Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 24.01.2014.

Luka Bekavac : Nikada ne polazim od neke potpuno formulirane teme ili teze

Drenje Bekavac Luka

Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje od 2006. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Pisao je tekstove različitih profila za Zarez, Quorum (član uredništva 2004.-2006.), Tvrđu, Gordogan, Frakciju, Književnu reviju, 15 dana te emisije Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Objavio je romane "Drenje" (2011.) i "Viljevo" (2013.).

 
Ponekad je svjetlosti potrebno više od osam minuta da dođe od Sunca do Zemlje. Sigurno ima i dana kad joj za prijeći taj zanemarivo maleni put treba i manje od vakuumiranih četiristo osamdeset sekundi. Ponekad se, bez obzira na vrijeme trajanja putovanja i nagomilani umor nakon prijeđenih kilometara svjetlost odbije od predmeta na koje naiđe i nastavi se kretati, nastavi tražiti pravi kut loma pod kojim će prići onim sretnicima koji su u poplavi iz stroja istisnutih knjiga pronašli onu jednu, one dvije, tri i četiri, one rijetke, tako mentalno ljepljive, očuđujuće dobre knjige. Ponekad ta ista svjetlost pruži svoje pipke još dalje i omogući čitatelju da o takvoj knjizi razgovara s onim tko ju je napisao. Primjerice, omogući meni da s Lukom Bekavcem razgovaram o njegovim romanima: Drenje i Viljevo.

 
Bioakustična sfera pisanja

Marijo Glavaš: Sjećam se kako sam čitajući tvoj prvi roman, "Drenje", dva puta usred čitanja okrenuo na bilješku o piscu da se još jednom uvjerim kako autor zaista nema nikakve veze s nekim tehničkim institutom, katedrom informacijskih tehnologija na nekom fakultetu, ili bar ima doživotno članstvo u klubu rašljara-entuzijasta. Odakle jednom doktoru humanističkih znanosti interes koji ga je naveo da napiše onako čudan roman, pa onda evo i još jedan ("Viljevo" se još nije potpuno ohladilo od tiskarskog stroja)?

Luka Bekavac: Mislim da ni u "Drenju" ni u "Viljevu" ti "tehnički" aspekti teme nisu primarna stvar. Kako si i sam rekao, ništa od toga nema veze s mojim profesionalnim interesima, a zanimanje za takva područja dolazi iz različitih smjerova, iako nemam nikakvog praktičnog iskustva u prirodnim znanostima (niti u okultizmu). Oba romana manje počivaju na mojem iskustvu čitanja žanrovske književnosti, a više na "sirovinama" iz svijeta popularne znanosti ili pseudoznanosti - nekih slabije istraženih područja koja (barem meni) još uvijek mogu prirediti i poneko iznenađenje.

Bioakustička sfera "Drenja" je, s druge strane, ponajprije proizašla iz interesa za glazbu, iako opet ne nužno za field recording (kakvim se bave Chris Watson ili Francisco López): prije za raspon na čijem bi jednom kraju mogli biti Autechre, na drugom možda Xenakis, a između Pan Sonic, Alva Noto, Merzbow... Na jednoj razini, to je blisko svakom drugom tipu istraživanja pri pisanju - skupljaju se i povezuju velike količine informacija, ali se na kraju mnogo što i odbaci, a apsolutno se sve prilagođava potrebama konačnoga teksta.

U "Viljevu" (poglavlje Marković), takve sam materijale koristio kako bi se pojačao raskorak između autoritativnog tona, aure nekakvoga "kredibiliteta", te gotovo potpuno neprihvatljivih i fantastičnih sadržaja koji se tim tonom objavljuju. Drago mi je što ti elementi romana djeluju relativno uvjerljivo, ali manje mi je bitno postići potpunu faktografsku točnost, važnije je "upregnuti" sve te stvari u korist drugih, potpuno neznanstvenih slojeva cijele priče.

Rezultat koji si postigao u oba svoja romana stapanjem proučavanog materijala iz sfere popularne znanosti i pseudoznanosti s ostatkom priče književnost je zavidne kvalitete - umijeće je upravo u pronalasku i čvrstoći toga šava kojim se stvara kompaktna i kvalitetna literatura. Pohvala je i veća iz razloga što si već prvijencem, odmaknuvši se od kanona aktualne književne scene, iznjedrio osvježavajući, drugačiji, u krajnju ruku i značajno neobičniji pripovjedački glas koji nije zadrhtao predočavajući čitateljima neočekivana i iznenađujuća književna rješenja koja su te upisala na popis onih autora koje valja držati na oku. Smatraš li da je "Drenje" bio i svojevrstan rizik, da je priča o kraju iz kojeg potječeš propuštena kroz kaleidoskop pseudoznanosti i mikrofon bioakustike (ili obrnuto) u sebi sadržavala eksperimentalna obilježja, a ishod eksperimenata zna iznenaditi? Kakva je bila reakcija urednika na rukopis u nastajanju?            

Što se tiče ideje rizika - mislim da je, barem u poziciji autora, o takvim kategorijama besmisleno i razmišljati. Reakcije čitatelja je ionako nemoguće predvidjeti (mislim na čitatelje u množini - ne na nekog hipotetskog, ograničenog i nezainteresiranog "čitatelja" na kojega se tako često poziva književni marketing), a mene su, na vrlo raznolike načine, ugodno iznenađivale. "Drenje" je za mene predstavljalo rizik utoliko što je bilo (i ostalo) najpristupačniji tekst koji sam napisao; činilo mi se da bi barem dio pozitivnog odjeka knjige mogao biti rezultat svojevrsnog nesporazuma.

To nije utjecalo na pisanje "Viljeva" (u trenutku objavljivanja "Drenja", ono je već bilo dovršeno), no - pretpostavimo li da su barem neki čitatelji očekivali razvoj, pojednostavljenje, ili barem ponavljanje iste matrice - "Viljevo" je valjda bilo rizičnije. Ono je bliže tekstovima koje sam pisao ranije, a iz njega sam planski iskorijenio gotovo sve stilske osobine koje su neki hvalili u "Drenju" - duge rečenice, vrlo detaljne opise itd.

Postoje, naravno, i drugi tipovi rizika. Roman Simić Bodrožić, koji je bio urednik oba romana, preuzeo je odgovornost koju bi mnogi sasvim sigurno izbjegli: pokazao se kao iznimno pažljiv čitatelj, na moju sreću otvoren prema trenutno "neisplativim" poetikama. Međutim, pisanje mi se nikada nije činilo područjem kojemu je primjeren timski rad, i drago mi je što su slično mislili i ljudi s kojima sam do sada surađivao. Možda postoje situacije u kojima je smislen nekakav redakcijsko-urednički "inženjering" teksta kako bi se postigao određen recepcijski ili komercijalni efekt, ali mislim da ovi romani ne pripadaju toj kategoriji. Ne dajem nedovršene rukopise na čitanje čak niti najužem krugu prijatelja; većina tekstova na kojima radim predstavlja zatvorenu kompoziciju, strogo definiranu cjelinom, pa nisam siguran što bi se postiglo time da netko čita izolirane dijelove ili nešto što ionako namjeravam promijeniti. Tekst kreće u cirkulaciju tek kad ga doista više nemam kamo razvijati.

Sve to ne znači, primjerice, da Roman nije imao nekih sugestija, te da neke od njih nisu utjecale na konačnu verziju "Drenja" i "Viljeva", no teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih - izvan razgovora o detaljima i nijansama - s nekim drugim "radio na tekstu".

 
Otpor teksta i usklađivanje perspektiva

Nerijetko se da pročitati i čuti u izjavama pisaca da u trenutku pisanja romana zapravo i ne znaju kako će priča završiti - prepuštaju se kreativnom zamahu i volji likova koji u jednom trenutku, oformivši se, preuzmu inicijativu i vode radnju prema (nepredviđenom) svršetku. Koji je tvoj način rada? Koliko planiranja, nacrta, tlocrta i bokocrta sadrži tvoj proces stvaranja književnog tkiva?

Mnogo toga je tijekom rada nedefinirano, a pisanje, naravno, ne napreduje kao pravilno "popunjavanje kućica"; međutim, likovi nisu nositelji te nepredvidljivosti, budući da u pisanju gotovo nikada ne polazim od njih. Pretpostavljam da me u fikcionalnom svijetu (ako na tren ostavimo samo pisanje po strani) vodi zaokupljenost nekim drugim stvarima.

Dio odgovora na tvoje pitanje leži i u tomu što mi je oduvijek bila potpuno strana, čak pomalo neshvatljiva ideja pisanja teksta od početka prema kraju. Polagano sedimentiranje ideja, slika, rečenica, fragmenata, kompozicijskih obrisa traje dugo, ponekad i po deset godina; mogu se skupiti stotine stranica pripremnih materijala, uz relativno jasnu ali fleksibilnu sliku cjeline... ali to skupljanje nikada ne izgleda kao pričanje priče, kao početak koji zatim (djelovanjem nekog "samostalnog" lika) vodi ravno prema kraju. Prije podsjeća na puzzle ili, suvremenijom metaforom, torrent: slika koju tražim popunjava se materijalima simultano "duž" ukupnosti teksta, nevezano uz točke početka i kraja. Ponekad se do tih materijala dolazi istraživanjem, ponekad "evociranjem", ponekad se čini da dolaze "sami", naravno, no rijetko putem likova koje bih zamislio kao "stvarne ljude".

Meni se ključan trenutak nepredvidljivosti uvijek događa pri postupku koji bi nekome možda mogao izgledati kao tehnikalija: kada se sav taj materijal po prvi put sustavno razmješta u "horizontalu", kompoziciju koja će se, poput svakoga teksta, čitati sukcesivno. U tom prelasku iz simultanosti u prividno "trajanje", odjednom se ukažu mnogi neispunjeni prostori, veze koje bi tek trebalo stvoriti, veze koje sam previdio a već su tamo itd. Posao usklađivanja tih dviju perspektiva, popunjavanja spomenutih "praznina", predstavlja najneizvjesniji dio pisanja - barem u smislu građenja fikcionalnog "svijeta". Ispisivanje konkretnih formulacija, koje se zbiva od prve do posljednje minute rada na tekstu, nosi sa sobom svoje nepredvidljivosti, koje je teže opisati ukratko, ali i na toj mikrorazini postoji interakcija onoga što "planiram" i neočekivanih "spontanih" izbijanja nečega što pripada dinamici prividne samostalnosti (ili otpora) teksta.

Utječu li na tekst u nastajanju knjige koje čitaš tijekom rada na djelu, glazba koju slušaš? Ili je bitan utjecaj već izgrađenog knjiško-glazbenog ukusa?

Bitno je oboje, ali svi ti utjecaji prolaze kroz pisanje neravnomjerno, budući da, kako sam već rekao, ne pišem ništa "u jednom dahu". Neki se elementi vraćaju iz teksta u tekst, a među njima su i oni koji vjerojatno proizlaze iz tog "fiksnog" niza književnih, glazbenih, filmskih i drugih korpusa kojima sam se bavio, dakle "vječnih favorita" (koji se po mnogo čemu međusobno razlikuju). Pretpostavljam da opasnije mogu biti "svježe" fascinacije nekim autori(ca)ma ili stilovima; njima se ponekad treba svjesno othrvati, no ponekad, opet, potpuno mimoilaze moje pisanje... Naravno, kad razvijam rukopis u nekom smjeru, često tražim ili ponovno čitam tekstove koji su rješavali slične probleme, pa se i tu događaju neke interakcije, ali rijetko u obliku izravnih citata; sve mi to ponajprije pomaže pri pročišćavanju slike o tomu što bih, unutar nekog tipa pisanja, htio pojačati, što ublažiti ili izbjeći itd.

Ne razmišljam puno o "originalnosti" svojih tekstova, dijelom i zbog nekih teorijskih razloga u koje sada nema smisla ulaziti, no ne vjerujem da čitateljima izgledaju kao potpuno jednoobrazne "replike" nečega drugog; oni nisu nastali pod utjecajem samo jedne stvari, pogotovo ne jednog književnog "uzora" ili izvora.

Ako se prisilim, primjerice, razmisliti o tomu što je sve moglo utjecati na "Viljevo", na pamet mi - uz materijale navedene u samom tekstu - padaju Pingetov "Inkvizitorij" (no možda i Fowlesov "A Maggot"), Waldinger i Zsolnay, Zoviet France ("Shouting at the Ground" ili "Shadow, Thief of the Sun"), neki povijesni izvori o Drugom svjetskom ratu u Slavoniji, "Always Coming Home" Ursule K. Le Guin, vikanska tradicija i teorija, Charalambides ("Unknown Spin" ili "Joy Shapes") i Scorces (prvi album ili "Beats for the Beast"), neke konkretne lokacije u Osijeku (njihova arhitektura i "ambijentalna" kvaliteta), "The Conet Project", astronomski i astrološki priručnici starijih i novijih datuma, Laughing Hands (opskurna kazeta "Nights"), zvučni, vizualni i tekstualni dokumenti "instrumentalnih transkomunikacija", Beckett - iako, začudo, manje "Krapp's Last Tape" (što mi jest "vječni favorit"), a više "Not I, Eh Joe" ili "Ill Seen Ill Said" ali to je samo ovaj trenutak, samo ono što ja mogu prepoznati, i popis time sigurno ne bi bio iscrpljen.

 
Dugo neplansko osluškivanje

Dvaput si već napomenuo da ne pišeš "u jednom dahu", približio si proces nastanka svog teksta koji karakterizira racionalan i studiozan pristup, zatim u prethodnom odgovoru pišeš o "svjesnom othrvavanju fascinacijama autori(ca)ma", o kretanju "unutar nekog tipa pisanja"... sve zajedno pruža sliku značajno planskog i promišljenog pristupa književnom stvaralaštvu - znanstvenog pristupa. Osjećaš li dok pišeš stvaralački zanos? Pao mi je na pamet jedan tekst Rade Jarka u kojem je pjesništvo Danijela Dragojevića okarakterizirao s negativnim prizvukom kao poeziju iznimno esejističke naravi, a kao razlog navedenoj opasci navodi (i kritizira pjesnika i pjesme zbog toga) izostanak zanosa. Da li je književno stvaralaštvo bez zanosa kao vještičje čarobnjaštvo bez šišmiševih krila i mačjih brkova ili se jednako uspješno književni tekst može pisati i pristupajući procesu pisanja kao poslu/radu, ili eksperimentu u kojem se pisac npr. poželio okušati u nekom novom stilu?

Mislim da je jednostavno riječ o različitim fazama rada na tekstu. Nikada ne polazim od neke potpuno formulirane teme ili, još gore, teorijske teze koju bih htio sustavno raspisati u obliku fikcije. Pisanje na duge staze, barem za mene, znači duga razdoblja potpuno neplanskoga "osluškivanja", evociranja, istraživanja, "zanosa" tekstom prije no što postane sasvim jasno kakav bi to tekst mogao biti (i radi li se uopće o nečemu što će završiti kao tekst); dakle, sve počinje onim što bi netko tko pisanje gleda kao posao, ili kao isključivo racionalnu djelatnost, vjerojatno ismijao kao mistifikaciju ili nazadnjaštvo. Jednako tako, trenuci u kojima se sve to po prvi put zapisuje više podsjećaju na fragmentarno bilježenje (ponekad i vizualno skiciranje) određenih ideja, prostora, događaja itd. nego na matematički proračunato "eksperimentiranje". Kada konačno počne konkretno ispisivanje teksta, iza njega u pravilu stoje deseci ili stotine papira s radnim bilješkama koje bi drugima morale biti potpuno nečitljive ili nezanimljive.

Posve drugačiji proces nastaje kad se sve to počne oblikovati u skladu s nekim "planom" - tekstualnom shemom za koju vjerujem da najbolje odgovara onome što je, uglavnom nesistematično, bilo "evocirano" (promjene u "stilovima" za mene dolaze upravo iz tog smjera, ne obrnuto). U toj fazi, čini mi se nužnim - barem u radu na nešto duljim tekstovima - konačno izaći "iz sebe" u neku impersonalniju i "racionalniju" sferu kako bi se čitateljima priuštilo iskustvo nagađanja, dezorijentacije i traganja, sanjarenja ili prijetnje, kakvo sam i ja imao tijekom pisanja.

Vjera u pisanje "iz prve", u to da se spontanošću u tekst izravno transmitira "autentičnost" autorskih osjećaja i ideja, te da je zbog toga zazorno takav tekst naknadno prepravljati, ima čvrsto, gotovo neuništivo korijenje u nekim i ne tako starim predodžbama o književnosti i jeziku; međutim, dok sam još donekle i voljan povjerovati kako takva "metoda" može, unatoč sebi samoj, stvoriti izvanredna djela u kraćim formama - ili možda formama koje bi bile radikalno "automatizirane", nesputane interpunkcijom, logikom, tematskom ukotvljenošću itd. - mislim da njezina djelotvornost na većem broju stranica jednostavno nestaje.

Paradoksalno ali istinito: u jednom trenutku, spontanost postaje manje uvjerljiva od kalkulacije. Kako bi se "zanos" širio i nekome posredovao, potrebno je zakoračiti unatrag, pokušati anticipirati druge, pronaći za sve to tekstualnu platformu, aktivirati "tehnologije" zanosa. 

 
O odustajanju i akustičnim paralelama

Šum koji si preciznim i uspješnim književnim zahvatom ugradio u "Drenje" (prisutan i u "nastavku", romanu "Viljevo") privukao je čitatelje i kritiku da osluhnu svježi glas u hrvatskoj književnosti i upute ti pohvale. Kakav si ti kao čitatelj? Koji su te književni naslovi "oborili"? Postoji li sine qua non bez kojeg ne pristaješ pročitati knjigu do kraja, ili pak svakoj koju započneš čitati pružaš šansu do posljednje stranice? 

Bojim se da sam jedan od onih koji samo u vrlo, vrlo rijetkim slučajevima ipak odustanu nakon što su počeli čitati knjigu, gledati film, pa ponekad čak i TV-seriju, tako da krajnje oprezno biram prije nego što se uopće upustim u nešto. (S glazbom sam možda manje rezerviran, no ona oduzima i manje vremena.) Umjesto nabrajanja onih "vječnih favorita", radije bih spomenuo, nasumičnim redom, neke knjige koje su me se dojmile u posljednje vrijeme. Počevši od kraja, bio je tu Krasznahorkaijev "Posljednji vuk": tekst koji formalno prelazi teren već poznat iz njegovih drugih knjiga, ali ima emocionalnu težinu koja, barem meni, ipak predstavlja novi moment. Krasznahorkai i Nádas mi, uzgred, kao majstori dugog daha, sporog ritma i drugih, potpuno "demodiranih" kvaliteta kasnomodernističke proze, predstavljaju stalnu motivaciju i inspiraciju.

Među "očekivanim" iznenađenjima, bila je tu Joanna Russ, feministički SF klasik, s izvrsnim romanima "We Who Are About To"... i "The Female Man", kao "tvrđi" kontrast ponovnom iščitavanju već spomenute Ursule K. Le Guin. Moji su privatni književni "događaji" prošle godine (ili dvije) zapravo bili ponovno čitanje Prousta te pomalo okašnjelo, ali uzastopno i višestruko proučavanje Sebaldovih romana; trebalo mi je nešto vremena da prepoznam njegov "ton" u nizu postupaka koje koriste i mnogi drugi pisci koje volim, ali nakon toga ga nisam prestajao čitati.

Knjiga koja me je apsolutno zapanjila, te navela na konačno bolje upoznavanje sa cijelim opusom njezinog autora, bili su "Tutori" Bore Ćosića. Ona mi je vjerojatno bila najveće iznenađenje proteklih godina - knjiga koja je nekako mimoišla moju generaciju (ali, kako kažu znalci, i većinu drugih), a koja zaslužuje da svatko barem čuje za nju. Neću je pokušati uspoređivati s drugim "najvećim romanima" jugoslavenskih književnosti, to se čini besmislenim jer joj je teško pronaći usporedbu i u svjetskim okvirima, a kamoli u našem kulturnom prostoru. To je mamutski "obiteljski roman" od kojih 1000 kartica, napisan prije 35 godina, u usporedbi s kojim mnoge slične suvremene stvari izgledaju kao da su napisane prije 135 godina: knjiga koja je remek-djelo erudicije i humora, tekstualne manipulacije "pronađenim materijalima", knjiga koja otkriva nekolicinu potpuno novih proznih vokabulara, te pred čitatelja postavlja enormne zahtjeve, ali sasvim utemeljene u rezultatima koji su, na svoj neoavangardistički način, doista spomenički. Nastavio sam, dakle, čitati Ćosića, a od njegovih mi se "hibridnih" ili "esejističkih" knjiga najviše svidjela "Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže".

Kad smo kod toga, u zadnje vrijeme ponovno čitam i Krležu: uz sva uobičajena oduševljenja i razočaranja detaljima samoga teksta, to je uvijek i vrlo korisna djelatnost, koja mnogo što iz naše književne povijesti svodi na neke realnije mjere. Ipak, mislim da je važno reći da su mi ponekad najstimulativniji (u kreativnom i teorijskom smislu) tekstovi koji imaju brojne velike nedostatke i nesavršenosti. Jedna od najzanimljivijih knjiga koje sam čitao u posljednje vrijeme svakako je Negarestanijeva "Cyclonopedia", ali bih je samo vrlo oprezno, i samo ponekome, mogao preporučiti kao "dobru književnost".

Preferiraš li čitati (književnost, znanstvenu literaturu, ...) na izvornom jeziku (kad ga razumiješ) iako postoji prijevod na hrvatski? Što pretakanjem iz jednog u drugi jezik gubi/dobiva čitatelj koji tekst ne čita u izvornom obliku? Da li te, s obzirom na nemogućnost autora da na njih utječe, hvata (recimo tako) strah i nervoza zbog budućih prijevoda tvojih romana "Drenje" i "Viljevo" na jezike koje ne razumiješ? 

Ako mogu, naravno, tekstove čitam u izvorniku. Međutim, svatko tko se književnošću bavio u nekoj nadnacionalnoj perspektivi, a nije doista izvanserijski poliglot, morao se pomiriti s time da će se s nizom velikih tekstova upoznavati u prijevodu. Ako govorimo o svemu tome na teorijskoj razini, neki bi rekli da se prijevodom zapravo gubi sve - cijeli tekst, pri čemu, u tom osebujnom procesu, nastaje novi tekst, koji s izvornikom uvijek uspostavlja simultan odnos obogaćivanja i osiromašenja. Općepoznate su i argumentima dobro potkrijepljene teze o prevodivosti proze i neprevodivosti poezije, no temeljni problemi prijevoda vrijede za sve književne tekstove, a ponekad se neočekivano zaoštravaju baš u prozi, te od prevoditelja traže nemoguće (pada mi na pamet Perecov neprevodiv roman "La disparition", koji sada ipak imamo i u hrvatskom prijevodu!). Uloga prevoditelja ne može se precijeniti: to je netko tko treba, takoreći, uništiti i ponovno napisati tekst, prevesti ga u drugi svijet i drugi život.

Što se tiče eventualnih prijevoda mojih tekstova, moram priznati da me prije čine radoznalim ili radosnim nego nervoznim - u najmanju ruku zbog toga što znam da neću moći puno utjecati na njih. Kao i svim autorima, pretpostavljam, jako mi se sviđa mogućnost nastavka djelovanja romana u kontekstima koji su mi potpuno nepoznati i nepredvidljivi. U prijevodu bi, naravno, moglo biti raznih poteškoća, koje bi se morale sanirati "kreativnim rješenjima" ili možda čak izdvojenim "objašnjenjima": kako bi se na drugi jezik, s očitim konotacijama koje osjećaju domaći čitatelji, mogla prevesti sintagma "poremećaji bioakustičkog sustava proizašli iz Domovinskog rata"?

Ostanemo li samo na "Drenju", tu ima i nekih specifičnih problema, vezanih uz tvoje pitanje. Ako se nešto neizostavno gubi u svim prijevodima, to je zvukovna i grafička mikrorazina, "tijelo" riječi, koje može imati svoju važnost i na fabularnom planu. Primjerice, jedno od prijelomnih mjesta u "Drenju" jest odnos naizgled nasumičnog dijaloga rašljara koji Marta prisluškuje pred kraj romana, te transkripata "poruka" koje je Schlesinger snimio u okolici Drenja dvije godine ranije. Riječ je o jednoj te istoj stvari, dakle svojevrsnoj "crvotočini" koja "dokazuje" da se oko mjesta doista zbiva neka vrsta temporalnog poremećaja. Kakve to ima veze s prijevodom? Naizgled nonsensne poliglotske rečenice na Schlesingerovim snimkama zapravo su približni zvukovni ekvivalenti nekih mjesta iz dijaloga na kraju romana; tako, primjerice, "Hartmann ili Curry" postaje "Hartmann gori", a "vadili šav" - "a deletion". Moralo bi se, dakle, prvo prevesti taj završni dijalog u duhu ciljnog jezika, a zatim se vratiti u ranije poglavlje i smisliti potpuno drugačije, dakle posve nove (opet "nonsensne" i poliglotske) rečenice kao njegove akustičke paralele.

Viljevo Bekavac Luka

Devastirani, ballardovski pejzaž

Može se reći da su tvoja dva romana, "Drenje" i "Viljevo", u cjelini promatrani, upravo to: akustične paralele. Ali ne samo akustične, već i vremensko prostorne paralele (kružnice, spirale i čvorovi). Zbog čega si u vremenu proze koja naginje ispovijesnom, ispovijednom i obiteljski rudarskom tonu i stilu, u ozračju proze koja u središte stavlja urbanoga protagonista, srednjoročnoga samca u potrazi za identitetom i smislom, za mjesto radnje i kao snažne toponime-odrednice odabrao Drenje i Viljevo?

Koliko god to moglo zvučati neobično, doista se prije svega radilo o zvukovima: same riječi "Drenje" i "Viljevo" (za koje sam, naravno, bio svjestan da predstavljaju imena stvarnih mjesta) postala su "okidači" određenih ideja, asocijativnih nizova, slika, ambijenata itd. Sustavnim i koncentriranim razvijanjem spontanih "impresija" vezanih uz ta imena izgrađen je velik dio tih romana, makar rezultati tog procesa ponegdje izgledali i kao varljivo "stvarnosne" komponente. Viljevo se do neke mjere i eksplicitno bavi takvim skrivenim vezama između zbilje i akustičkih profila određenih sintagmi.

Tvoje se pitanje odnosi i na sklonost recentnije domaće proze suvremenim, urbanim i (dnevnopolitički) aktualnim temama. Moji su romani, u kontrastu s tim, možda mogli izgledati kao svjestan odmak prema ruralnoj sredini kao zapostavljenoj temi. Međutim, moram priznati da za mene ti tekstovi definitivno predstavljaju osječke knjige, makar Osijek u njima ne figurira kao najvidljivije središte. Drenje i Viljevo (kao mjesta u istoimenim knjigama) umnogome su konstrukcije, fikcionalni prostori pisani iz perspektive nekoga tko nikad nije živio na selu. Tako "Drenje" prije ima strukturu napuštenog industrijskog gradića u brdima (a ne baranjskoga sela), a "Viljevo" je, premještajem u neku (još) nerealiziranu stvarnost, ionako izgubilo čvrste referentne okvire, uključujući stanovništvo, pa ga je teško promatrati kao "selo".

Očito je da sam kroz ove romane više razmišljao o prostorima nego likovima, iako me, u pisanju nekih drugih tekstova, privukao upravo "ispovjedni" ili "autobiografski" diskurz kao prostor čiste fikcije (tragova toga ima i u "Kolovozu"). Pejzaž mi se, u svakom slučaju, čini neiscrpivom temom. Pri tomu imam na umu prošireno značenje krajolika kao ambijenta u najširem smislu; ako "netaknutu prirodu" zamijenimo ili dopunimo idejom urbanog pejzaža, određenim tipom "ruinizma", problemom sintetičkih prostora te ulaskom u mikroambijente ili, s druge strane, izlaskom iz okvira geodezije, otvara se niz privlačnih mogućnosti koje bih volio nastaviti istraživati.

Jedna od poveznica romana "Drenje" i "Viljevo" apokaliptična je slika (do same srži, do atomske strukture) prostor-vremena i civilizacije koja u njemu egzistira. Da li je  cikličnost, repetitivnost, ili da kažem svevremenska protežnost katastrofe kojoj je uzrok čovjek dijelom odraz i tvog pesimističnog pogleda na budućnost? Ili katastrofa jednostavno tako dobro 'zvoni' i 'stoji' prozi, pa je uživaš ispisivati?

Tu sam ideju u ova dva romana pokušao iskoristiti na različite načine. U "Viljevu" je uglavnom postavljena kao stvarna civilizacijska kataklizma (makar bila samo fragmentarno objašnjena, odnosno "ilustrirana"), dakle doslovan slom koji iza sebe ostavlja kulturno i ekonomsko rasulo te, prije svega, radikalnu depopulaciju: preživjeli se ne vraćaju samo u predindustrijski način života, nego i u život u gotovo potpunoj osami... U "Drenju", riječ je o nečemu znatno maglovitijem, sličnijem teorijskom konceptu, koji se eventualno može manifestirati materijalnom propašću, ali se s njome ne može izjednačiti. Marković katastrofu opisuje kao "strogo tehnički pojam. Ne označava nekakvu spektakularnu nesreću; uopće, zapravo, ne mora značiti nešto loše. Označava jednostavno situaciju u kojoj jedan sustav polagano preuzima drugi."

Ne radi se, dakle, o "smaku svijeta", nego o svojevrsnoj modulaciji kojom nešto što ne pripada našem svijetu koristi materijale od koji se on sastoji, te ih oblikuje u neke druge figure, u poruku koja iz naše perspektive mora ostati više-manje nečitljivom. Iz toga proizlazi da u katastrofi u "Viljevu" određenu ulogu igra ljudski faktor; u katastrofi u "Drenju", međutim, ključnu zagonetku predstavlja upravo to tko (ili što) upravlja tim procesom iz nekih nama nevidljivih zakutaka - ako nešto poput "katastrofe" uopće postoji izvan mentalnog konflikta Markovića i Marte.

Sve to zapravo nema veze s mojim pesimističkim prognozama vezanim uz našu kolektivnu budućnost, niti predstavlja uvijeni odraz krize kroz koju prolazimo (a od koje mnogi očekuju nekakvo "apokaliptičko" razrješenje). Ona apstraktnija strana "katastrofe" zanimljiva mi je, zapravo, kao metafikcijski problem. Što se tiče konkretnijih aspekata, njihova je dominacija u romanima vezana uz stare afinitete prema određenim ambijentima i situacijama, dakle uz sklonost nekoj vrsti devastiranog, ballardovskog pejzaža u kojemu se veća dinamika otkriva kroz stupnjeve raspada arhitekture i strojeva, odnose svjetla i sjene s ponekom izoliranom figurom u krajoliku, nego kroz međuljudske odnose, politički komentar, intenzivno fabuliranje itd.

 
Prošlost kuhanja budućnosti

Da li je slutnja da je i nakon "Viljeva" ostalo prostora (i vremena) za novu poveznicu, nastavak koji će s "Drenjem" i "Viljevom" činiti trilogiju, samo (moja) čitateljska percepcija ili svjesno napravljen autorski zahvat?

Već se više puta spominjala ta ideja "trilogije", ali moram priznati da je nikada nisam imao u planu. Ovi romani, zajedno s drugim tekstovima koji još nisu objavljeni ili dovršeni, za mene tvore skup ili niz bez prve i posljednje točke, a u tom se skupu nalazi veći broj naslova koji se - barem mi se tako čini - mogu čitati bilo kojim redom. Treći roman, dovršen prošle godine, tako ne predstavlja nikakav "kraj priče" ili dovršenje "trilogije"; tematski je usko vezan uz sve što je otvoreno u "Drenju" i "Viljevu", ali se od njih formalno razlikuje koliko i oni jedan od drugoga.

Mene možda najviše podsjeća na jedan od najstarijih tekstova u ovoj grupi, Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, čije su prve verzije objavljene još 2004.; to je niz kraćih pseudoautobiografskih "eseja" koji se ipak protežu u smjeru čiste fikcije do (i preko) tema predstavljenih u romanima - fleksibilna cjelina koja trenutno sadrži pet tekstova, ali mogla bi se nastaviti proširivati i modificirati. Imam dojam da bi bilo zanimljivo čitati taj treći roman i Galeriju paralelno, onako kako su neki pristupili "Drenju" i "Viljevu". Razmišljam i o novim većim tekstovima; neki među njima već se dugo "kuhaju", ali njihovo je dovršavanje ipak u daljoj budućnosti, pa nema smisla detaljnije govoriti o njima.


Kad si već spomenuo budućnost, ne mogu odoljeti i ne upitati te: kad bi zaista naišao na neku pukotinu u vremenu, crvotočinu, što li, nešto poput onoga na što nailazi čitatelj "Viljeva" i "Drenja", s kojim trenutkom u budućnosti/prošlosti bi volio stupiti u kontakt? 

Moj bi odgovor na ovo pitanje, kad bih ga dao, vjerojatno bio isti kao i bilo čiji drugi: ovisio bi o "turističkim" afinitetima (razdoblja koja mi se čine atraktivnim "kulturnim ambijentom"), o radoznalosti (takvu priliku treba iskoristiti da se vidi nešto radikalno drugačije, što nema nikakve veze s našim dobom), o privatnim čežnjama (trenuci u vremenu vezani uz banalnu, osobnu "mitologiju"). Zato ću radije ostati u okviru romana o kojima smo razgovarali: iz njihove je perspektive osobno putovanje kroz vrijeme, fizičko premještanje u drugi prostornovremenski kontekst, nezamislivo zbog samih zakonitosti koherencije "svijeta", dok se, paradoksalno, na drugoj razini, infrastrukturi materije koja tvori taj svijet, nikada i ne "događa" ništa osim potpunoga rastrojstva prostorvremena kakvo poznajemo.

Drugim riječima, moje (ili bilo čije) putovanje kroz vrijeme, u prošlost i budućnost, s jedne strane ostaje apsolutno nemoguće i neizvodivo, a s druge se, kako podsjeća i Marković na kraju "Viljeva", "upravo događa".

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –