje. Da zadovolji što veći broj konzumenata, kultura im nudi sredinu, a konzumenti pak konzumiraju ono što im kulturne institucije serviraju kao kvalitetu.

Imamo, dakle, dvostruku negativnu povratnu spregu: publiku s niskim očekivanjima institucije hrane osrednjim proizvodima radi popularnosti, a ionako niskim općim kulturnim kriterijima dodatno se smanjuju vrijednosna očekivanja publike.

 
Kako vidite stanje književne scene u Hrvatskoj? Tko vas impresionira, koga čitate?

Jedan od većih problema, iako živimo u 21. stoljeću, je nedostatak šire komunikacije između različitih sredina. Naravno da je jedan uski krug književnih djelatnika prisutan u cijeloj zemlji, međutim, mnogi autori - mlađi, regionalni... vezani su za svoju regiju i za njih čujemo jedino ako se posebno trudimo doznati što se piše na određenom području.

Uglavnom se vraćam klasičnim autorima. Od suvremenih volim Llosu, Lorrie Moore, Stanka Andrića i Petra Matovića.

 
Uz pisanje bavite se i uređivanjem nekoliko književnih časopisa, kao i prevođenjem, a i kandidatkinja ste na doktorskom studiju Komparativne književnosti u Zagrebu. Kako funkcioniraju ti procjepi (ili cijeline), u pristupu tekstu? Sve je pisanje....

Tko je rekao da su žene sposobne za multitasking, nije imao pojma o čemu govori. Kad radim jednu stvar, usredotočim se na nju. Da imam mentalnu snagu od tisuću terawatta, trošila bih je na obavljanje te jedne stvari. Ne mogu paralelno učiti za ispit i pisati priču. Jedno od to dvoje će me toliko zaokupiti da mi u glavi neće ostati mjesta ni za što drugo i bit ću sretna ako budem mogla prati suđe usput.

Ivana Rogar

Tamno ogledalo

• Durieux 10/2014.
• 153 str., meki uvez
• ISBN 9789531884075

Svijet priča Ivane Rogar na prvi pogled djeluje poznato, da bi se malo-pomalo stvarnost u njima raspala. No tek potom čitatelja čeka pravo iznenađenje: autorica virtuozno vodi dvostruku igru u kojoj najvećom tajnom nisu zahvaćeni likovi nego upravo pripovjedači.