Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 25.10.2017.

Ivica Prtenjača : Tiho rušenje

Ivica Prtenjača: Tiho rušenje

Tiho rušenje Prtenjača Ivica

"Tiho rušenje" pjesnika, prozaika i dramatičara Ivice Prtenjače nevelik je roman minimalističnog prosedea; elegantan je i suptilan poput "Brda", svog prethodnika, no od njega fabularno složeniji, dok snažnom, ali pomalo zapetom osjećajnošću nalikuje Prtenjačinom prvijencu "Dobro je, lijepo je". U najnovijem romanu izmjenjuju se dva pripovjedna toka raznorodnog, čak oprečnog ozračja - gotovo asketska transparetnost ishodišne pripovijesti koja se odmotava u realnom vremenu i poetična gustoća 'priče u priči' iz bliske prošlosti. Prtenjača i ovdje, kao u prethodna dva romana, ispisuje besprijekorno oblikovane i stilski zrele rečenice, pa tekst koji je lako prohodan, ali nipošto nezahtjevan, čitatelja i po nekoliko puta vraća pojedinim pjesničkim slikama - zavodljivim i začudnim.

Ukotvljen u pripovjednoj sadašnjosti glavni tok romana odigrava se u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, da bi se nakon kratkog ekskursa u Pulu djelomično izmjestio na Korčulu, dok se paralelni, koji vremenski prethodi prvom, širi od irskog Limericka do španjolskog Viga. U inicijalnoj priči jedan neobičan soboslikar - s diplomom književnosti - dobiva zadatak obnoviti stan Branimira Vukoje, umirovljenog sveučilišnog nastavnika i prevoditelja; u drugoj Vukoja opterećen strašnom obiteljskom tajnom proživljava krizu u starinskom pansionu u gradiću na rijeci Shannon, gdje će se na rubu egzistencijalne propasti zbližiti s Estebanom, španjolskim piscem koji ondje također boravi poslom. Upravo u tom umetnutom dijelu saznajemo kako je to vremešni profesor ostao bez obitelji pa potonuo u samoću i ogorčenje; no u ishodišnoj narativnoj liniji oko čangrizavog Vuka spontano će se okupiti nova, neformalna familija, a on kroz tu veselu zbrku otkliziti u sretniju budućnost.

Jasno je, "Tiho rušenje" je bajka kao što je to, uostalom, bilo i "Brdo". Tek naoko obični protagonisti ponašaju se impulzivno i nepredvidljivo, donose nekonvencionalne osobne i poslovne odluke, no u ovoj mudroj i duhovitoj knjizi sve to itekako ima smisla. U mekom svjetlu derutnog stana obrisi pokućstva i ljudi pomalo su sfumato, no zato su spone koje se ostvaruju između donedavnih neznanaca itekako jasne i čvrste; svojim osjećajima jedni za druge oni grade alternativni mikrokozmos u kojem bismo i sami rado živjeli.

Tamniji podtekst romana pak svjedoči o autorevu kontinuiranom socijalnokritičkom angažmanu; Prtenjača se iznova, možda i intenzivnije no ikad do sada, zaokuplja ozbiljnim društvenim temama: (re)valorizacijom i posljedicama Domovinskog rata, postranzicijskom problematikom i sve zamjetnijim devijacijama u visokourbaniziranim sredinama, poput otuđenja i usamljenosti, raspada obiteljskih zajednica te nestanka solidarnosti.

'Tiho rušenje' je bajka kao što je to, uostalom, bilo i 'Brdo'. Tek naoko obični protagonisti ponašaju se impulzivno i nepredvidljivo, donose nekonvencionalne osobne i poslovne odluke, no u ovoj mudroj i duhovitoj knjizi sve to itekako ima smisla.

Brdo Prtenjača Ivica

Novi roman Ivice Prtenjače zanimljivo je promatrati u kontekstu njegova dosadašnjeg romanesknog djelovanja. Pošavši od izjave samog autora da je nakon romana "Dobro je, lijepo je" i "Brdo", "Tihim rušenjem" formirao trilogiju te tako vjerojatno okončao jedan zaokružen stvaralački ciklus, između ovih triju romanesknih proza doista nalazimo niz motivsko-tematskih čvorišta koja te tekstove, objavljene redom 2006., 2014. i 2017. godine povezuju u neobaveznu, no logičnu i kompaktnu cjelinu.

U fokusu Prtenjačinog nastupnog romana tridesetpetogodišnjak je na samom početku karijere, odnedavno zaposlen u knjižari, koji u Zagreb stiže iz manjeg grada i nastoji ga osvojiti ili mu se barem prilagoditi. U središtu drugog romana već je realizirani, ali i raščarani pojedinac na pragu srednjih godina (a do otkaza zadužen za odnose s javnošću u Muzeju suvremene umjetnosti) koji od tog u međuvremenu ukroćenog Zagreba bezglavo bježi u divljinu otoka kako bi ga čuvao od požara. Najrecentniji se roman također usredotočuje na muškarca srednje dobi, a on se unatoč visokom obrazovanju izdržava fizičkim radom. Sva trojica svojim biografijama oprimjeruju tragikomičan položaj intelektualca u hrvatskoj stvarnosti.

"Dobro je, lijepo je" roman je jednog lika (pjesnik i knjižar Ivica), "Brdo" se naprotiv plete oko dva punopravna junaka (to su bezimeni bjegunac iz grada, nazovimo ga Pekar, jer na svom otočkom brdu zalutale turiste nudi domaćim kruhom, a uz njega jednako je važan magarac Viskonti), baš kao i "Tiho rušenje" (ondje su pak u središtu neimenovani pripovjedač i fokalizator, zovimo ga Soboslikar, te Vuk kao pokretač radnje), a prati ih niz pobočnih likova, pa je postava ovdje daleko razvedenija od onih u prethodnicima. Nadalje, karakterizacija je u "Rušenju" nerijetko reduktivna, svedena na tek pokoji, ali vješt potez olovkom (primjerice kratko, no efektno predstavljanje Sibile), kojima Prtenjači uspijeva uobličiti kompleksne, senzibilne i dopadljive osobnosti.

Dok je "Brdo" roman eksterijera i širokokutne vizualnosti, snažno obilježen inzularnošću i mediteranskom rustikalnošću, "Tiho rušenje" naprotiv odlikuje komornost; neizravna je to, eliptična, ali topla posveta starozagrebačkoj kulturi življenja i finoj donjogradskoj, no zapuštenoj arhitekturi, što se može čitati i kao oplakivanje oslabljenog građanskog sloja u nestajanju. Urbana ambijentiranost aktualnog romana označava svojevrstan Prtenjačin povratak prvijencu, no kako će on gradske vizure kasnije u romanu zamijeniti otočkim, u toj promjeni lokacije pronalazimo poveznicu s "Brdom".

Kroz predmetni se roman, izmjenjivanjem kontinentalnog urbanog i otočkog ruralnog modusa dva njegova prethodnika utaču, dakle, jedan u drugi, pri čemu je u sva tri romana uočljiva tendencija bijega i samoizolacije središnjeg protagonista. Na otoku, daleko od kopna, a time i od ostatka svijeta, gdje je bjegunac ionako teško dostupan i slabo uhvatljiv, Pekar se dodatno osamljuje uspevši se na brdo kako bi motreći okolicu bio koristan zajednici, dok Soboslikar na otoku u svojstvu pomoćnog knjižničara brine o staroj i zaboravljenoj građi. Do jednog se nije lako probiti jer obitava u napuštenoj karauli, a drugi utočište nalazi u spremištu malomišćanske knjižnice u kojem ga nemaju prilike vidjeti ni kolege, a kamoli korisnici.

Istodobno, Ivica se u velegradu prostorno i sadržajno ograničava na trokut između svog bezličnog podstanarskog stana, obližnje pizzerije i knjižare u kojoj radi. Naposljetku, Branimir Vukoja u najdoslovnijem se smislu skriva od svijeta u svoja četiri zida, nedostupan iza zaključanih vrata. Pri tome je boravak u invalidskim kolicima koja mu, pokazat će se kasnije, i nisu prijeko potrebna, simbolički vid rezignacije. Soboslikar se pak povlači u neke svoje niše, tone u letargiju odustavši od struke pa čak i od čitanja, a preživljava zahvaljujući repetitivnom fizičkom poslu, koji za njega zapravo predstavlja meditaciju, ali i neki vid slobode.

Svog će čitatelja ova knjiga nasmijavati, ali potiho, maziti i liječiti, a činit će to domišljato i nenametljivo, daleko od buke svijeta, za koji nas bez puno truda uspijeva uvjeriti da, unatoč svemu, i nije posve loše mjesto.

Sva četiri muškarca - Ivica, Pekar, Soboslikar, Vuk - u svojim malim privatnim čistilištima prepuštaju se melankoliji, sigurni, ali i ograničeni u strogo kontroliranim okolnostima; Pekar kontaktira sa svojim otočkim domaćinima koje ubrzo počinje smatrati prijateljima, Ivica se druži s kolegama iz knjižare čime se lišava mogućnosti uspostavljanja novih odnosa ili ozbiljnije ljubavne veze, Vukoju obilaze samo nećakinja i njezin dečko te gospođa koja se o njemu skrbi, a Soboslikar vrijeme provodi s pomoćnikom Elvisom u radu ili pak razgovorima u njihovu stalnom kafiću, redovito posjećuje mamu i telefonira sa sinom koji s majkom živi na moru.

A onda sasvim iznenada za svakoga od njih nastupa jedva zamjetljiv seizmički pomak koji im donosi korjenitu promjenu životnih prilika i perspektive slijedom jednog kratkotrajnog, ali znakovitog susreta. Pa tako Pekar doživljava transformaciju kroz dirljivo prijateljstvo s ostarjelim magarcem Viskontijem, Vuk će spas pronaći ponajprije u prijateljevanju s Estebanom, kojem nakratko oslobođen zagrebačke rutine ispovijeda o svom traumatskom iskustvu, a potom i kroz čudnovat poslovno-privatni odnos sa Soboslikarom. Ivica pak proživljava zabranjenu ljubavnu priču s tinejdžericom Emom koja ga osvježava i ohrabruje.

No gdje do tih sudbinskih susreta dolazi? Pekar, kako bi se izliječio od sindroma izgaranja, odlučno napušta svoju sigurnu zonu. I Vuk svoje prvo transformativno iskustvo doživljava na putovanju, dok drugo, još dalekosežnije, proživljava zatvoren u stanu. Ni Ivica se za svoje filmsko iskustvo ne mora maknuti iz zgrade, jer Ema mu je prva susjeda; no s njom će se zato zaputiti u izmaštanu avanturu egzotičnim daljinama.

Kao i u prva dva razmatrana romana u očištu "Tihog rušenja" mlađi je muškarac u osobnoj tranziciji, iako Soboslikar svoj novi početak ne naslućuje niti ga se usuđuje priželjkivati. Dok je čitatelj u "Brdu" s junakom intenzivno proživljavao proces jedne dubinske promjene, svjedočeći njegovoj tromjesečnoj, alternativnoj egzistenciji, sa Soboslikarom u "Tihom rušenju" živjet će međutim ono titravo vrijeme između čežnje za drugačijim i straha od nepoznatog, čime je objašnjiva razlika u atmosferi dvaju romana. "Brdo" odlikuje pulsirajuć ritam, radnja kreće tutta forza, jer primarno je riječ o romanu kretanja i to nadahnjujućim otočkim krajolikom, "Rušenje" se razvija sporo kroz statičnost zbivanja u jednom mračnom, zapuštenom stanu, na rubu ugodne tugaljivosti i nagovještaja vedrine, u ozračju kakvog se sjećamo iz "Dobro je, lijepo je". Iako je "Brdo" kolerično i dinamično, rezovi na koje se odlučuju likovi u decentnijem "Tihom rušenju", daleko su smjeliji.

U usporedbi s prethodnicima, kao novum u "Tihom rušenju" nalazimo temu roditeljstva, koja je isprva tek naznačena epizodom nesretno prekinute trudnoće, da bi se tijekom romana razrađivala kroz četiri više ili manje problematična odnosa otac-sin: Soboslikar žali za pokojnim ocem zbog čije se pogibije bezrazložno osjeća krivim, a istodobno mu nedostaje sin kojeg nakon rastave rijetko viđa; Vuk se ne može pomiriti sa smrću sina koji je počinio samoubojstvo u pulskoj vojarni, dok Elvis vuče teret napuštenog djeteta. Uslijedit će katarzičan kompenzacijski odnos u kojem se starac, gubitkom sina lišen roditeljske funkcije, nameće kao ultimativna očinska figura dvojici zahvalnih mladih ljudi.

Prtenjača odbija simplificiranu podjelu na junake i kukavice, pa svoje likove postavlja kao ni po čemu izuzetne, ali suštinski pozitivne pojedince, žrtve pogrešnih procjena ili naprosto nezgodnih okolnosti, da bi im potom pružio najbolju priliku za spas, za iskupljenje: priskačući u pomoć jedni drugima oni će na koncu pomoći samima sebi.

Dobro je, lijepo je Prtenjača Ivica

Ljuštenje pa novi premazi boje na zidovima ili pak njihovo beskompromisno rušenje, sve to metaforizira niz autoterapijskih modela koje svaki od protagonista "Tihog rušenja" u ključnom trenutku intuitivno iskušava nad svojom nutrinom; mrve se kompleksi, frustracije i strahovi, razgorijevaju se zaboravljene emocije, odbacuju toksične navike, a sve to zbiva se polako i nečujno, ali bez milosti, bez ostatka.

Autor odbija simplificiranu podjelu na junake i kukavice, pa svoje likove postavlja kao ni po čemu izuzetne, ali suštinski pozitivne pojedince, žrtve pogrešnih procjena ili naprosto nezgodnih okolnosti, da bi im potom pružio najbolju priliku za spas, za iskupljenje: priskačući u pomoć jedni drugima oni će na koncu pomoći samima sebi. Kao što je tajnoviti zid koji u domu Branimira Vukoje konzervira jednu duboku patnju zapravo tanak, mekan i lako savladiv, tako su i psihološke barijere likova lakše pobjedive no što su se oni, usamljeni i razočarani životom usuđivali i pomisliti.  

"Tiho rušenje" Ivice Prtenjače sjetna je proza za dobrovoljnu, okrepljujuću osamu, proza koja nas vraća prirodnosti i uči pravim vrijednostima, okreće zajedništvu, podsjeća na važnost empatije i promiče rad kao put iscjeljenja. Svog će čitatelja ova knjiga nasmijavati, ali potiho, maziti i liječiti, a činit će to domišljato i nenametljivo, daleko od buke svijeta, za koji nas bez puno truda uspijeva uvjeriti da, unatoč svemu, i nije posve loše mjesto. Priča je to o nenadoknadivim gubicima, ali još više o drugim prilikama i novim počecima; priča starinskog štiha i neodoljive nevinosti, filozofična u svojoj ljudskosti i jednostavnosti.  

Ivica Prtenjača znatiželjan je, oštrook i dobrostiv promišljatelj ljudske prirode i međuljudskih odnosa, društvenih zbivanja, književnosti i umjetnosti, shvatili smo to poodavno, čitajući ga i slušajući na radiju, a romanom o kojem ovdje govorimo, on mirno i sigurno nastavlja širiti jedan autentičan, prepoznatljiv poetički svemir.


( tekst je prvotno pročitan 14.10.2017. u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija )

Ivica Prtenjača

Tiho rušenje

  • V.B.Z. 06/2017.
  • 152 str., meki uvez
  • ISBN 9789533049403
  • Cijena 79.00 kn

U 'Tihom rušenju' Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na 'brdo', ali ovaj put ono se nalazi u jednom oronulom zagrebačkom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se jedostavno, ali, čovjek koji ih je angažirao, i njegova životna priča, promijenit će živote svih likova u romanu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –