Krešimir Pintarić : Političkim elitama nedostaje vizija razvoja nacionalne kulture u 21. stoljeću
Nenad Bartolčić: Za one koji možda ne prate projekt Besplatnih elektroničkih knjiga (BEK) od njegovih početaka, ispričaj ukratko kako je sve počelo, kako je došlo do ideje i realizacije projekta u proljeće 2001. godine?
Krešimir Pintarić: Budući da sam 1997. objavio pjesnički prvijenac, bio sam iz prve ruke upućen u to kako kod nas funkcionira nakladništvo kada su u pitanju nekomercijalni naslovi. Kao autor, nisam mogao biti zadovoljan ni promocijom, ni distribucijom, a svakako ni činjenicom da sam morao osigurati financijska sredstva za objavljivanje knjige, kao ni pripadajućim honorarom u obliku autorskih primjeraka. Iz tog nezadovoljstva se javila potreba da osmislim alternativni model objavljivanja i distribucije nekomercijalnih naslova. Internetski projekt mi se učinio kao logično rješenje. Moje idejno rješenje vizualno je osmislio i isprogramirao do proljeća 2001. Ivica Lozina, dizajner i programer iz Kölna.
Početak 2000-ih vrijeme je kada se hrvatski internet nakom početaka u 90-ima počeo sve brže razvijati, i Moderna vremena, za koja sada razgovaramo, su tada brojila tek nekoliko godina dužu prisutnost na internetu (od 1998.), a već tada smo u Hrvatskoj imali i nekoliko sasvim solidnih internet knjižara. Dakle, što se knjiga i interneta tiče može se reći da smo vrlo rano počeli hvatati priključak sa svijetom, a kada su krajem prve dekade 2000-ih i Hrvatsku zapljusnile vijesti o proboju e-knjige, svojevrsna euforija, pa čak i prognoze kako će vrlo skoro e-knjiga u svijetu pa onda i u nas zamijeniti tiskanu i sl.
Naravno, te projekcije su bile nerealne i to se nije dogodilo, a u Hrvatskoj se nije pojavio veći broj e-naslova u formatima prilagođenima e-čitačima koji su u međuvremenu postajali svjetski standard. I tvoj projekt je morao pričekati i preko desetak godina da se podigne na novu, suvremeniju i tehnološki napredniju inačicu, a u međuvremenu su dvije korporativne e-knjižare umirovljene. Od tih starijih projekata jedino TookBook s projektom e-Knjižnice ustraje i dalje, no i on je model prodaje e-knjige zamijeno tzv. subscription (pretplatnim) modelom. Gdje se dogodila sistemska pogreška, ili je nešto drugo razlog zaostajanju Hrvatske na tom planu?
O kojih desetak godina čekanja na novu, suvremeniju i tehnološki napredniju inačicu pričamo? Prema podacima objavljenima u okviru "Istraživanja tržišta knjiga u RH" razvidno je da je tek 2013. godine 19% stanovništva starijeg od 15 godina sadržajima na internetu moglo pristupiti koristeći pametne telefone, a to je ujedno bio i trenutak u kojem smo odlučili realizirati suvremeniju i tehnološki napredniju inačicu projekta. Što se tiče čitača e-knjiga, njih čak i 2015. godine, prema istraživanju koje je provela agencija GfK Hrvatska, posjeduje tek 1% stanovništva starije od 15 godina, drugim riječima – zanemarivo. A da sad ne ulazimo u to koliko ih je bilo u uporabi u RH prije desetak godina. Uostalom, možda je dobro podsjetiti da je Amazon izbacio na tržište prvu verziju Kindlea 19. studenog 2007. godine, dakle prije malo više od osam godina, odnosno da je Apple izbacio na tržište prvu verziju iPhonea 29. lipnja 2007. godine, dakle prije osam i pol godina.
Kako bilo, moj zaključak je da je prije desetak godina starija inačica mrežnih stranica projekta bila savršeno prilagođena mogućnostima pristupa sadržajima na internetu za više od 95% stanovništva RH starijih od 15 godina. To mi se čini sasvim zadovoljavajućim za projekt koji vodi mali NGO s više nego skromnim budžetom.
A kad je riječ o općenitom zaostajanju za svjetskim nakladničkim trendovima, stvar je sasvim logična: budući da je većina hrvatskog nakladništva nakačena na državnu sisu, bilo kroz potporu izdavanju knjiga, bilo kroz otkup knjiga za javne knjižnice, kod nas je proboj elektroničkog nakladništva bio moguć jedino u scenariju u kojem Ministarstvo kulture preuzima na sebe revolucionarnu ulogu "elektrifikacije" nakladništva preusmjeravanjem sredstava poreznih obveznika prema e-knjizi nauštrb tiskane knjige. A svi znamo da Ministarstvo kulture nije sklono takvom tipu revolucionarnih poteza.
Dobro, iako nisam pristalica bilo kakvih intervencija koje se događaju "na uštrb" bilo koga ili čega. No koliki dio krivnje za to zaostajanju možda ipak snose i sami nakladnici, pa i sami autori... struka je ostala poprilično pasivna pa i podijeljena oko e-nakladništva?
Ne bih uopće govorio ni o pojedinačnoj ni o kolektivnoj krivnji. Rekao bih da je i nakladnička i spisateljska struka izrazito loše organizirana i da najveću cijenu za to plaćaju one same. Već činjenica da struka nije bila u stanju izboriti se za to da porezni sustav jednako tretira tiskanu i elektroničku knjigu puno govori o stanju u kojem se struka nalazila, a vjerojatno se nalazi i danas, ako ne i u gorem. Dakle, struka je pasivna jer ne postoji nekakav minimum zajedničkih interesa oko kojeg je moguće postići konsenzus.
A s druge strane imamo potpuni nedostatak vizije razvoja nacionalne kulture u 21. stoljeću od strane političkih elita. Bilo bi zanimljivo, a možda i na neki perverzan način čak i zabavno, provesti istraživanje među pripadnicima političkih elita o tome što je nacionalna kultura i koja je njena uloga u suvremenom društvu. Ne bih se iznenadio kad bi se tu našlo puno glagoljice, oltara i tapiserija.
Vratimo se BEK-u. Na koji se biraju knjige koje će se naći na BEK-u, i vezano uz to, kako rješavate pitanje autorskih prava, s kime pregovarate oko prava? Kakva je suradnja s autorima/nakladnicima, nude li oni sami naslove za objavu?
Dva su načina da se naslovi objave u okviru projekta: ili ih autori nama nude ili mi autorima nudimo mogućnost objavljivanja njihovih naslova. Trudimo se, i na jedan i drugi način, doći do što kvalitetnijih, relevantnijih naslova, naslova koji su nagrađivani, dobro primljeni od čitateljske publike, objavljivati autore koji su nagrađivani, ugledni, antologizirani.
Osim toga, naslovi se objavljuju u "poetskim" i "proznim" blokovima, podjednak broj naslova autorica i autora. Autorska prava rješavamo u skladu sa Zakonom o autorskom i srodnim pravima, budući da drugog legalnog načina nema, izravno s autorima, osim kada to nije moguće pa naslove objavljujemo u suradnji s drugim nakladnicima kao suizdavačke projekte. Jedna takva trajna suradnja urodila je čak i posebnom bibliotekom: riječ je o digitalizaciji DAF-ovih izdanja u okviru biblioteke "elektroDAF".
Možeš li malo pojasniti sljedeće, navodim sa stranica projekta: "Dok se ne donese novi zakonski okvir na europskoj razini, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] smatra da se moraju iskoristiti sve postojeće zakonske mogućnosti kako bi građani RH mogli čitati knjige bez novčane naknade i u novom digitalnom okruženju."
Europski ured za knjižnične, informacijske i dokumentacijske udruge [EBLIDA], neovisno krovno udruženje nacionalnih knjižničnih, informacijskih, dokumentacijskih i arhivskih udruga i ustanova u Europi objavio je u lipnju 2013. godine poziv Europskoj komisiji da izradi jasan zakonski okvir za autorsko i srodna prava koji bi omogućio knjižnicama da nabavljaju i korisnicima posuđuju e-knjige uz odgovarajuću naknadu autorima i drugim nositeljima prava, kao što je slučaj s tiskanim knjigama, kako bi na taj način i dalje mogle pružati svoje usluge na korist svih europskih građana, budući da trenutačnu situaciju karakterizira nesigurnost.
Bilo bi zanimljivo, a možda i na neki perverzan način čak i zabavno, provesti istraživanje među pripadnicima političkih elita o tome što je nacionalna kultura i koja je njena uloga u suvremenom društvu. Ne bih se iznenadio kad bi se tu našlo puno glagoljice, oltara i tapiserija.
Donošenjem osuvremenjenog i modernog zakonskog okvira za reguliranje autorskog i srodnih prava, uklonila bi se postojeća nesigurnost te jamčilo učinkovito priznavanje i naknada autorima i drugim nositeljima prava. Korisnicima bi se također omogućio bolji pristup te zakonito korištenje i zadovoljstvo čitanja e-knjiga putem knjižnica. Budući da europski građani imaju pravo na e-čitanje, knjižnicama bi trebalo dati zakonito pravo posudbe e-knjiga. Knjižnice jamče slobodan pristup sadržajima, informacijama i kulturi svim europskim građanima.
Ali, postojeći zakonski okvir sprečava knjižnice da pružaju te osnovne usluge našem društvu u digitalnom dobu, posebice u vezi s pristupom e-knjigama. Odnosno, seljački rečeno: knjižnice traže da u digitalnom okruženju imaju jednaka prava kao što imaju u analognom, tj. papirnatom okruženju. Dok se to ne dogodi, ne moramo bespomoćno sjediti prekriženih ruku. Konkretno, to znači postojeći hrvatski zakonski okvir omogućava da se projekt BEK javno financira u okviru natječaja za javne potrebe u kulturi, da DPKM potpisuje izdavačke ugovore s autorima, da im isplaćuje honorare, da objavljuje te građanima omogući besplatan pristup e-knjigama.
Ako ukratko rezimiraš proteklih skoro pa 15 godina... u sadržajnom smislu za što je publika pokazala najveći interes, za koju vrstu knjiga, odnosno za koje žanrove?
Čitatelji su uvijek pokazivali vrlo raznoliki interes, o čemu vrlo lijepo svjedoči i lista najčitanijih naslova u prošloj godini. U prvih deset se tako nalaze tri prozna, dva pjesnička, dva publicistička, dva esejistička naslova te jedan teorijski. Proširenje na 20 najčitanijih naslova daje možda ipak malo jasniji pogled na čitateljske interese: devet proznih naslova, pet pjesničkih, tri publicistička, dva esejistička te jedan teorijski.
(više podataka o najčitanijim knjigama na BEK-u pogledajte ovdje)
Knjižnice traže da u digitalnom okruženju imaju jednaka prava kao što imaju u analognom, tj. papirnatom okruženju. Dok se to ne dogodi, ne moramo bespomoćno sjediti prekriženih ruku.
Iz tvojih mjesečnih priopćenja može se zaključiti da je proljetni redizajn stranica BEK-a (dakle, određeno financijsko ulaganje u projekt) donio veću posjećenost ali i još veću čitanost, zapravo se može zaključiti da osuvremenjeniji dizajn i bolja funkcionalnost omogućili da naslovi u ponudi sada budu prezentniji, lakše "dohvatljivi", iako je i dalje njihovo čitanje unekoliko drugačije nego kod klasičnih e-platformi na kojima se knjige čitaju u posebno prilagođenim, standardiziranim formatima (ePUB, PDF, MOBI). Trenutno je određen broj naslova osim čitanja na stranicama BEK-a moguće i preuzeti (downloadati) i u pdf, epub ili mobi formatu. O čemu to ovisi? Da li samo o vremenu koje je potrebno da se svi dostupni naslovi konvertiraju u spomenute formate ili postoji i neki drugi razlog?
Zajedno s pokretanjem redizajniranih stranica, u probni rad je pušten i sustav za distribuciju besplatnih elektroničkih knjiga u tri najraširenija "offline" formata (ePUB, PDF, MOBI). Tijekom probnog rada sustava objavljeno je 30 naslova koji su do 1. siječnja 2016. preuzeti ukupno 5.433 puta. Tijekom 2016. godine i preostalih 130 naslova bit će dostupno u sva tri formata.
Koliko je meni poznato, malo koja platforma istovremeno nudi opciju besplatnog online čitanja u web responsive dizajnu (dakle, jednako funkcionalno i čitljivo bez obzira čita li se knjiga na stolnom, prijenosnom ili tabletnom računalu, odnosno na pametnom telefonu) i tri formata za besplatno preuzimanje, gdje su ePUB i MOBI prvenstveno namijenjeni za uređaje manje dijagonale (dakle, tabletna računala, pametni telefoni i čitači e-knjiga), a PDF za uređaje veće dijagonale (dakle, stolna i prijenosna računala) i za ispis, budući da pretpostavljam kako će biti i onih zainteresiranih čitatelja koji žele iz bilo kojeg razloga izbjeći čitanje knjiga na bilo kakvom zaslonu.
Popričajmo malo o statistici, posjeti, broju čitanja... kao prvo, koji alat(e) koristiš za mjerenje?
Od pokretanja projekta 2001. koristili smo AWStats, kao standardni alat za praćenje prometa na mrežnim odredištima. Od 2013. godine, kad smo počeli razmišljati o novim stranicama, upotrebljavamo i servis Google Analytics.
Osvrnimo se malo na brojke... ističeš da je nakon temeljitog redizajna i unapređenja funkcionalnsoti portala Besplatnih elektroničkih knjiga u proljeće prošle godine došlo do značajnog povećanja broja posjetitelja, čitatelja & čitanosti e-knjiga.
Da, 2015. je još jedna rekordna godina za projekt BEK: prema podacima servisa Google Analytics, mrežne stranice projekta zabilježile su rekordnih 114.260 korisnika koji su u rekordnih 146.646 posjeta otvorili rekordnih 617.634 stranica i ukupno čitali rekordne 182.443 knjige. U odnosu na 2014. godinu, kada je zabilježeno 91.099 korisnika koji su u 106.844 posjeta otvorili 255.771 stranica i ukupno čitali 98.606 knjiga, to predstavlja porast broja korisnika od 25% te posjeta od 37%. Istovremeno, porast broja otvorenih stranica iznosio je upečatljivih 141 posto, dok je čitanost knjiga porasla gotovo nevjerojatnih 85%.
Razlikuješ li kratki pristup pojedinoj e-knjizi od njezinog stvarnog čitanja, npr. radiš li u statistici razliku od nekoga tko je kliknuo na naslovnicu e-knjige, eventualno pogledao stranicu impresuma ili sadržaja, i nakon stranice-dvije "zaklopio" knjigu od onih koji ih evidentno (pro)čitaju?
Ako postoji alat koji registrira "stvarno čitanje" online sadržaja, ja nisam čuo za njega, a nije ni naš art direktor koji se web dizajnom i programiranjem bavi više od 17 godina. Ja ti mogu dati sve podatke Google Analyticsa, ali ne vidim kako oni mogu išta tvrditi o "stvarnom čitanju". Postojeći analitički alati za praćenje posjećenosti mrežnih odredišta nisu tu od gotovo nikakve pomoći kad je u pitanju razlikovanje otvaranja stranice od "stvarnog čitanja". Google Analytics će zabilježiti da je posjetitelj, primjerice, otvorio priču "Čvorci" iz knjige Romana Simića "Mjesto na kojem ćemo provesti noć". Ako posjetitelj bude imao otvorenu priču manje od pet minuta i nakon toga otvori neku drugu knjigu, Google Analytics će registrirati točno vrijeme koje je proveo na stranici (s tim da to još uvijek neće značiti da je on to vrijeme proveo čitajući tu priču!). Ali ako posjetitelj bude imao otvorenu priču pet, deset ili 50 minuta i nakon toga zatvori stranicu ili preglednik, Google Analytics će registrirati da je proveo 0 (nula) sekundi na stranici.
Pad prodaje knjiga prati i pad posudbe knjiga u javnim knjižnicama. Također, činjenica je da su oba pada povezana s padom medijskog prostora posvećenom knjizi. Ono što ignoriraju mainstream mediji, jedva da postoji u svijesti prosječnog građanina. Na to gledam s određenim žaljenjem i, donekle, dosadom, budući da je sve to prilično predvidljivo i očekivano.
Slično tome, pretpostavimo da imamo posjetitelja koji je otvorio direktni link na tu priču te je pročitao, priču koja ima gotovo 19 kartica, i nakon toga zatvorio stranicu. Kako će to registrirati Google Analytics? Google Analytics će tog posjetitelja registrirati kao nekog tko je na mrežnom odredištu proveo 0 (nula) sekundi. I onda ćemo umjesto nekoga tko je čitao priču barem 40ak minuta imati registrirano kao da se zadržao na stranicama 0 (nula) sekundi. I još će ga uvrstiti u stavku "Stopa napuštanja".
Netko bi na temelju toga mogao reći da je Google Analytics beskoristan alat. Ali činjenica je da su trenutne procjene da ga koristi između 30 i 50 milijuna mrežnih odredišta, što ga zapravo čini iznimno vrijednim alatom, jer se mogu napraviti kvalitetne usporedbe između tih 30 do 50 milijuna mrežnih odredišta. A uz dobre korekcijske tablice vjerojatno bi se dale napraviti i upotrebljive usporedbe s mrežnim stranicama koje koriste druge alate.
Koliki je po tvome mišljenju stvarni, realni doseg BEK-a odnosno broj korisnika koje pristupaju BEK-u? Razumijem da za potrebe PR-a odlično zvuči "registriran je i milijunti čitatelj", no u mjerenjima koja zahvaćaju duži vremenski period, od nekoliko pa i desetak ili više godina, mehanički zbroj iskazuje ipak nerealan broj korisnika, jer npr. treba imati u vidu da su mnogi od njih u tako dugom vremenskom intervalu više puta brisali svoje cookije ili oznake po kojima ih analitički programi "prepoznaju", tako da je broj na taj način izmjerenih tzv. jedinstvenih korisnika zasigurno znatno veći od njihovog stvarnog broja. Ja bih npr. mogao tvrditi da su Moderna vremena do danas imala znatno više čitatelja nego li Hrvatska ima ukupno stanovnika (broj jedinstvenih korisnika bi na to ukazivao), no to u stvarnosti ipak nije tako. Nisu li onda mjesečne statistike realniji pokazatelj, neki orijentir, ali ne na način da samo mehanički zbrojimo tih 12 mjeseci u godini?
Nemam pojma što bi to bili "realniji pokazatelji". Kao što sam već rekao, postoje različiti alati, ti alati koriste različite metodologije praćenja prometa i jedino što je bitno jest koliko je raširena upotreba pojedinih alata, budući da im jedino to jamči da će usporedbe između različitih mrežnih odredišta biti "realne".
Dobro, iako npr. e-knjižare ili e-knjižnice imaju mogućnost boljeg uvida jer one i zbog svog poslovnog modela prate korisnike koji su se imenom i prezimenom registrirali u sustav, i mogu vrlo precizno pratiti ponašanje svakog pojedinog kupca ili člana (npr. projekt e-Lektire barata s brojkom od cca 100.000 registriranih korisnika, mahom mladih). Ali da promijenimo temu, kako iz perspektive nekoga koji sada već više godina radi u knjižnici gledaš na anketne pokazatelje gdje otprilike pola građana Hrvatske čita, a druga polovica ne.
Radio ja u knjižnici ili ne, činjenica je da pad prodaje knjiga prati i pad posudbe knjiga u javnim knjižnicama. Također, činjenica je da su oba pada povezana s padom medijskog prostora posvećenom knjizi. Ono što ignoriraju mainstream mediji, jedva da postoji u svijesti prosječnog građanina. Na to gledam s određenim žaljenjem i, donekle, dosadom, budući da je sve to prilično predvidljivo i očekivano.
Primijetiš li radeći u knjižnici neke trendove u čitanju?
Moglo bi se reći da je pad medijskog prostora posvećenom knjizi više pogodio zahtjevnu literaturu nego žanrovsku. Unutar žanrovske literature, krimić je definitivno razvalio ljubić, koji je do prije nekih pet-šest godina razvaljivao krimić. Sve ostalo je stabilno žalosno.
Jesi li optimist što se tiče budućnosti knjige i čitanja? Nemamo li problem u čestom baratanju nekim pomalo zastarjelim očekivanjima pa i metodama analize?
Mislim da su nam kvalitetne knjige i čitanje s razumijevanjem i užitkom potrebni jedino ako namjeravamo stvoriti humano, tolerantno, nekorumpirano, solidarno, racionalno i produktivno društvo. Kako ne primjećujem da su to društveni prioriteti, čini se da će nam biti sasvim dobro i bez knjiga.