Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Iva Perković & Dean Trdak • 14.07.2017.

José Luís Peixoto : Knjiga koja nije pročitana samo je mrtav objekt

José Luís Peixoto (foto: Iva Perković)

Zé Luisa upoznao sam davne 2001. u Zagrebu, u vrijeme kad se počela rađati moja strast za portugalskom književnošću. Sjeo je za moj stol u kafiću, pokazao mi svoju prvu novelu, knjižicu koju je objavio o svom trošku. Zbog nečega u njegovu glasu bio sam siguran da tu neće stati. I nije. Roman za romanom, nekoliko zbirki pjesama, kazališnih komada i Zé Luis Peixoto promaknuo se u jedan od najzanimljivijih glasova svoje generacije.

Peixoto je pisac s dubokim korijenima u zemlji, obitelji, arhetipskom svijetu kraja u kojem se rodio. Iako je u međuvremenu proputovao svijet, nikad nije zaboravio odakle dolazi. Kao što i sam priznaje, o čemu god pisao, bila to Sjeverna Koreja ili Tajland, naposljetku to uvijek bude i knjiga o Portugalu. I o njemu samome. Vežu nas godine susreta, kako onih ostvarenih, u Zagrebu i Lisabonu, tako i onih neostvarenih, kao jedne večeri u hotelskoj sobi u Braziliji kad sam na televiziji gledao razgovor s njime i shvatio da smo toga dana bili u istome gradu.

Ovaj put Iva i ja razgovarali smo s njim povodom njegova nedavnog gostovanja na Festivalu europske kratke priče i hrvatskih prijevoda njegovih dviju knjiga (Knjiga i Galveias) koje su objavile Edicije Božičević.
 

Knjiga Peixoto Jose Luis

Dean Trdak: Možeš li nam reći nešto o svojoj povezanosti s Hrvatskom?

José Luís Peixoto: Počeo sam dolaziti u Hrvatsku ubrzo nakon što sam objavio svoju prvu knjigu u Portugalu, bilo je to oko 2000. godine. To je bilo jako važno razdoblje u mom životu, prije toga sam radio kao srednjoškolski profesor i u to sam vrijeme počeo gledati na pisanje kao na profesionalnu mogućnost. Uz to, bio sam u Zagrebu opet oko 2006. godine, također u vrijeme velikih promjena u mom životu. Tada sam stekao neka osobna poznanstva koja su me privukla Hrvatskoj, posebno Zagrebu i počeo sam ovdje provoditi dulja razdoblja i tako sam upoznao i tebe i mnoge ljude koji su postali moja poveznica s Hrvatskom kroz godine.

Jako je poseban osjećaj biti sada ovdje s objavljenim knjigama zato što se jako dobro sjećam kako sam u to vrijeme obilazio knjižare u Zagrebu i zamišljao svoje knjige u njima. Sad kad ih vidim ondje osjećam se posebno počašćenim i užitak je nailaziti na ljude koji ih čitaju jer je ovo posebno mjesto za mene. Baš dok sam u kafiću čekao na ovaj razgovor prišao mi je konobar i, ugledavši moju knjigu na stolu, rekao: tu sam knjigu pročitao. To je nešto posebno, nešto što ću sačuvati u svojoj zbirci posebnih trenutaka.
 

D: Kad god te vidim, podsjetiš me na to vrijeme i na to tko sam ja bio tada... je li i tebi tako?

Da, naravno. Svima se to ureže u sjećanje... jako je zanimljivo vratiti se u Zagreb i „ažurirati“ sjećanja... Naravno, neke su stvari ostale iste, ali vidim i da se štošta promijenilo. Jako je smiješno, npr. prije nekoliko dana sam otišao u jedan lokal blizu Trga i naručio ćevapćiće. Naime, zaželio sam se ćevapa i zamišljao sam kako ću ih pojesti čim se vratim u Hrvatsku, ali kad su stigli, pomislio sam, moj bože, mislim da više ne bih smio jesti ovakve stvari, kao četrdesetgodišnjak moram više paziti na prehranu nego što sam to morao kao dvadesetogodišnjak. Smiješno je to da se ponekad mijenjaju mjesta i ljudi, a ponekad si ti taj koji se mijenja.
 

D: Prošle sam godine bio u Lisabonu i otišao sam na književnu večer na kojoj je govorio Alfonso Cruz koji je između ostalog rekao da se nikada ne vraćamo na mjesto s kojeg smo otišli...

Mislim da moramo biti spremni na to. Važno je da mjestima kojima se vraćamo i ljudima koje ponovno susrećemo ostavimo mogućnost da se promijene, da postanu nešto drugo. Ako ih i dalje vidimo kakvi su nekad bili, ne dopuštamo im da se razvijaju, evoluiraju... a to je pomalo nepravedno i prema tim mjestima i prema tim ljudima.
 

D: Za boravka u Lisabonu shvatio sam da sam tražio sebe iz drugog vremena i mnogo toga me razočaralo. Htio sam te pitati tražiš li i ti sebe iz tog vremena, i ako da, što vidiš?

Sada sam bitno drukčija osoba nego što sam bio prije petnaest godina kada sam šetao Zagrebom, tako da takve usporedbe ne radim, previše je razlika. Čuvam bolje dijelove tog iskustva i više pozornosti poklanjam dobrim sjećanjima, dobrim trenucima, ali naravno, ako zagledam dublje, pronalazim mnogo toga za čim žalim.
 

D: Vratimo li se u vrijeme kad si bio ovdje... sigurno si razmišljao o budućnosti i tome kakva će ona biti. Je li ona već došla, jesi li zadovoljan i je li možda i bolja nego što si tada zamišljao?

Tada sam maštao o velikim stvarima... moglo bi se reći da sam bio megaloman. Nije se sve ostvarilo, gledajući iz ove perspektive neke stvari su ipak mogle biti drukčije, ali mislim da mogu biti zadovoljan. Osjećam da sam živio svoj život i da sam dao najbolje od sebe, ali naravno nikad ne možete sve predvidjeti... I to je dobro. Mislim da ne bi bilo dobro sve znati unaprijed. Nalazim to je dosadnim. Kad pomislim da već znam sve što budućnost donosi, počnem se osjećati zatočeno i klaustrofobično... Sviđa mi se to što je bilo puno i dobrih i loših iznenađenja koja su čekala na mene.

Pisanje je slično životu

José Luís Peixoto i Dean Trdak (foto: Iva Perković)

D: Razlog zašto ti postavljam sva ova pitanja leži u tome što su ona povezana s tvojim pisanjem. Tvoje pisanje kao da je stalna potraga za samim sobom: tko sam ja, što sam ja?

Odgovor na to pitanje stalno se mijenja. Poput većine ljudi ni ja nisam uvijek ista osoba, neprestano se mijenjam. Na mnogo načina sada sam drukčija osoba nego što sam bio prije petnaest godina. Ali potpuno se slažem s time što si rekao... Radim to svjesno i također nastojim tu potragu preseliti i na formalnu razinu. U tom smislu, međutim, moje knjige Galveias i Knjiga predstavljaju iznimku. Većina mojih knjiga pokušava postaviti nova pravila u pogledu nekih važnih aspekata, osobito strukture. Većina ih ima specifičnu strukturu koja je prilagođena priči koju želim ispričati upravo u toj knjizi. U odnosu na to, Galveias i Knjiga se veoma razlikuju od ostalih mojih knjiga. Ali mislim da je to također dio ove potrage jer je pisanje, naravno, uvijek svojevrsna potraga. Pišući pokušavamo nešto pronaći. Kao i u životu, uvijek pokušavamo nešto postići, uvijek pokušavamo nekamo dospjeti, pokušavamo eksperimentirati, naučiti nešto novo ili postići ono što mislimo da želimo... u tom smislu, pisanje je slično životu.


D: Nije slučajno da si počeo s knjigom koja se bavi traumom, gubitkom (Umro si me, objavljeno u Europskom glasniku 8/2003.). Mogli bismo reći da je tvoje pisanje pokušaj suočavanja s traumom i gubitkom, pokušaj nadomještanja nečega što je izgubljeno?

Mislim da je na neki način, kad god se zaputimo na neko putovanje, svaki korak važan. Da bi stigao tamo gdje si sad, morao si prevaliti određeni put. Točka iz koje krećeš je temeljna. Na mnogo načina osjećam da je moje putovanje započelo upravo s tom knjigom. Iako se radi o kratkom tekstu, u njemu je sažeto mnogo toga što ću godinama kasnije razviti u svojim ostalim knjigama.
 

D: Čini mi se da tvoje knjige obilježava svojevrsni proces odrastanja, sazrijevanja. Ideš kroz faze kao da želiš nešto izbaciti iz sebe i zaista odrasti? Pomaknuti se jedan korak, jedan stupanj naprijed?

To je vjerojatno zato što ja knjige doista i gledam na takav način. Svaka knjiga koju napišem obilježava razdoblje u životu u kojem se nalazim. U tom su smislu moje knjige uvijek na neki način svođenje računa i, iako nijedna od njih nije izričito i izravno autobiografska, svaka pomalo odražava ono što u tom trenutku jesam i u što vjerujem... Kad već spominjemo tu knjižicu s kojom sam počeo, zanimljivo je napomenuti da se i danas kad je čitam još uvijek mogu identificirati s njom i još uvijek osjećam da je bilo vrijedno objaviti je, nije mi neugodno zbog toga, ali jasno osjećam da je ne bih mogao ponovno napisati onako kako sam je tada napisao.

Danas je možda uopće ne bih bio sposoban napisati. Tada sam se koristio nekim riječima kojih bi se danas možda, stidio... Ali mi je jako drago što sam je napisao zato što sam to također ja, iako danas prema njoj imam svojevrsni odmak. To je vjerojatno i zato što s godinama mnogo toga gubimo, naime, mnogo toga i dobivamo, ali u isto vrijeme i gubimo. Na neke smo načine bolji, ali smo također neke vještine izgubili, neke stvari zaboravili. Kad godinama nakon napisanih i objavljenih knjiga moraš govoriti o onima koje si napisao prije mnogo godina, to te tjera da se suočiš s tom osobom iz prošlosti, da se uspoređuješ s njom, a to ponekad može biti uznemirujuće.

Ono što knjigu čini važnom i velikom jest velikodušnost čitatelja koji je puni životom.

D: Čini mi se kao da si u tvom ranijem pisanju želio izbaciti nešto iz sebe.. kao da si se nečega htio riješiti... dok mi se sada čini da se tomu želiš vratiti?

To je jako zanimljivo gledište... nisam gledao stvari iz te perspektive, možda zato što nisam imao dovoljno distance, ali to je istina... Ako primjerice pogledamo Galveias, pisao sam ranije o istoj temi, o istim tim sjećanjima, ali na potpuno drukčiji način. Ali danas o tome pišem s više odmaka od osjećaja koje sam tada imao, od ožiljaka koji su mi ostali nakon tih iskustava. To je naravno, i dobro i loše u isto vrijeme. Ima u tome nekih pozitivnih i nekih negativnih aspekata.

Također osjećam da način na koji pitanje identiteta upisuješ u svoj rad direktno ovisi o tome gdje si u nekom trenutku u svome životu. Ponekad u životu imamo trenutaka koji nas previše preplave, previše su prisutni u sadašnjosti i ne možeš im pobjeći. Postoje i drukčiji trenuci u kojima smo opušteniji, kao što je ovaj u kojem trenutno živim, što mi omogućuje ironijski odmak, iako možda pišem o nečemu što je direktno vezano uz mene, moja sjećanja i iskustva.

Festival europske kratke priče, 2017. (foto: Iva Perković)

D: U tom smislu, jučer si na tribini (FEKP 2017., op.ur) rekao da postoji određena vrsta odgovornosti prema objavljenim knjigama (moraš dati drugim ljudima da vide tko si). Da se radi toga osjećaš na neki način izložen, ali s druge strane, znači li to da ne vjeruješ da je "pjesnik hinitelj" kao što to kaže Pessoa u pjesmi „Autopsihografija“*?

U svemu tome postoji nekoliko obrata. Osjećam da je pisanje aktivnost koja uključuje odvajanje od samog sebe. Moraš biti druga osoba da bi vidio sebe, što znači da se trebaš odmaknuti od onoga o čemu pišeš. Ako si previše uronjen u svoju temu teže ćeš razaznati njezine sastavne dijelove i teže ćeš steći dojam o pravoj mjeri, ma što bilo to o čemu želio pisati. Pa i ako želiš pisati o sebi, moraš postići taj odmak kako bi mogao pogledati u sebe i sagledati stvari onakvima kakve jesu... moraš se moći odmaknuti od sebe.

Međutim, također mislim da na neki način nikad ne možeš u potpunosti ne biti ti. U pjesmi na koju aludiraš Pessoa, koristeći se paradoksom, upravo to i kaže: da se pjesnik pretvara da osjeća bol koju stvarno osjeća. Na kraju iskreno osjeća bol koju se pretvara da osjeća (smijeh)... Jer, pisanje ne uključuje samo osjećaje. Svi mi imamo osjećaje, to je ljudski. Ne vjerujem da pisci, pjesnici ili umjetnici osjećaju više od drugih ljudi, da osjećaju s više intenziteta. Ali verujem da oni pronalaze načina da to preobraze u nešto, a to nešto može biti slika, glazba, pjesma, što god. Ono što je, međutim, zanimljivo, jest to da jednom kada djelo postane dostupno drugima, oni stvaraju vlastite dojmove o njemu, ono u njima izaziva osjećaje koji su samo njihovi i oni ga čitaju i tumače kroz tu prizmu.
 

Iva Perković: Koliko umjetnik/pisac ima kontrole nad procesom transformacije i u kojoj mjeri ostaje prisutan u njemu i nakon što taj proces završi?

Umjetnik ili pisac pronalazi način preobrazbe osjećaja, ideja i dojmova u objekt. Taj objekt, međutim, još uvijek nije dovršen zato što treba nekoga tko će ga pročitati i protumačiti na vlastiti način, a u tom trenutku je umjetnik ili pisac odsutan i to više ne ovisi o njemu. Ono što smatram zanimljivim jest stvaranje književnog objekta koji će se uklopiti u sustav vrijednosti drugih ljudi i proširiti im vidike. Pišući pokušavam postići taj cilj, međutim onog trenutka kad je knjiga objavljena i kad postane dostupna drugima, ja više nemam kontrolu. Zanimljivo mi je kako ljudi pronalaze toliko poveznica između autora i teksta, ili umjetnika i umjetničkog djela zato što te poveznice na neki način nisu posve istinite.

Tako npr., mislim da je pogrešno pričati o besmrtnosti umjetnika zato što njihova umjetnost nadilazi stoljeća i vrijeme. Mislim da je potrebno napraviti razliku, i to smatram jako važnim, između umjetnika i osobe. Možda umjetnik i djelo koje je izgradio na neki način i jesu besmrtni, ali osoba umire. A to je jako važno za tu osobu (smijeh). Mi još uvijek slušamo Mozarta, ali Mozart više ne postoji. Ono što je predstavljalo Mozarta ne pripada više ovom svijetu.


Iva: Znači li to da su ljudi ti koji konzumirajući umjetnička djela, upisujući svoje dojmove... čine te objekte živima kroz vrijeme i stoljeća, jednom rječju besmrtnima?

Postoji jedna zen dilema koja kaže: "Padne li stablo u šumi, a nema nikoga da to čuje, je li proizvelo zvuk?". Ako se knjiga ne čita, je li uoće napisana? Sve te knjige koje nisu pročitane na polici, je li zaista istina da ima nečega u njima, ili su sve njihove stranice bijele? Ne možemo znati dok ne provjerimo. Knjiga koja nije pročitana je samo mrtav objekt. Ono što knjigu čini važnom i velikom jest velikodušnost čitatelja koji je puni životom i čini je dijelom njegova vlastitog života. Tek kad knjiga postane ti, kad postane tvoja, onda zaista oživi, postane sve ono što knjiga može biti.

Smrt je pitanje na koje nema odgovora

Iva: U Knjizi se među ostalim temama, baviš odlascima, napuštanjima... dječak gubi majku, a onda i voljenu djevojku pa i domovinu koju napušta. U tom smislu važno mi se čini kada u Umro si me umirući otac svome sinu poručuje da je od sada on čuvar života. Na što misli umirući otac, što je to što treba sačuvati?

To je povezano s činjenicom da, kada vam netko umre, kao primjerice, otac, time uvijek završava život kakav je postojao. Ne vjerujem da je smrt prijelaz iz nečega u ništa. Kad netko umre, mnoge stvari se nastavljaju i mnoge se stvari i dalje događaju unatoč tomu što te osobe više nema, ali ne vjerujem da je ta osoba nekad bila sve a sada je ništa. No vjerujem da jednom kad izgubiš tu osobu, stvari više ne mogu biti posve iste. Tu sam knjigu dijelom napisao radi prihvaćanja smrti. Jer kad izgubiš nekoga tko ti je jako blizak i o kome ponekad ovisiš, to je jako teško prihvatiti i dio procesa žalovanja je shvatiti da si nešto izgubio i moći pronaći smisao u tome. To je ponekad jako teško. Posebno kad netko umre neočekivano, s puno života koji je ostao nedoživljen, s puno očekivanja. Ali jednako tako mislim da nam vrijeme omogućuje to prihvaćanje, zdravo je suočiti se s time, ne izbjegavati.

Mislim da je važno da ljudi plaču. Jer ako ne plačeš, sve te suze ostaju u tebi i izjedaju te iznutra. Ali jednako tako mislim da dođe vrijeme u kojem počneš prepoznavati neke od razloga radi kojih su se stvari dogodile onako kako su se dogodile. U toj knjižici pripovjedač na kraju shvaća da je on sada svoj otac. A to je njegov način da prkosi smrti... Pa iako ta osoba više nije prisutna, nosim je u sebi. Sve ono čemu me naučila, sve to još uvijek živi. I način na koji živim svoj život i ono što činim i ono što mislim i ono što osjećam, sve je to produžetak te osobe.

Smrt je Veliko pitanje na koje ne postoji jedan konačni odgovor. Ljudi pronalaze raznorazne odgovore, religije ponekad nude neke odgovore, ali to je vjerojatno ipak pitanje na koje nema odgovora.
 

D: Mislim da si upravo opisao svoje pisanje, ono o čemu pišeš. Sad kad si spomenuo svoga oca, u svojim kasnijim djelima baviš se sličnim stvarima na različite načine i kroz različite teme. Što možeš reći o knjizi koju si napisao o Fatimi (Em teu ventre, U tvojoj utrobi, 2015., kod nas neprevedena knjiga o vidiocima iz Fatime), kako se ona uklapa u tvoju poetiku?

Uklapa se na mnoge načine. Za početak, ta knjiga dotiče događaje koji su se dogodili u Fatimi prije stotinu godina odnoseći se na troje djece koje je izjavilo da je vidjelo Djevicu Mariju. Pišući o tim događajima pokušao sam pisati o temama koji su bile prisutne u mojim prethodnim knjigama, a jedna od njih je Portugal, koji u ovom slučaju predstavlja korijene, porijeklo, pitanje identiteta, mjesto odakle dolazim i tko sam, a zatim je tu i pitanje majčinstva koje je također način da se to pitanje identiteta postavi na osobnoj razini. Dakle, s jedne strane imamo identitet kao dio kolektivnog, a s druge identitet na osobnoj razini.

D: To sam te htio pitati: prva je knjiga bila o ocu, a ova je knjiga bila o majčinstvu...

Ali također i o Portugalu, o kojem sam pokušao pisati u nekoliko drugih knjiga, približiti perspektivu tradicionalnog i ruralnog Portugala, što je jako važna tema u Portugalu. Portugal je zemlja koja je prije četrdeset godina prošla velike promjene, kroz revoluciju 1974. godine, što je ujedno i godina u kojoj sam rođen. Portugal je od izolirane ruralne zemlje postao zemlja otvorenija prema Europi i prema drugim kulturama. Razmišljajući o problemima koje Portugal ima, jako je važno osvijestiti i raspraviti što je to zapravo portugalska kultura, što je u njoj istinski portugalsko. Mislim da je Portugal pomalo u neravnoteži.

Kao netko rođen u unutrašnjosti Portugala, kad se ponekad onamo vratim, osjećam da Portugal živi u dva vrlo različita ritma... Gradovi uz obalu poput Lisabona ili Porta izrazito su urbani, živi, mnoge se stvari ondje događaju. Ako, međutim, pogledate mala sela ili čak i gradove u unutrašnjosti, oni gube stanovništvo, mala sela nestaju, stanovništvo je sve starije. U Galveiasu, mom selu, svake godine u prosjeku umire 40 do 50 ljudi, a rodi se samo jedno ili dvoje djece. I to u mjestu od gotovo tisuću stanovnika. Statistika je tu vrlo okrutna. Nastavi li se tako, za nekoliko godina više nas gotovo neće ni biti. I to se događa vrlo brzim ritmom.

Portugal je zemlja koja ponekad ne poznaje samu sebe.

Portugal je zemlja koja ponekad ne poznaje samu sebe. Nismo svjesni toga tko smo. Imamo veliku povijest, u 16. stoljeću portugalski su pomorci plovili svijetom. U nekom trenutku u povijesti Portugal i Španjolska su podijelili svijet, pola Španjolskoj pola Portugalu. Ali također, prošli smo kroz mnoštvo poteškoća, od zadnje ekonomske krize nakon koje nam je ponestalo samopouzdanja... Ponekad ni sam Portugal nije potpuno siguran je li još uvijek velik ili je samo mala zemlja na uglu Europe. Važno mi je to propitivati u svome radu. Također, zato što imam mogućnosti često putovati u inozemstvo i suočavati se s različitim pogledima na Portugal, uspoređivati ga s različitim realnostima, i također, bivajući izvan njega, sve ono što ljudi smatraju jako važnim ondje postane nevažno kad to gledaš s nekog drugog mjesta.
 

D: Sjećaš li se kad sam te pitao da želiš nešto sačuvati...mislio sam upravo na to, na identitet, na korijene. Kako na to utječe činjenica da posljednjih godina mnogo putuješ? A knjiga koju upravo pišeš o Tajlandu zapravo je također i knjiga o Portugalu, zar ne?

Zadnjih nekoliko godina sam putovao možda i previše. Volim putovanja, ali mislim da sam ipak pretjerao. Držati svoje pisanje usredotočenim na specifično mjesto važno mi je kako bih pronašao svoj vlastiti put, svoje mjesto, kako bih zadržao poveznost s njim. Ja osjećam da potječem iz Portugala, iz moje regije, iz moga sela, ali sada pripadam i drugdje. Jedna se moja rečenica često citira: "Imam mjesto, pa se radi toga ne mogu izgubiti u velikom svijetu". Ne osjećam to cijelo vrijeme. Osjećam da imam mjesto i da je to važno i da je to dio moga ustrojstva, ali ponekad se ipak izgubim (smijeh).
 

D: Kad dođeš na aerodrom i tamo vidiš nešto što si napisao, na zidu... onda se osjećaš bolje? Zar ne? Osjećaj je... ne pišeš samo na papiru ili računalu, pišeš i po zidovima zgrada?

To je bio projekt koji sam radio s ilustratorom Hugom Makarovim na aerodromu u Lisabonu, bilo je zanimljivo i radi toga što se radilo o samom prostoru. Aerodrom je mjesto s kojeg negdje odlaziš, a putovanje avionom je jako brzo. Iako smo se navikli na to, još je uvijek zadivljujuće da si negdje, da se nalaziš npr. u Lisabonu a tri sata kasnije si u Parizu. To je ipak malo prebrzo. Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednim Indijancem u Amazoni i rekao mi je nešto prekrasno o jet lagu. Rekao je da jet lag nastaje zato što ljudi putuju prebrzo a duša može stići tek nakon tijela... I to je bio zanimljiv projekt. Privlači me pisanje u različitim formama, volim biti uključen u raznovrsne projekte.

U prošlosti ih je bilo nekoliko koji su bili jako važni za mene, koji su bili dio ovoga puta. Sjećam se knjižice iz 2003. godine koju sam napravio s bendom Moonspell. To je bilo nešto što je jako promijenilo način na koji me ljudi doživljavaju, na dobar i loš način. Ali to je tako. Puno sam pisao i za pjevače, to je jednako tako drukčije iskustvo, pisao sam i za kazalište, što je isto jako lijepo. Pišem za mnogo časopisa, i to je jako važno za mene zato što svo to pisanje, a toga je mnogo, jer trenutno pišem za tri časopisa mjesečno... zbog svega toga se razvijam kao pisac.

Izvor: joseluispeixoto.net

Iva: To je zaista mnogo... o kojim temama pišeš?

Pišem za časopis zrakoplovne kompanije i pišem isključivo o Portugalu, na različite načine. Posljednjih sedam godina svakog mjeseca pišem o Portugalu. Pišem za časopis posvećen putovanjima i pišem o svijetu, što je zanimljivo jer se nadopunjuje s ostalim pisanjem. Zatim za različite časopise pišem o općenitijim temama, pišem o čemu god želim. Zadnje što sam pisao bilo je o mržnji na Facebooku. Pitanje koje sam postavio u tekstu bilo je: "Moramo li zaista mrziti one koji se s nama ne slažu?" Svakih šest mjeseci pišem za časopis o satovima i pišem o vremenu, a vrijeme je beskrajna tema, o njemu se može pisati kroz milijun perspektiva, beskrajno je...
 

Iva: Rođen si na selu, sada živiš ili putuješ po cijelom svijetu... no nisi izgubio tu povezanost sa zemljom, a osjećam ni povezanost s vlastitim nasljeđem, precima? Zemlja i njezini ljudi, prisutni su u vašim djelima, idilično i kao da dišu nekim drugim vremenom... ali također, kao nježnost i mekoća, kao mekano ovčje runo ili obli zavijuci brdašca.

Postoji nešto što osjećam jako snažno, pojam ću posuditi od indijanaca, a oni ga zovu predačko sjećanje... to je ideja da u sebi nosimo sjećanja onih koji su živjeli prije nas, dobili smo ih od njih. Ako se nadovežemo na ono što smo prethodno pričali, na povezanost s mjestom, to je jako snažno zato što svi moji preci, i s majčine i s očeve strane dolaze s istog područja, regije... Nisu svi iz Galveiasa, moj je otac rođen u "drugom Galveiasu" udaljenom 20 km, u istom području. Moj otac i oba moja djeda, ovo je jako važno za mene, bili su nepismeni, nisu znali ni pisati ni čitati. Moji su roditelji išli u školu samo četiri godine, što znači da su naučili čitati i pisati, ali ne puno više od toga. A ja sam pisac. S mojim knjigama, prevedenim i na hrvatski, to je velik korak u dvije generacije. Moja sestra i ja prva smo generacija koja je studirala na sveučilištu, u cijeloj obitelji. To je jako važno za nas.

Moja baka s očeve strane je rodila dvanestero djece od kojih je šest umrlo u dječjoj dobi. Od tih šest preživjelih, moj je otac bio najmlađi, bilo je pet dječaka i jedna djevojčica... sjećam se očeve obitelji i njihovih druženja uz crno vino. Kad bi se napili, postajali su sentimentalni i nakon nekog vremena svi bi počeli plakati. Mene je to impresioniralo, svi ti odrasli ljudi koji plaču zbog ovoga ili onoga. Oduvijek sam osjećao da je to odraz snage, a ne slabosti. Zato što su se usudili plakati. Bili su toliko jaki da su mogli plakati i još uvijek biti snažni.

Najvažnija stvar kojom trebate upravljati je vrijeme vlastitoga života.

Naravno, moja su iskustva potpuno drukčija od iskustava mojeg oca ili mojih ujaka, ja sam proživio mnogo toga što oni nisu, kao što su i oni proživjeli mnogo toga što ja nisam. Ali osjećam da to što se volim baviti osjećajima u svojem pisanju ili komunikaciji dijelom dolazi od njih. Također osjećam da je govoriti o osjećajima dijelom moja misija. Mislim da u našoj kulturi postoji određeni neporazum, nerazumijevanje, povezano s osjećajima. U našoj smo kulturi razvili opreku, sukob između osjećaja i razuma, osjećaja i inteligencije. Kao da inteligencija može biti inteligentna bez osjećaja. Mislim da nam osjećaji pomažu pri mjeri moralnosti, etičnosti.

Živeći u društvu, trebamo neku vrstu morala, neku vrstu moralnih pravila kako bismo bili u mogućnosti živjeti jedni s drugima, poštovati jedni druge, uvažavati jedni druge. Mislim da su osjećaji jako važni u tome. Također i radi toga što vam književnost daje mogućnost doživljavanja različitih perspektiva i osjećaja koje inače možda ne biste doživjeli... Recimo, kroz pisanje ili kroz čitanje mogu osjetiti kako je to biti ženom. Mislim da je to prilika, mogućnost za promicanje humanosti, mogućnost da svi postanemo bolji ljudi. Jer što više znaš o drugima više znaš o sebi.

Mislim također da je zdravo biti u miru s vlastitim osjećajima. I ne poricati ih. Dio prihvaćanja sebe jest prihvaćanje vlastitih osjećaja. Kroz prihvaćanje osjećaja pruža nam se mogućnost promišljanja istih, a to znači život koji možemo neprestano preispitivati, što je suprotno od života u kojem se oslanjate isključivo na nagone. Potrebno je poštovati nagone, ali mi smo misleća bića i ako u potpunosti ne iskoristimo te svoje sposobnosti gubimo veliku priliku. Osjećaji bez razuma, to je zanimljivo, ali razum bez osjećaja to je okrutno, to nije inteligentno. Ponekad je zaista jako glupo.


I: Kažeš da je tvoja misija pisati o osjećajima...zanimljivo je da se taj koncept, baš kao i zemlja, povezuje sa ženskim principom, s principom stvaranja. Nalaziš li poveznice između toga i koliko je upravo takvo nasljeđe i ljubav prema zemlji utjecala na tvoje stvaranje?

Ono što povezuje sve ljude koji žive na selu jest to što su oni povezaniji s prirodom, za razliku od ljudi u velikim gradovima. Ako živite od zemlje, ta povezanost s prirodom je jako važna i definirajuća. Ako ste povezani s promjenom godišnjih doba i ako o njima ovisite onda taj ritam određuje i vaš život. To je jako važno i za moj rad. Jer vrijeme je jako važno, temeljno. I način na koji upravljate vremenom, način na koji dišete... vrijeme je temeljno. Ponekad je pisanje upravljanje vremenom, upravljanje ritmom. Način na koji predstavljate temu i brzina kojom je razvijate, vrijeme koje provedete opisujući određeni aspekt, sve je to vrlo važno u pisanju, a također je važno u životu. Najvažnija stvar kojom trebate upravljati je vrijeme vlastitoga života.

Također osjećam da ova povezanost sa zemljom donosi svojevrsnu senzibilnost, kao što žene od pamtivijeka znaju da su njihova tijela sposobna stvoriti to čudo, ljudsko biće u sebi, a što je uistinu nevjerojatno! Ljudi koji rade na zemlji također svjedoče tome da kada u zemlju stave sjemenku nakon nekog vremena ona postane stablo ili voćka. To je važno jer mijenja vašu percepciju svijeta. Međutim, ruralni život je ponekad pun primjera neravnopravnosti između muškaraca i žena, i puno je muškog šovinizma u mnogim ruralnim duštvima.
 

I: Može li se ova poveznica primjeniti i na pisanje? U smislu da je i to na neki način porađanje?

Mislim da na neki način može. To može biti dobra metafora. Ali dok pišete knjigu imate više kontrole nad cijelim procesom.
 

Ovdje razgovor završava, jer, premašili smo dogovoreno vrijeme, a José je imao dogovor s dugogodišnjom prijateljicom koja dolazi upravo u ovome trenutku. Hvala ti José i do nekog budućeg susreta... Iva & Dean


*Hinitelj je pjesnik pravi.
Hini tako cjelovito,
da bol hineć' pretpostavi,
bol što ćuti stanovito.
Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek ono što nemaju.
Sred tračnice tako kružne,
zabavljajuć' razum time,
vrti mal' se vlak na uže,
a njemu je srce ime.

Izabrane pjesme / Fernando Pessoa (priredio i preveo Mirko Tomasović), Konzor, 1997.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –