Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 10.10.2016.

Josip Mlakić : Književnost može biti život i život može biti književnost

Josip Mlakić

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Uskoplju gdje se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno. Roman Božji gnjev proglašen je najboljim krimićem za 2015. (u okviru Zagreb Book Festivala).


Iako smo se dotakli mnogih tema, neposredni povod razgovoru s Josipom Mlakićem novi je roman, krimić "Majstorović i Margarita". Pričom istodobno jezovitom i humornom o Majstoru, njegovoj Margariti i još čitavoj plejadi izglobljenih likova Mlakić se tek površinski odmiče od svoje poetike, jer u promišljanjima društvene stvarnosti uobičajeno je perceptivan i analitičan - možda i više no ikada dosad.

***

Svježe obojeno Mlakić Josip

Vanja Kulaš: Gospodine Mlakiću, koji vam je inicijalni impuls za pisanje? Objašnjavali ste već na drugim mjestima kako priče precizno konstruirate u glavi pa tek onda sjedate za računalo, ali što svemu tome prethodi, odakle ta potreba za pripovijedanjem, koja u vašem slučaju doista kao da je organska?
 
Josip Mlakić: Ne znam je li organska, ali to je možda dobro objašnjenje. Oduvijek sam mnogo čitao i to me je na neki način usmjerilo na pisanje. Mnogi pisci su, po vlastitim riječima, već u mladosti "znali" da će se baviti pisanjem. Ja nisam. Počeo sam pisati na kasnijim godinama studija.  Mislim da pisac mora pisati samo o temama koje ga se isključivo tiču i koje ga muče. Najbolji su tekstovi oni koji izviru iz nekakve unutarnje muke i nedoumica. Ili, kako to piše Meša Selimović u uvodnim rečenicama svog remek-djela "Derviš i smrt": "Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov." Mislim da je Meša Selimović samo jednom frazom, "iz potrebe jače od koristi i razuma", najbolje opisao tu nekakvu unutarnju potrebu za pisanjem.

 
Vidite li svoj afinitet za tekst kao prokletstvo ili blagoslov, opterećuju li vas sve te priče koje traže, čekaju da budu ispričane?  

 
Ne vidim to kao prokletstvo, a niti blagoslov. Potreba je možda najpreciznija riječ. Često radim na više priča istovremeno i nijedna od njih mi nije opterećenje. Neke priče sporije "sazrijevaju" od drugih i često mi je potreban dodatni impuls da se vratim na neku ostavljenu, često i pomalo zaboravljenu skicu. Trenutno, primjerice, radim na jednom romanu koji sam započeo prije više od 15 godina i kojemu sam se u tom periodu bezbroj puta vraćao.
 

Što vam je kao autoru važnije - samotni rad na tekstu i pritom uvijek nova borba sa samim sobom ili kasnija čitanost, tj. razmjena energije s publikom, dakle komunikacijski potencijal priče i svijest da ste odaslali poruku? Ili jednoga bez drugog nema? Zapravo, želim vas pitati: biste li pisali i znajući da nećete biti objavljeni?
 
Najvažnije mi je, uz čitanje koje je sastavni dio procesa pisanja, vratiti se nekom tekstu nakon određenog vremena, jer ga samo tada mogu donekle čitati "tuđim" očima, odnosno u najvećoj mjeri nadići autorsku subjektivnost. Da odgovorim i na drugi dio vašeg pitanja: da, pisao bih i kada bih znao da to što pišem nikada neće biti objavljeno, mislim da je "pisanje pisanja radi", da upotrijebim Krležinu maksimu, najviši stupanj do kojeg jedan pisac može doći, kada vam postanu nevažne i nagrade, pa čak i percepcija napisanog. Neću reći, naravno, da je sve to nevažno, ali je bitno to da je pisanje prvi prioritet.
 

Kad smo kod (ne)objavljenog, spomenuli ste rukopis na kojem radite 15 godina... Ne usuđujete ga se još pokazati?
 
Usudio bih ga se pokazati istog trena, nemam s tim problema, jer nisam po prirodi perfekcionist, ali imam neki osjećaj kako po pitanju tog rukopisa nisam sve rekao. Završio sam „prvu ruku“ tog opsežnog romana prije godinu dana i otada mu se nisam vraćao. Nadam se kako ću ubrzo krenuti sa "zadnjom rukom" tog romana koji sam često spominjao i u ranijim prilikama kao pojašnjenje mog načina rada.
 

Imati dar, motivaciju i kapacitet za pisanje ne jamči da će i sam proces biti neproblematičan. Kako je kod vas - pisanje je užitak ili napor?
 
Pisanje je za mene, bez ikakve dileme, čisti užitak.
 

Majstorović i Margarita Mlakić Josip

Možda pitanje nije fer, ali što mislite da je vaš autorski forte ili barem, čemu kao pisac najviše pridajete pažnju?
 
Najvažnija mi je kompozicija, kostur. Moje "civilno" zanimanje inženjera strojarstva, što sam često do sada objašnjavao u intervjuima, u tom mi poprilično pomaže. Forma jedne cjeline, romana ili tehničkog projekta na kojem radim, gotovo je identična. Taj nekakav inženjerski pristup romanu, da ga tako nazovem, nešto je što mi jako pomaže prilikom komponiranja romana. U tom pristupu ne postoje polovična rješenja: nešto je ili dobro ili ne valja. Ne postoji sredina. To je nekakav binarni "on-off" princip.

 
A meni su kod vas najjači ti živi, fluidni dijalozi, nevjerojatno plastični likovi i, jasno, znamenite atmosfere na koje će se osvrnuti baš svaki kritičar, a uvlače u priču i nemoguće ih je zaboraviti... Tu su naravno uvijek i neke kiše, magle, snjegovi kao sugestivan okvir...
 
Da, sve što ste pobrojali mi je također jako važno, ali to su detalji koje mi diktira "kostur" koji sam za priču odabrao. Primjerice, u svom posljednjem romanu "Majstorović i Margarita" svjesno sam odustao od sličnih detalja, jer mi je cjelina diktirala drugačiji pristup, odnosno namjerno sam odabrao "neozbiljniji" pristup priči.
 

S obzirom da niste u statusu slobodnog umjetnika, koliko se uz stalni posao uspijevate na dnevnoj bazi posvetiti pisanju?
 
Često odgovaram na slična pitanja, pogotovo zbog činjenice da relativno često objavljujem. Ne postoji izlika za "nepisanje". Ako netko ima što reći, uvijek će naći vremena za staviti to na papir. Često, kad radim neki deseti posao, imam osjećaj da priče "rade" negdje u podsvijesti. Pisac, znači, niste samo u trenutku dok ispisujete rečenice. To je samo dio mnogo kompleksnijeg procesa.
 

 
Uspješni završetak romana produkt je strasti ili discipline?
 
Ponovo ću se vratiti svom inženjerskom poslu, što je možda najbolji odgovor na vaše pitanje, u kojem ne postoje polovična rješenja. Nešto može biti dovršeno ili nikada neće biti dovršeno. Tako je i s mojim romanima, prije nego što sjednem pisati, roman moram imati kompletno razrađenu strukturu. U posljednje vrijeme često radim grube skice scenarija, koje mi onda posluže kao nacrt romana.
 

U spisateljskom smislu priznanja i nagrade su najvažniji stoga jer na neki način smanjuju autorsku sumnju u vlastite retke.

Tragom zmijske košuljice Mlakić Josip

Možete li se sjetiti koji su za vas bili inicijalni literarni 'šokovi', lektire koje su vas u formativnim godinama 'pomicale', mijenjale? Svojim književnim uzorima posvetili ste niz 'stilskih vježbi' (zbirka Obiteljske slike), ali kako je sve krenulo, gdje biste odredili početak svog velikog čitateljskog staža, a zatim i spisateljske karijere? I kome od svojih prethodnika intimno najviše dugujete?
 
Tu je na prvom mjestu Ivo Andrić, a iz najranijeg perioda to su dvojica velikih bosanskohercegovačkih pisaca za djecu: Branko Ćopić i Ahmet Hromadžić. "Literarni šokovi" vezani su uz cijeli niz knjiga. Spomenut ću samo neke: "Cesta" i "Krvavi meridijani" Cormaca McCarthyja, "Crvena konjica" Isaka Babelja, Chandlerovi "Veliki san" i "Dugi oproštaj", Bulgakovljev "Majstor i Margarita", Kadareov "General mrtve vojske", Vonnegutova "Klaonica pet", "Velika bilježnica" Agote Kristof, Kiš, Krleža, Hemingway, Salinger, Carver, Borges, Orwell... Od novijih knjiga to su "Daniel Stein, prevoditelj" Ljudmile Ulicki, "Stoner" Johna Williamsa, "Žetva" Jima Cracea, "U šumi" Tane French, "Gore je tiho" Gerbranda Bakkera... To je, naglašavam, samo jedan manji dio.
 

Jesu li za vas kao pripovjedača važnije pročitane knjige ili usmena predaja, možda neka pripovjedačka figura iz vašeg okruženja, iz djetinjstva?
 
Knjige su mi mnogo važnije, ali niti usmena predaja, koja je u Bosni i Hercegovini posebno jaka, ne smije se zanemariti. Fratarske kronike iz 18. i 19. stoljeća na osnovu kojih sam napisao roman "Tragom zmijske košuljice", a koje je i Andrić koristio kao književnu građu za većinu svojih djela, neka su vrst i usmene predaje. Također, posebno mi je važna usmena predaja vezana za Prvi i Drugi svjetski rat i sve te priče koje sam o tome slušao u djetinjstvu.

 
Kada se pisac zapravo osvijesti takvim: još u fazi početničkih ispipavanja i uvježbavanja, s prvom objavljenom knjigom ili tek kad se zaredaju entuzijastične kritike i priznanja?
 
Možda nikad, nisam siguran. U spisateljskom smislu priznanja i nagrade su najvažniji stoga jer na neki način smanjuju autorsku sumnju u vlastite retke. Sumnja je u ovom poslu neobično važna. Samo skribomani i diletanti misle kako je sve ono što oni napišu genijalno i neponovljivo. Veliki Ivo Andrić je, na primjer, bio jako nezadovoljan svojim djelima. U "Znakovima pored puta" nekoliko godina pred smrt napisao je kako je 80 posto onoga što je napisao moglo biti mnogo bolje napisano. Što bi napisao o svom djelu da nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, koja je zasigurno poprilično ublažila njegove sumnje, možemo samo zamišljati.  
 

Božji gnjev Mlakić Josip
Planet Friedman Mlakić Josip

Skupljate priče ili ih izmišljate, kakav je vaš odnos prema realnosti?
 
Sve o čemu pišem je fikcija. Izbjegavam opisivanje stvarnih događaja ili likova. Doduše, volim iskoristiti poneki stvarni motiv koji se mogao dogoditi, a nije. To sam napravio, primjerice, pišući "Božji gnjev". To je onaj princip "što bi bilo, da je bilo".

 
Zanimljiva mi je vaša višestruka povezanost s medijem filma... Često se u romanima referirate na filmove - izravno u shortcutovima Mrtve ribe plivaju na leđima, a jedno poglavlje romana Ljudi koji su sadili drveće naslovljujete Kao u onom filmu...
 
Pored knjiga, volio sam i film, tako da je i tu ishodišna točka ista kao kod pisanja, odnosno ljubav prema filmu usmjerila me prema scenarističkom radu. Način na koji ja pišem, vizualizirajući ono što napišem, pokazalo se kompatibilnim s filmskim medijem. Važna je priča, ona je identična u filmu i literaturi. Tehnikalije oko forme scenarija i određene stvari koje zahtijeva filmski medij, jako se brzo savladaju. Fraza "kao u onom filmu" česta je u životu, to je nekakvo davanje značaja malim, bezimenim i nerijetko beznadnim životima.

 
Pišete scenarije, vaši romani su izazov redateljima, a kritičari ih uspoređuju s filmovima, povlače paralele između Svježe obojenog i McCarthyjeve Ceste, u Majstoroviću i Margariti pronalaze Jarmusha, Kaurismäkija i Lyncha...  
 

Da, volim sličan pristup i svaka sličnost je namjerna. Spomenuli ste "Svježe obojeno" i "Cestu", dok se posljednjem romanu "Majstorović i Margarita" izravno referiram na kultnu seriju "Twin Peaks", na što me ponukalo poigravanje s paranormalnim u toj seriji, svojevrsno iskrivljivanje stvarnosti koje to zapravo nije. Sama zagonetka u mojoj priči, sotonski radijus na autocesti, nekako me po inerciji usmjerila na Twin Peaks. Također, kao nekakav model poslužili su mi Jarmuschevi i Kaurismäkijevi filmovi koji imaju jako puno dodirnih točaka s onim što me fascinira u Twin Peaksu. U svakom njihovom filmu postoji cijeli niz neobičnih i iščašenih likova, a i stvarnost se počesto doima kao iskrivljeni odraz u zrcalu. To je, primjerice, najvidljivije u Jarmuschevom "Dead Manu" iz 1995. i Kaurismäkijevom "Calamari Unionu" iz 1985. Ili u Kaurismäkijevom "Čovjeku bez prošlosti" čiju sam jednu repliku iskoristio kao moto romana "Majstorović i Margarita", da bih tu vezu na neki način naglasio.

 
Imate li problema s time da vam drugi adaptiraju tekstove, pretvaraju ih u slike, tim više što i sami razmišljate vrlo filmski, jezik vam je izrazito vizualan?
 
Nemam s tim problema, pogotovo ako radite s ljudima poput Zrinka Ogreste, Branka Schmidta i Kristijana Milića, koji će sve ono što napišete na jedan sjajan način dograditi,  odnosno prilagoditi vlastitoj poetici. Svaki autor ima određena ograničenja, neki manje ili više usmjeren, kanaliziran pogled. Svaka intervencija sa strane taj pogled širi, i to je za film, odnosno tekst, samo dobitak. Kod filma su te interakcije mnogo jače, jer je to timski projekt.

 
Evo recimo, pada mi na pamet Paul Auster koji se uz scenarij, upuštao i u režiju, glumu... Imate li vi potrebu širiti područje djelovanja?
 
U filmu "Mrtve ribe plivaju na leđima" koji je snimljen u travnju na lokacijama u Mostaru i okolici u režiji Kristijana Milića, na nagovor redatelja čak sam i odglumio jednu manju ulogu. To je jedno sjajno iskustvo pri kojem shvatite i svoja ograničenja i još više cijenite glumce. Što se tiče režije, jednostavno nemam to u sebi. Tijekom priprema za snimanje "Mrtvih riba", Kristijan mi je pokazao "storyboarde" za određene scene. Ja sam, također, dok sam pisao scenarij vrtio iste te scene u glavi, međutim njegov način vizualizacije bio je neusporedivo bolji, kao da uspoređujete zagrebački Dinamo i Barcelonu.  
 

Svaki vid poštenja, do kojega mi je neobično stalo, pa i onog književnog, uvijek pojačava povjerenje prema autoru.

Mrtve ribe plivaju na leđima Mlakić Josip
Ljudi koji su sadili drveće Mlakić Josip

Kakvo je bilo vaše odrastanje, mladost u maloj, multietničkoj sredini? Puno pišete o svome kraju i to na vrlo iskren, realan način... Znamo kakva je šira recepcija vaših romana, a što o njima kažu ljudi koji se i sami mogu pronaći između redaka?  
 
Nemam nikakvih negativnih iskustava u neposrednoj okolici kada je riječ o recepciji mojih djela, pogotovo stoga što nikada u njima nisam koristio stvarne likove i stvarne događaje. Međutim, ako nastupite beskompromisno prema sebi, onda to možete i prema drugima, ljudi će to uvijek prihvatiti. Svaki vid poštenja, do kojega mi je neobično stalo, pa i onog književnog, uvijek pojačava povjerenje prema autoru.

 
Kako je danas živjeti u podijeljenom gradu?
 
Ako živite u krajnje nefunkcionalnoj zemlji kakva je BiH, onda je iskustvo života u podijeljenom gradu nešto što se podrazumijeva i o čemu mi ovdje gotovo ne razmišljamo. To nam je postao način života, iako međunacionalnih konflikta nema. Oni se odigravaju na višim, političkim razinama, to je ono što je Ivan Lovrenović nazvao "nedovršenim ratom" i što je vremenom prešlo u svojevrsni sindrom.

 
Književnost niste studirali iz pragmatičnih razloga ili vas je na strojarstvo povukla nepokolebljiva ljubav prema prirodnim znanostima? Bili ste jedan od sretnika kojima u školi 'ide sve'?
 

Da, išlo mi je poprilično dobro sve, pogotovo matematika, što je zanimljiva stvar: većina pisaca s kojima sam razgovarao imaju određenu averziju prema matematici. Upravo sam stoga odabrao studij strojarstva koji je zapravo studij primijenjene matematike. Tu je bilo svega, i pragmatičnih razloga, ali i onih drugih. Već sam u jednom od prethodnih pitanja objasnio na koji to način utječe na moje pisanje. A to je već "dodana vrijednost".

 
Koliko vam je matematika od pomoći u pisanju, u komponiranju fabule?
 
Jako mnogo. Strojarstvo je, kako rekoh u prethodnom pitanju, u neku ruku studij primijenjene matematike, što razvija određeni oblik logičkog razmišljanja, a to je prilično važno za tekst, jer se ta logika nesvjesno prenosi i na unutarnju logiku teksta. Nekada se to ne vidi na prvi pogled, ali vjerujem da je povjerenje prema nekom piscu usko povezano s tim.
 

Na stolu mi je jedan od meni najdražih vaših romana - Ljudi koji su sadili drveće. Primjerice, opis prvog spoja Karla i Zdenke, gluhonijeme bolničarke, čista je poezija, a ima toga kod vas još. Kako s vremenskim odmakom gledate na svoju davnu zbirku pjesama (Oči androida)?
 
Volio bih to iskustvo jednom ponoviti. U svom romanu "Bezdan" koji će izići iz tiska do konca ove godine, a prema kojemu je snimljen film "Imena višnje" Branka Schmidta, jedan moj lik "piše" zbirku pjesama koja je u svom "konačnom obliku" dio romana.

 
Upravo sam u čitanju studije o američkom novinaru i kratkopričašu Ambroseu Bierceu, koji je bio toliko impregniran ratnim iskustvima da u čitavom svom opusu nije mogao pobjeći od tematike građanskog rata i poraća... Vi povremeno napuštate okvir (post)ratne proze s kojom vas i dalje najviše povezujemo, eskperimentirate sa žanrovima i temama (Tragom zmijske košuljice, Planet Friedman, aktualni Majstorović i Margarita, a najavljujete i roman o matematici)... Strepite li od tih iskoraka ili vas oslobađaju?  
 
Ne razmišljam s čime je u konačnici povezana tema koja mi se u jednom trenutku nametne. Svaki sličan iskorak mi je na neki način prirodan i ne razmišljam o njemu kao nečemu posebnom, drugačijem.

 
'Ljudi koji isključuju satove i ubijaju stvarnost', tako opisujete one koji se pokušavaju snaći u mirnodoblju, a ono prema vašem iskustvu može biti daleko traumatičnije od samog rata...?
 
Da, može. Prošlost je počesto "traumatičnija" od stvarnosti. Pogledajte samo hrvatsku političku scenu u vrijeme Tomislava Karamarka. "Traume prošlosti" još će dugo kontaminirati hrvatsko društvo i bit će se jako teško vratiti u "predkaramarkovo" doba. Spomenuli ste satove koji su zgodan "alat" za jedan ovakav pristup i to je jedan od mojih omiljenih motiva, koji je najzastupljeniji upravo u romanu "Ljudi koji su sadili drveće", pogotovo mi je zanimljiv istočnjački motiv kudret-sata. To je moćan, snažan sat, odnosno nevidljivi sat čije kucanje najčešće dopire iz zidova kuća, i koje nešto predskazuje, neki događaj. Kucanje nevidljivog, kudret-sata može biti i "nezaustavljivi hod sudbine", kao kod Meše Selimovića u romanu "Derviš i smrt".

 
Iako se zaokupljate teškim temama, ratom i njegovim posljedicama, obiteljskim i bračnim odnosima, nema kod vas eksplicitnosti i zazornih, eksploatacijskih momenata... Cenzori u vašim prozama ne bi imali puno za rezati. Nikad ne prelazite granice, a opet je sve jasno, nimalo suho, vrlo dojmljivo. Ne idete za tim da šokirate, ali itekako postižete dojam... Rezultat autorske odluke ili naprosto karaktera?  
 
Autorska odluka, rekao bih. Ne volim slične stvari ni na filmu. Ja tu potrebu, da se bez povoda i potrebe šokira, zovem "specijalnim efektima" (s navodnim znakovima). Pobornik sam "manje je više" poetike koja ne trpi sličan pristup.

 
Kako i u kojoj fazi osmišljavate naslove romana, mnogi pisci baš s tim imaju problema, a vaši su zavodljivi, zagonetni, začudni...

 
To mi je jako važan detalj. Svaki tekst koji pišem ima svoj radni naslov. Ukoliko "izdrži" do kraja procesa, onda mi je to najbolji pokazatelj da se radi o dobrom naslovu. To je najčešći princip kojim se rukovodim.
 

I što biste rekli na kraju - čemu nam služi književnost?
 
Nedavno sam pročitao "Stonera" Johna Williamsa iz kojeg možemo naučiti i jednu korisnu stvar: književnost može biti i sam život i život može biti književnost. Može to biti i mužnja krava, kao u jednom drugom romanu koje me po nečemu neobično podsjeća na "Stonera", iako se naizgled radi o dvije potpuno različite knjige. Radi se o romanu "Gore je tiho" Gerbranda Bakkera.

 

Majstorović i Margarita - 4 bonus pitanja

Salijevanje strave, sihre... odakle tradicija okultnog u Bosni, a upravo to čini potku vašeg novog romana, barem se tako na njegovu početku čini...

Salijevanje strave potječe, po nekima, još iz predkršćanskog razdoblja. Iako su ga ranije prakticirali i kršćani, odnosno "hrišćani", danas se zadržalo uglavnom kod muslimana, dok su sihre motiv vezan isključivo za muslimane.


Dok u Svježe obojenom zbivanja po prvi put protiskujete kroz žensku fokalizaciju, u Majstoroviću i Margariti fokalizator je za vaše proze netipičan, kaurismäkijevski karakter: kronično bolesni mladić bez društvenog života i konkretnog zaposlenja koji živi s nepokretnom majkom... Dakle, u glavnoj je roli autsajder, ali ispod prividnog gubitništva, plahosti, nespretnosti, Jozica Majstorović zapravo je poprilično kul lik - kad mu se napokon pruži prilika, bilo za ljubav bilo za poslovnu i životnu avanturu, majstorski će je iskoristiti...
 
Da, upravo tako. Postoji u književnosti i filmu cijela plejada nespretnih likova sličnih mome Jozici Majstoroviću, od filmskog inspektora Clouseaua do Brixyjevog Timothyja Tatchera koji također, unatoč svojim "ograničenjima", uvijek u konačnici riješe slučaj. S druge strane trebao mi je upravo jedan takav lik, koji će bez problema povjerovati u "sotonski radijus" na autocesti, a uz to poslužio mi je kao idealan spoj komičnog i tragičnog u ovom romanu, što je jedan prilično rizičan pothvat. U tom kontekstu čak sam iskoristio i jednu od najmračnijih posljednjih rečenica nekog romana, ono znamenito Kišovo "Gospode, kako se ovdje brzo smrkava." iz romana "Bašta, pepeo" koju gradski oci iz Blizanaca koriste kao turistički slogan, što, opet, apsolutno pogrešno, moju Margaritu podsjeća na postupak gradskih oca Aberdeena, rodnog mjesta Kurta Cobaina, koji su u sličnom kontekstu iskoristili Cobainovo "Come As You Are", iako je ta dva slučaja gotovo nemoguće uspoređivati. Ja sam Aberdeen zamislio kao pandan Twin Peaksu, gluhoj provinciji koja je u Cobainovom slučaju svoj prvotni prijezir pretvorila u slijepo obožavanje. Naravno iz vlastite koristi.
 

Ovo vam nije prvi krimić, kriminalističke priče bili su i romani Tragom zmijske košuljice i Božji gnjev... S tim da se Majstorović i Margarita u potpunosti odmiču od spomenutih romana; razmišljala sam kako me svojom malomišćanskim, čak starinskim štihom kao i elementima nadnaravnog pomalo - atmosferom i motivima - podsjećaju na Tribusonovo Potonulo groblje... Zašto vam je taj žanr zanimljiv - zbog užitka konstruiranja fabule ili kao zahvalan okvir za socijalnu kritiku?
 
Zbog svega toga pomalo, a uz to žanrovska proza traži stanovitu disciplinu, što je jako dobar motivacijski faktor pri pisanju.

Godi mi ta usporedba s "Potonulim grobljem",  jer se radi o izvrsnoj knjizi i možda ponajboljem Tribusonovom romanu.

 
Mogao bi se steći pogrešan dojam da se radi o sasvim light žanrovskom romanu, jer u svojoj galeriji pomaknutih likova čitak je, humoran i zabavan, no u pogledu društvene kritike možda vam je to i najoštriji, najdalekometniji tekst dosad? Zahvaća šire od prethodnika, gađa po sustavu, institucijama, multinacionalnim kompanijama, dotiče se korupcije u državnim poduzećima, raznih simptoma neoliberalnog kapitalizma, zatim licemjerja crkve, reality histerije...

To može funkcionirati čak i kao određeni vid samoobmane: surovu stvarnost možda je najbezbolnije opisivati na sličan način, postaviti se iznad nje i ismijavati je, iako je u zbilji najčešće obrnuto. "Majstorović i Margarita" je na određeni način moj "Planet Friedman" iz "donjeg rakursa", da se tako izrazim, jer sam slične teme obrađivao i u tom romanu, ali s jednim potpuno drugačijim pristupom.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –