Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Pavao Pavličić • 23.10.2013.

Pavao Pavličić: PRIJEDLOG ZA UKINUĆE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Kada jedan od najpoznatijih i najčitanijih živućih hrvatskih pisaca kao što je Pavao Pavličić napiše, između ostalog, da "postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu" bilo bi logično očekivati da na to uslijede brojnije reakcije i komentari, no nismo primijetili (za sada) da je Pavličićev tekst inicirao veći broj njih. Moguće ja da mnogi tekst nisu ni pročitali jer je objavljen u časopisu Forum kojega je danas teško pronaći u malobrojnim knjižarama koje još uvijek na policama drže i književne časopise, no bilo kako bilo zamolili smo Pavla Pavličića da tekst objavimo i na našem portalu jer Moderna vremena Info okupljaju široku čitalačku publiku koju zanimaju "brige oko knjige", a uvjereni smo da je njegov tekst, kirurški precizna dijagnoza hrvatske knjige danas, vrlo poticajan.

Uredništvo

Istina oslobađa

Pavao Pavličić

Vrijeme je da se napokon glasno i jasno kaže: hrvatsku književnost treba ukinuti.

Dosta je bilo licemjerja, dosta je bilo okolišanja, treba pogledati istini u oči i nazvati stvari njihovim pravim imenom, pa reći i ponoviti: hrvatsku književnost treba zbrisati s lica zemlje. Mnogi tako misle, tek što se ne usude kazati, a stanje je takvo da više ne trpi odgode. Svi se moramo složiti, svi moramo upregnuti sve svoje snage da se oslobodimo toga tereta i da napokon počnemo disati punim plućima. Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu.
  
Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu. Hrvatske knjige trunu zaboravljene po posudbenim bibliotekama, pa kad ih skinete s police i pogledate one štambilje, onda vidite da su posljednji put čitane još u sedamdesetim godinama. Većina Hrvata ne zna navesti ni jednoga hrvatskog pisca, a imena koja znaju bude im asocijacije na dosadu i nerazumljivost. Većina Hrvata odavno je zaključila da u hrvatskoj književnosti nema ničega za njih, pa je zato izbjegavaju.

Pa, je li onda pravedno tražiti od njih da knjigu poštuju i financijski podupiru? Hrvatska književnost, naime, ima i tu neugodnu osobinu da se širi poput gljivične infekcije i nikad joj nije dosta prostora. Jer, kad bismo mi mogli imati samo romane, drame, eseje, pa čak, hajde, i zbirke pjesama, sve bi bilo u redu. Ali, književnost traži da je ljudi proučavaju: silom je čitaju djeca u osnovnoj školi, muče se s njom gimnazijalci, a u svakom malo većem gradu postoji studij književnosti, s katedrama, knjižnicama, administracijom. To je golem pogon i strašan trošak, i to samo zato da bi se dokazalo kako je onih tisuću primjeraka zapravo velika brojka. A gdje su onda još i kojekakvi instituti za književnost, gdje su mnogobrojni skupovi na kojima se govori o hrvatskim piscima, gdje su prigodne publikacije, nagrade, televizijske emisije, monografije i kojekakva druga čuda! Imate li vi pojma koliko sve to košta? To je novac, ljudi, strašan novac! Ukratko, manja je nevolja što  nam je hrvatska književnost dosadna, mnogo je nezgodnije što njezino širenje može pogubno utjecati na našu privredu, a time i na naš opći društveni razvoj.     

Pa kad bi još to bilo sve, nego ljudi koji se oko književnosti motaju stalno stvaraju nekakve probleme. Ili im je malo novaca za te njihove knjige, ili se pletu u aktualna politička pitanja, ili izigravaju savjest društva i napuhuju se do neukusa. A ako nemaju nikakva drugog posla, onda se međusobno svađaju, vrijeđaju i sramote, pa se to prenosi u novinama iz dana u dan. A naša djeca sve to čitaju i upijaju, umjesto da od književnosti dobiju nešto dobro i poučno, što im može poslužiti u životu.

Moglo bi se tako nabrajati do sudnjega dana, ali i ovo je dovoljno da se vidi: od hrvatske književnosti imamo veliku štetu a nikakvu korist. Ona je luksuz koji mi sebi ne možemo dopustiti, i zato treba od nje odustati.

Zdrav razum nuka nas da se ugledamo na privredu i da od nje nešto naučimo. Ima li Hrvatska automobilsku industriju? Nema. A ima li u Hrvatskoj automobila? Ima. Automobili se proizvode u drugim zemljama, a u Hrvatsku se uvoze. Odavno se pokazalo da je tako najbolje. Bilo bi rastrošno i neracionalno osnivati vlastite tvornice, kad već drugi proizvode vozila bolje i jeftinije. Pa neka tako bude i s književnošću: neka je pišu i izdaju drugi, a mi ćemo lijepo tu i tamo ponešto prevesti, za one koji bez knjiga baš nikako ne mogu. Ništa logičnije!

Tako ćemo ostvariti goleme uštede. A s vremenom će nam trebati i sve manje prijevoda, jer danas naša djeca uče i po tri strana jezika. Možete li zamisliti koliko će nam novca ostati kad ne budemo više trošili na izdavače, na biblioteke, na institute, na sve te nepotrebne stvari? I možete li zamisliti koliko ćemo mirniji biti kad nam hrvatski pisci prestanu dodijavati sa svojom lažnom veličinom?  

Ukratko, hrvatsku književnost treba ukinuti. Ali, valja od prvog časa znati da to neće biti lako, jer ona je uhvatila duboke korijene i trebat će se pomučiti da se oni iščupaju. Još više, nužno je da u vezi s tim ciljem ostvarimo opći društveni konsenzus, pa da se onda zajednički angažiramo na ostvarenju. Istom tada – istom ako svatko odradi svoj dio posla – možemo se nadati rezultatu.

Ovo što slijedi i nije drugo nego podsjetnik što bi tko trebao učiniti da bi se taj veliki i važni zadatak sretno priveo kraju. U tom slijedu prvi su na redu

Pisci

Već čujem dobacivanje kako pisci neće pristati na suradnju, jer oni nešto znače – i nešto zarađuju – samo dotle dok i hrvatska književnost postoji. Ali, znam to i ja, pa zato i predlažem da se pisci na tu suradnju ne pozivaju izravno; dapače treba stvari urediti tako da oni i ne opaze da surađuju. A to se može vrlo lako učiniti: treba ih samo poticati da se ponašaju onako kako su se i do sada ponašali, treba im sugerirati da u tome ponašanju idu do kraja, do ekstrema. I, rezultat neće izostati.

Ovo piscima treba utuviti: nikada neka ne misle ni o čemu drugome, nego samo o sebi. Neka ih, dakle, ne muči to što njihove tekstove netko treba da čita; neka pođu od pretpostavke da pišu za sebe i o sebi i neka to bude jedina svrha njihova posla. Neka, dapače, što češće ističu i naglašavaju kako ih nije nimalo briga hoće li ono što pišu koga zanimati ili neće. To će kod njih samih stvoriti dojam kako su strašni junaci i samodovoljne veličine, a čitatelje će odbiti od njihovih knjiga i od književnosti uopće. Jer, čitatelj, dakako, ne želi čitati o piščevim problemima, nego o svojim vlastitima, pa će zato – kad mu se takvo štivo popne na glavu – odustati od dotičnog pisca. A kad vidi da je i drugi pisac sličan, odustat će i od njega, a i od svih drugih, ako su hrvatski.

Jer, svemu tome treba pridodati još jednu pretpostavku, koja u klici također već postoji. To što pisac piše za sebe i što ga nije briga za čitatelje, nipošto ne znači kako on treba da piše za ladicu. Obratno, potrebno je da pisac na sav glas traži da država potpomogne izdavanje njegovih knjiga, te da mu osigura što veće honorare, a po mogućnosti i nagrade i stipendije. A pri tome on treba da najgorim riječima vrijeđa našu sredinu kako je zaostala i nekulturna, čim ne razumije njegovu važnost i ne daje mu onoliko novaca koliko on misli da je zaslužio. Čitatelja  će, dabome, i to razgnjeviti, te će mu malo trebati pa da digne ruke i od takvih pisaca i od takve književnosti.

Ipak, ni uz takvo ponašanje – kojemu se ne može poreći znatna efikasnost – neće hrvatski pisac postići sve što treba, nego postoji još jedan uvjet koji mora ispuniti. Taj je uvjet ovaj: neka se iz njegovih tekstova uvijek jasno vidi da mrzi i prezire zajednicu kojoj se obraća, pa dakle i čitatelja koji drži u rukama njegovu knjigu. Neka u sadašnjosti te zajednice vidi samo glupost i zaostalost, a neka u njezinoj prošlosti prepozna samo zločin i totalitarizam. Pri tome neka uvijek tvrdi da piše tako kako piše zato da bi zgranuo naše ljude, da bi im bacio nemilu istinu u lice, te da bi šok-terapijom pridonio napretku cijeloga društva. To će mu pak biti dovoljno pokriće za druga dva cilja koja se tiču njega osobno i mnogo su važnija.

Prvo, na taj će način pisac proglasiti eksteritorijalnost, u svojim očima i u očima drugih, u smislu: eto, vidite, takvi su oni, a ja sam nešto sasvim drugo. A drugo, govoreći tako o svojoj domovini, on će ponekome – u svijetu, u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj – kazati ono što taj netko želi čuti, a to piscu može otvoriti poneka vrata i namaknuti poneku crkavicu.    

Bude li pisac dosljedan i uporan, uspjet će i sama sebe uvjeriti kako je to što on prakticira zapravo sloboda stvaralaštva i kako su stavovi što ih zastupa njegova najintimnija uvjerenja. A čitatelj će neminovno zaključiti kako mu je dosta toga da se u knjigama vrijeđaju i njegova uvjerenja i njegov zdrav razum, pa će odustati i potražiti štogod drugo, što nije hrvatska književnost. A to se i htjelo postići, zar ne?  

To već sada nastoje postići – moram s odobravanjem reći – i mnogi hrvatski pisci. To su oni koji su razumjeli da će, ako  budu pisali ovako kako im ovdje preporučujem, mnogo bolje proći i mnogo više zaraditi nego da zamišljaju hrvatsku književnost kao neku našu zajedničku kuću, pa da – kao prave romantične budale – rade na njezinu održavanju i obnovi. Rušenje je mnogo isplativiji posao. A osim toga, taj posao je – kako smo rekli – i dugoročan, pa dok se hrvatska književnost uništi, pametni naši pisci već će biti svjetski pisci, te im hrvatska književnost neće ni trebati. Ukratko, njihov trud neće ostati nenagrađen. Zato se i nadam da će se mnogi pridružiti ovoj inicijativi. 

A ni inače neće biti osamljeni, jer rame uz rame s piscima stajat će  

Kritičari

Njihova uloga u ovom projektu bit će golema, a od njih će se tražiti i prilične žrtve. Jer, njihov će zadatak biti dvojak: jedno, da ponište razliku između vrijedne i nevrijedne književnosti, i drugo, da ponište vlastiti autoritet.

Prvo je potrebno zato što književnost u kojoj nema vrijednosnih razlika postaje i sama bezvrijedna, pa odlazi na društvenu marginu i spremna je da bude ukinuta. Drugo je važno zato što ne smiju postojati osobe kojima se u stvarima književne vrijednosti vjeruje, jer bi te osobe mogle postati temeljem vrijednosnoga sustava, a njegov nastanak svakako želimo izbjeći. Neka, ukratko, ne bude ni vrijednosti ni njezinih zagovornika.

Pri poništavanju razlike između dobrih i loših knjiga kritičari najprije treba da usvoje jednu temeljnu pretpostavku bez koje ne može biti napretka. Ona glasi: ne smiju se pisati negativne kritike. Jer, čim postoje loše knjige, to odmah znači da postoje i dobre, a onda smo opet tamo gdje smo i prije bili.

A kako kritičar može izbjeći da piše negativne kritike? Na čemu da utemelji svoju etičku poziciju? Meni se čini da mu stoje na raspolaganju dva načina.

Jedno je da sve knjige o kojima piše hvali i u svakoj da nalazi ponešto vrijedno. Moralni mu je oslonac pri tome uvjerenje kako se autor zacijelo namučio da napiše knjižurinu, kako su mu namjere svakako bile časne, a ako nije uspio, bože moj, treba honorirati barem njegov trud. Jer, taj autor se možda, pišući makulaturu, naradio više nego netko tko je napisao remek-djelo bez napora, i pitanje je onda tko je tu zaslužniji.

Druga je mogućnost da kritičar posve prestane pisati kritike, te da se tako izmakne obavezi da stvara vrijednosne hijerarhije. Ako već mora govoriti o suvremenoj hrvatskoj književnosti, neka to čini u obliku eseja ili u obliku marketinške poruke. Jer, u oba se slučaja knjige neumjereno hvale, a kritičar je tu potreban samo kao ime, samo kao onaj koga bije glas da je sve pročitao, pa će zato i njegova riječ imati stanovitu težinu. A inače se podrazumijeva da kritičar ne mora pročitati ni one knjige koje će prešutjeti, ni one koje će pohvaliti. Jer morao bi pročitati samo one knjige koje bi eventualno kudio, ali takve ne postoje; tako kritičar, hvaleći sve po redu, ugađa piscima i izdavačima, a sebi olakšava posao.      

Bude li tako postupao redovito i nepokolebljivo, kritičar će automatski postići i drugi svoj idealni cilj, to jest potkopati vlastiti autoritet. Jer, nakon što bude nekoliko godina pišući o knjigama sladio i preslađivao, pa preko maslaca mazao još i pekmez, nitko mu više neće vjerovati. Ako onda tome doda još ponešto kompromitantnih detalja – što će najlakše učiniti kao član raznih povjerenstava i žirija – može biti siguran da više nikakva autoriteta nema i da je učinio sve što je mogao da poveća metež i zabunu u hrvatskoj književnosti. A to će pak tu književnost zakonito odvesti u propast, o kojoj ovdje sve vrijeme i govorimo.  

Jer, pojavit će se tu i cijeli niz popratnih efekata koji će našem projektu i te kako ići naruku. Na primjer ovaj: čitatelji će zaključiti da, ako već ne mogu vjerovati kritici, moraju vjerovati drugim čitateljima, te će zato gledati kako koja knjiga stoji na bestseler-listi i za tim se povoditi. Kad im pak te liste postanu jedini kriterij prema kojem se orijentiraju, bit će sasvim dezorijentirani. A to smo i htjeli.

Ni kritičari, naravno, neće biti sami, jer projekt se ne može ostvariti ako se u njega ne uključe

Mediji

A mediji bi se morali i formom i sadržajem prilagoditi cilju što ga ovdje imamo u vidu, to jest ukidanju hrvatske književnosti. Pri tome treba voditi računa da su i forma i sadržaj podjednako važni, i u elektronskim i u pisanim medijima.

Počnimo od pisanih. Kad je riječ o formi, onda se mnogo može učiniti promjenom kvantitete: kulturne rubrike treba svesti na onaj minimum koji dopušta da se kaže kako u dotičnom listu kultura postoji, a da pri tome kulture zapravo ne bude ni u tragovima. Nužno je, na primjer, ugasiti tjedne kulturne priloge koji imaju lijepu tradiciju u svim našim novinama, a donose na šest ili osam stranica napise o raznim aktualnim pitanjima. Ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda ne treba ni kulturu kao takvu stalno gurati čitatelju pod nos, pa su ti dodaci štetni. A da se i ne spominje kako u takvim prilozima književnost ionako dominira, pa je zato njihovo ukidanje za ovaj naš pothvat sine qua non.

Kad se ti prilozi poukidaju, valja dobro pripaziti da se književnost ne infiltrira u dnevne kulturne rubrike. Osobito treba suzbiti svaki pokušaj da se u te rubrike plasiraju recenzije novih knjiga. Recenzije, naime, već samim svojim postojanjem podsjećaju na književnost, dok su recenzenti skloni silno precijeniti važnost knjiga o kojima pišu. Najviše što se može dopustiti, to je izvještaj s kakve promocije, pod uvjetom da nakladnik uzvrati prikladnom protuuslugom, bilo redakciji, bilo novinaru osobno. Takvi su izvještaji opet dobar način da se književnost pomiješa s estradom, a tada od nje doista neće više ostati ništa.

Slična je stvar i s formom elektronskih medija. Ondje treba rubrike o književnosti gurnuti na televiziji duboko u noć, a na radiju ih staviti oko šest ujutro. Tako ćemo zagorčati dan i onima koji kasno liježu i onima koji su rano ustali. U tim emisijama pak treba za prikaz birati tzv. provokativne knjige, a ne one koje su dobro napisane ili one koje govore o čemu važnom. Tako će slušatelj i gledatelj već u prvoj minuti promijeniti program. A ako ga ne uspijemo odbiti temom, moramo to učiniti stilom: treba u tim emisijama koristiti stručni žargon književne teorije, filozofirati, esejistički metaforizirati ili naprosto lupetati, pa će uspjeh – rastjerivanje slušatelja i gledatelja – biti zagarantiran.

Kad smo tako uredili formu, sadržaj će doći sam po sebi: književnost će izgledati kao blazirana zabava nekakvih dokonjaka, gdje običan čovjek nema što tražiti. O hrvatskoj književnosti, dakle, treba pisati samo onda kad se u njoj može naći kakva bizarnost ili – još bolje – politička pikanterija. Ali, još je važnije da mediji što češće izraze svoj prijezir prema hrvatskoj književnosti kao instituciji: ako se dogodi da bude pronađeno koje do sada nepoznato izdanje nekoga našeg važnog pisca (recimo Držićevo), onda takvu vijest, koja bi svuda u svijetu došla na prve stranice novina, treba plasirati kao kratku bilješku među zanimljivostima iz svijeta. Tako ćemo postići da svi povjeruju kako ništa naše ne može biti važno, i kako je onaj tko tvrdi suprotno – a to je po svom normalnom ljudskom refleksu svaki običan čitatelj novina – bilo glupan, bilo reakcionaran tip.

U skladu s tim, treba u medijima podržavati svaku inicijativu koja je usmjerena protiv hrvatske književnosti. Kad se, recimo, đaci bune da su im maturalna pitanja iz književnosti silno teška – jer da ne razumiju što je jur i što znači traviti – onda ih treba na sva usta podržati, a prostote što ih oni izvaljuju treba prenositi integralno i višekratno. Tako će se pokazati da u ovom društvu postoje snage kojima nije dovoljno da hrvatsku književnost ignoriraju, nego je žele razobličiti kao napast i gnjavažu. A to opet samo pridonosi našem glavnom cilju.

Što se sve može učiniti na internetu, neću ovdje ni spominjati. Reći ću tek toliko da ondje treba do kraja razviti onaj smjer djelovanja što ga novine, radio i televizija razvijaju tek djelomično: govorim o sporovima među književnicima. Važno je, naime, da se književnost prikaže kao izvorište stalnih konflikata, a pisci kao budale koje nemaju pametnijega posla nego da se međusobno pljuju. Zato njihove prijepore treba poticati, jer to će publici ogaditi ne samo pisce, nego i književnost.  

Ali, dakako, ni to nije sve, jer u cijelu se stvar moraju uključiti i drugi. Kad smo već kod medija, treba se sjetiti da oni često daju književna priznanja ili bar o njima izvještavaju. Po tome se vidi da će važnu ulogu u našem projektu imati

Nagrade

Može zvučati paradoksalno, ali je istinito: ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda je potrebno da imamo što više književnih nagrada.

Zato neka ih bude od svake ruke: državnih, županijskih, općinskih, a i takvih koje dodjeljuju pojedine javne ili privatne firme. Uvjet je samo jedan: da među tim nagradama ne bude nikakve hijerarhije. Neka, dakle, običnim ljudima nikako ne bude jasno koja je od njih važnija, koja manje važna, koju dodjeljuje struka, a koju netko drugi. A sve to s jednim ciljem: da se svaka nagrada što brže zaboravi, a da nagrade jedna drugoj smetaju. To njihovo ujednačavanje – što znači poništavanje -  može se postići na dva načina.

Jedan je taj da u svim žirijima sjede uvijek isti ljudi, ali da njihove odluke budu svaki put drugačije. Konkretno: kad sjede u jednom žiriju, neka dadu nagradu knjizi X, a kad sjede u drugom žiriju, neka tu knjigu ne puste ni u uži izbor. I obratno: knjigu Y, o kojoj još jučer nisu htjeli ni razgovarati, neka danas ovjenčaju nagradom. To će svaku nagradu učiniti sumnjivom i nitko više neće vjerovati da tu postoji pravda i poštenje, nego će se misliti da je posrijedi kuhinja, čak i onda kad se postupa čestito i po savjesti.

Druga je metoda ova: neka se nikad ne zna kad se koja nagrada dodjeljuje i gdje. Za nagrade je, naime, važna tradicija, pa se mora točno znati datum i mjesto, jer jedino će se tako dodjela sa zanimanjem očekivati. Jasno je, dakle, što nam je činiti: neka se datum dodjele nagrade pomiče mjesec ili dva ovamo i onamo, neka se mjesto dodjele mijenja iz godine u godinu i neka sama ceremonija bude svaki put drugačija. To je najsigurniji način da nagrada izgubi identitet i da više nikoga ne bude briga tko ju je dobio i zašto. A ako budemo tako postupali sa svim nagradama, rezultat, vjerujte mi, neće izostati.

Neće izostati pogotovo ako i pri izboru laureata budemo postupali mudro. A postupati mudro, znači prije svega ovo: kriterij nikada ne smije biti vrijednosni, a dopušteni su svi drugi kriteriji. Ne smije, dakle, nagradu dobiti knjiga koja je dobra kao literatura, nego neka druga knjiga, koja ima neke drugačije, neknjiževne kvalitete. Jedanput to može biti činjenica da se bavi nekom zanemarenom temom. Drugi put može biti to što je aktualna. Treći put može biti to što ju je napisao autor koji istom stupa na književnu scenu, pa mu je nagrada poticaj. Četvrti put može biti to što ju je napisao autor koji je jednom nogom u grobu, pa je nagrada način da mu se ispričamo što smo ga do sada zakidali. Peti put može nagradu dobiti pisac koji ju je trebao dobiti još prije dvije godine, ali je nije dobio, jer su je dali nekome drugom, tko se u tom času činio važniji.

Zašto se pak taj drugi činio važniji, posebno je pitanje: možda zato što je politički blizak dodjelitelju nagrade ili članovima žirija, možda zato što je njegovu knjigu objavio utjecajan nakladnik, a možda i zato da nagradu ne bi dobio ovaj pisac koji je dobiva ove godine, premda sad za mnogo slabiju knjigu. A ima i drugih kriterija: nagradu može knjiga dobiti zato što je zabavna (ili zato što nije), zato što je jedina svoje vrste (ili zato što nije), zato što se bavi politikom (ili zato što se ne bavi).

U svakom slučaju, važno je da se stvori dojam kako je nagrada nešto efemerno, pa joj ne treba pridavati preveliku važnost, niti mučiti svoju savjest moralnim i estetskim dilemama. Zato je sveta obaveza svakog laureata da izjavi kako se nagradi veseli, ali mu ona nije odviše važna. Tako će i sam pridonijeti dojmu kako je sve to skupa zapravo prazna slama, pa kad ne znači mnogo onima koji u tome sudjeluju, zašto bi nešto značilo publici? A taj dojam treba pojačati tako što će se nagrada u medijima prikazati prije svega kao društveni događaj, pa novinari neće pitati kandidate kakvu su knjigu napisali, nego što će obući za svečanost dodjele.

A kad jednom nagrade postanu nevažne, postat će nevažne i knjige kojima se dodjeljuju, a i sama književnost kojoj pripadaju. Kad pak jednom književnost postane nevažna, postojat će svi uvjeti da se ona ukine.

Ukratko, važno je stvoriti dojam da je književnost stvar marginalna i slučajna i da se tiče samo tamo nekih usijanih glava, dok drugi mogu na nju odmahnuti rukom. Tom dojmu mogu znatno pridonijeti

Nakladnici

Oni, naime, mogu pridonijeti pod uvjetom da postupaju sustavno i promišljeno. Glavna pretpostavka njihova rada neka bude ova: hrvatska književnost treba njih da zbrine, a oni se o njoj ne moraju brinuti. A to pak – rečeno jednostavnije i izravnije – znači ovo: nakladnici moraju u svakoj prilici stavljati do znanja da je hrvatska knjiga za njih isključivo teret i trošak, pa da zato, ako ima nekoga tko želi da se ta knjiga ipak izdaje, taj netko mora onda i tresnuti kesom. Obično je to država ili koja niža razina vlasti, pa zato nakladnici neka od tih instanci traže da ih posve zaštite od kužnoga utjecaja hrvatske književnosti.

U praksi to može izgledati ovako: nakladnik ne izdaje domaćega pisca sve dotle dok ne bude siguran da na tome ne može ništa izgubiti. On, dakle, piščev rukopis – opskrbljen recenzijama i ostalom bižuterijom – šalje na državni natječaj za poticanje nakladništva. Ondje dobije dovoljno novca da pokrije svoje troškove. Potom, kad knjigu izda, opet je šalje državnoj komisiji, ovaj put onoj koja otkupljuje knjige za javne biblioteke, pa tako i tu nešto zaradi. Nakon svega, zapravo mu i neće biti važno hoće li knjiga stići u knjižare i kako će se ondje prodavati. Neka se ni za živu glavu ne upušta u onakve tržišne rizike u kakve ulazi sa stranim piscima: hrvatska knjiga a priori je nešto na čemu se gubi.  

A to da se gubi, mora nakladnik stalno ponavljati u javnosti, a i u neposrednom kontaktu s autorom. Dapače, slobodan je da autora izvrgne raznim oblicima torture, sve u nadi da će ovaj – u svojoj neizmjernoj taštini – odnekud sam smoći novac za izdavanje knjige, pa se izdavač neće morati ni oko toga truditi. Može nakladnik tome autoru ponuditi da mu objavi knjigu bez honorara, može mu umjesto novca dati sto primjeraka, može se naprosto napraviti lud.

A i onda kad nakladnik ipak nešto plaća, neka to bude što manje i to tek onda kad više ne može izbjeći da plati. To znači da se najprije moraju namiriti tiskare, pa akviziteri, pa opremači knjiga – osobito oni, jer njihov je honorar po pravilu veći od piščeva – a tek na kraju može se nešto dati i autoru. Takva politika neminovno vodi prema rezultatu koji je etapa na putu do glavnoga cilja, to jest do ukidanja hrvatske književnosti: na kraju će nakladnicima svoje rukopise nuditi samo autori kojekakvih kupusara koji umiru od želje da vide svoje ime na koricama. A tada će nakladnici moći otvoreno reći da dobrih domaćih knjiga zapravo i nema, te da bi država morala potpore namijenjene knjizi davati za svjetske hitove koji se krčme po šoping-centrima.

I još samo jedna stvar, kad smo već kod prodaje: neka se nakladnici pobrinu da u izlozima knjižara domaće knjige nikad ne budu u prvom redu niti na vidljivom mjestu, nego neka ih nekamo zature, na policu ili ispod nje. To će čitatelje naučiti da s vremenom prestanu tražiti domaće knjige, a možda ih – uz malo sreće – uvjeri da te knjige i ne postoje.

A tada smo na konju. Tada će nam smetati još samo oni koji podsjećaju na hrvatsku književnost makar i kao na povijesnu činjenicu. A to su tipovi koji književnost proučavaju, pa ćemo zato i od njih tražiti da nam se pridruže i daju svoj doprinos. U projekt se, prema tome moraju uključiti

Znanstvenici

Mogao bi netko zdravorazumski upitati: a zašto bi proučavatelji hrvatske književnosti pristali na njezino ukidanje, pa još na tome i radili, kad oni od te književnosti žive, te zato, ako itko, upravo oni imaju najviše razloga da je brane i održavaju na životu? A ja ću takvome pitaču odgovoriti da tu zdrav razum ne pomaže mnogo, nego treba poznavati činjenice.

A činjenice su ove. Već danas europski fondovi i upriličitelji velikih simpozija silno zaziru od dvije stvari: jedno je književnost, a drugo nacionalna kultura. Ako je, dakle, skup o – šta ja znam – Goetheu ili Leopardiju, onda se ne očekuje da sudionici govore o djelima tih pisaca, nego o koječemu drugome: o stanju školstva u njihovo doba, o knjižarstvu, o ulozi čitanja u obiteljskom životu, o javnim bibliotekama i o drugim temama bez ikakve izravne veze s tekstovima dotičnih autora. A drugo, nije poželjno da se o Goetheu i Leopardiju govori kao o pripadnicima njemačke odnosno talijanske književnosti, nego treba zboriti o njihovu europejstvu, o važnosti drugih kultura za njihov razvoj, o njihovim stvarnim ili izmaštanim putovanjima u daleke zemlje i o sličnom stvarima. Očito je: organizatori tih simpozija žele da se znanost uključi u nastojanje da se destimulira svaki oblik nacionalizma, pri čemu se književnost shvaća kao glavno žarište nacionalističke opasnosti. A budući da je taj proces nezaustavljiv, i budući da ćemo mi u Hrvatskoj uskoro, kao pravi Europejci, ovisiti prije svega o europskim fondovima, ni proučavateljima hrvatske književnosti ne piše se dobro ako nastave raditi kako su do sada radili. Ukratko, i njima bi bilo pametno da se okane hrvatske književnosti i porade na njezinu ukidanju, jer jedino tako mogu spasiti i sebe i svoju struku.

Na koji bi način oni mogli pridonijeti tome cilju? Jednostavno: polazeći uvijek od pretpostavke da je hrvatska književnost beznačajna. Da je beznačajna kao cjelina, pa da zato ni unutar nje ne može biti nikakvih velikih raspona ni ikakvih velikih dometa. Hoćemo li se onda baviti Matošem ili tamo nekim zakutnim piskaralom, zapravo je svejedno, jer u očima Europe oni su isti, pa treba da budu i u našim očima. Takvo svoje uvjerenje proučavatelji književnosti mogu pokazati na razne načine, a možda ipak najbolje tako da se bave bizarnim i posve neočekivanim temama: neka, na primjer, proglase Janka Matka velikim piscem, pa neka onda uz pomoć najsuvremenijega instrumentarija dokazuju kako je Matko napisao grandiozna djela. Budući pak da se to ne može dokazati, nastat će vrijednosna dezorijentacija: i Matko i Krleža bit će veliki pisci, pa dakle neće nitko biti velik, a uskoro nitko neće biti ni pisac.

Neka proučavatelji književnosti tako postupaju i onda kad svojim studentima zadaju seminarske radnje i onda kad svojim asistentima zadaju teme za doktorate: što beznačajniji problem o kojem će se pisati, to bolje. I, neka prema tim kandidatima ne budu oštri, nego neka ih propuštaju i onda kad su njihovi radovi šupljikavi ili sasvim krivo usmjereni. Uvijek će se naći neko opravdanje: ovaj kandidat ima bolesnu ženu, ona kandidatkinja ima dobre noge, ovaj kandidat ionako će predavati negdje u provinciji, ova kandidatkinja ionako se sprema preseliti u inozemstvo. Zato neka te pristupnike mirno unapređuju po akademskim stupnjevima, bez obzira na kvalitetu njihova rada. A kad pristupnici potom postanu dekani i rektori i stanu arbitrirati u javnosti, njihovi mentori neka se prave ludi.    

I neka tako postupaju godinama, uporno i sustavno. Mali pomaci neće se ni opaziti, samo će se nakon stanovitog broja godina ustanoviti da se razina srozala i da smo u gabuli. A tada više neće biti daleko ni zaključak kako ne samo da ne vrijedi književna znanost, nego kako zacijelo ni njezin predmet nije bogzna što.

I neka se znanstvenici ništa ne boje, jer imat će snažnu podršku. Tu podršku dat će im nitko drugi nego

Država

Zadaća države bit će u ovom projektu ključna, ali ta zadaća neće sama po sebi biti ni teška ni složena. Najkraće rečeno, država će se morati samo potruditi da našu kulturu – pa time i književnost – održava u stanju permanentne tranzicije. To znači: da se nikad ništa u kulturi – a pogotovo ništa u vezi s književnošću – posve ne ustali, nego da sve bude podložno stalnoj mijeni. Dakle: danas ne vrijedi ono što je vrijedilo jučer, a sutra neće vrijediti ono što vrijedi danas. Svaka nova vladajuća ekipa neka započne graditi kulturu i književnost ispočetka. Koji će biti učinci toga stanja, nije teško razabrati.    

Ponajprije, ono sprečava da se stvore institucije. A kad kažem institucije, onda ne mislim samo na ustanove s pečatom i internetskom adresom, nego mislim i na autoritet pojedinih osoba ili skupina. Ljude, zato, treba stavljati na ključne položaje i s tih položaja ih skidati bez ikakva vidljivog kriterija i bez ikakva obaziranja na stvarne mogućnosti tih ljudi. Jer, cilj cijeloga zbivanja i nije da institucije što bolje funkcioniraju, nego da bude stalna mijena i revolucija koja teče. Osobito se treba potruditi da se zagorča život starim ustanovama poput Matice i Akademije, jer one inzistiraju na kontinuitetu, a upravo je kontinuitet ono što nama smeta.

Čim se nešto imalo ustali, treba to ukinuti, pa uvesti nešto novo, što će se ubrzo također ukinuti. Treba se pobrinuti da ni jedan projekt ne bude doveden do kraja, bez obzira na to zvao se on Sabrana djela Miroslava Krleže ili kako drugačije. Hoće li se to stanje stalne mijene objasniti kao Tržište ideja, kao Dinamika kulturnog života, kao Živost ili kako drugačije, nije važno, važno je tek da na stvaranju toga stanja zdušno radi i lijeva i desna vlast i da ono bude jedini kontinuitet za koji znamo.

U skladu je s tim i potreba da država spriječi da se uspostave ikakvi vrijednosni kriteriji u potpori književnim djelima i u financiranju pojedinačnih projekata. Neka se jednak novac dade proučavanju klasika kalibra Nazora ili Marinkovića i proučavanju nekog autora regionalnog dometa, a to neka se onda obrazloži podsjećanjem na napredne političke stavove dotičnog autora, ili pak tvrdnjom da o njemu znamo malo, a o klasicima da ionako znamo sve. A kad dijeli potpore izdavačima – o čemu je ovdje već bilo riječi – država neka te potpore daje tako da svi budu izjednačeni, da svatko dobije po malo i da se nikakva vrijednosna razlika među nakladničkim programima ne vidi. Najviše što se može, to je dati veću sumu nekome nakladniku koji je blizak članovima povjerenstva, a i tada za projekte koji nisu ni po čemu bitni. A ako se uzme u obzir da u tim povjerenstvima sjede ljudi za koje smo i prije ustanovili da im je zadaća rušenje kriterija – kritičari i književni znanstvenici – uspjeh ne može izostati.

Ne može izostati pogotovo ako se upotrijebi i treća metoda za održavanje stanja neprestane tranzicije: država treba da se ponaša pomodarski, pa da slijedi trendove kao zadnji snob. A to znači: treba da prati ono što se piše u novinama i govori na televiziji i da se prema tome ravna. Čim mediji nekoga izviču kao genija, država neka mu odmah ponudi funkciju, čim neki kolumnist raspali po nekoj inicijativi, država neka tu inicijativu povuče. I, tako je revolucija osigurana: mediji trebaju uvijek novu hranu, pa i prave uvijek nove senzacije, jedne ljude izdižu,  druge bacaju u blato, pa će i država – potrkujući za njima kao dijete za svatovima – sasvim sigurno proizvesti opću zabunu u kojoj razliku između vrijednog i efemernog neće više moći razabrati ni filozofski instituti. A to će onda najviše pridonijeti onom cilju o kojem ovdje i jest sve vrijeme riječ, a to je ukidanje hrvatske književnosti.

I tako je sad pred nama

Zaključak

A on bi morao započeti jednim objašnjenjem. Ovdje se među onima koji treba da porade na ukidanju hrvatske književnosti ne spominju čitatelji. To se nije dogodilo slučajno: čitatelji doista u ovom projektu nemaju nikakvu zadaću, i to zato što se oni sasvim sigurno ne bi htjeli u njega uključiti. Naime, smjesta bi osjetili da taj projekt i jest usmjeren protiv njih. I, taj njihov osjećaj ne bi bio pogrešan.

Jer, inicijativa za ukidanje hrvatske književnosti pokreće se zato što hrvatska književnost danas služi izrazito malenom broju ljudi, a ni od njih ni od nje nema nikakve koristi, nego samo trošak i neprestane glavobolje. Teško da bismo te malobrojne fanatike mogli uvjeriti kako ne treba da čitaju hrvatsku književnost, pa nam tako ne preostaje drugo nego da im tu mogućnost naprosto uskratimo. Ako baš moraju čitati, neka čitaju prevedene knjige, i neka se pomalo navikavaju da ne čitaju ništa.

Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne čita hrvatska književnost, i on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.

Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete.  A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov. Ne samo da treba procjenjivati i vrednovati nove fenomene, nego to treba uvijek ispočetka činiti i s vlastitom poviješću. Svemu što se pojavi treba odrediti mjesto na vrijednosnoj ljestvici, a to znači da valja stalno izgrađivati kriterije i stalno preuzimati odgovornost za izrečene sudove. Ukratko, treba mnogo misliti, mnogo se truditi i treba to činiti sam, bez ičije pomoći. A to je naporno i to se ne isplati, baš kao što se ne isplati ni osnivati automobilsku industriju. Zar nije jednostavnije sve te stavove i mišljenja – o sebi i o svijetu – naprosto uvesti, za jeftine pare kupiti od drugih i tako skinuti brigu s vrata? Jedino to je racionalno i zato se to ovim prijedlogom i zagovara.

Ali, ona šačica čitatelja, dakako, ne želi na to pristati: oni hoće sve po svojoj glavi, oni u sve sumnjaju, o svemu se pitaju, i žive u uvjerenju da im u tome pomaže hrvatska književnost. A što je još gore, imaju želju da doznaju više, pa posežu za sve novim i novim knjigama. Oni nikada neće moći živjeti mirno i zadovoljno i nikad neće prestati sa svojim zanovijetanjem. Zato ih treba neutralizirati.

A budući da smo humani, nećemo progoniti njih, nego predmet njihova interesa. Kad jednom ukinemo hrvatsku književnost, kad pozatvaramo sve one institute i fakultete i izdavačke kuće, bit će mnogo više novca, pa će se taj novac moći uložiti u nekadašnje čitatelje, moći će se i njima naći kakva nova zabava. Siguran sam da će oni tada i sami uvidjeti kako je sve to bolje za njih.

A neće ni moći drugačije, jer sve će im o tome svjedočiti: ljudi oko njih bit će sretni, društvo će biti skladno, neće postojati nikakva otvorena pitanja, neće trebati odgonetati prošlost niti se brinuti za budućnost. A sve će se to postići tim tako jednostavnim, a tako važnim zahvatom, to jest ukidanjem hrvatske književnosti.

Ta vizija buduće sreće tako je lijepa, da bi kakva staromodnog autora mogla navesti da je uobliči u umjetničko djelo. Ili takvo djelo već i postoji? Nekad je bio vrlo popularan film u kojem se prikazuje društvo bez knjiga. Na kraju filma, oni koji ne mogu bez čitanja uče napamet cijele romane. Eto, to treba da bude naš cilj. Ako budemo postupali pametno, moći ćemo ga dosegnuti. Dapače, čini se da je on već sada nadohvat ruke.   


• prethodno objavljeno u časopisu Forum br. 5-6/2013.

© Pavao Pavličić 2013.

– Pavao Pavličić: PRIJEDLOG ZA UKINUĆE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –