Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 26.04.2010.

Predrag Vrabec : Stabla visine
Održava se
01.01.1901.

Još dok je za avangardu neuobičajeno dijaloški jurišala asfaltom Zagreba kojega su osamdesetih godina prošloga stoljeća, u paralelnom slalomu niotkuda u nigdje asfaltom činili Josip Sever, Oskar Davičo (kada je po partijskom zadatku gostovao kod neostaljinista Babića i Šuvara), Milko Valent, Branko Čegec... konjica Predraga Vrabeca bila je laka. I danas stoga ne čudi da je ovaj samopovjerenik s otoka Prvića, nakon što se renesansno zakračunao u škabeline Ormarina napisao izrazito tiho i nepropovjedajuće petoknjižje.

Poetska pentagonija Predraga Vrabeca put zrake osobnoga svjetla koje je izvorište njegovog novog ja, niže niz: knjiga o kavi, knjiga o vodi, knjiga o radosti, knjiga o starosti, knjiga o početku. Radi se o pet knjiga/ciklusa koji čine cjelinu njegove zapravo najnovije knjige, "Stabla visine".

Knjigu otvara rečenica koja je u velikoj mjeri i ključ jednog od mogućih kontinuiteta iščitavanja njezinih značenja. A značenja u čitanju Vrabeca ima puno. Neuobičajeno puno čak i za autora koji se u pismu zalaže za vlastitu smrt - za smrt autora kao autorizatora teksta koji se nada da će uzmicanjem ega omogućiti rođenje ne jednog nego mnoštva čitatelja. Ili, na radost slobode i pluralnosti interpretacije, možda ipak čitateljica.

Rečenica ta stanuje u naslovu naputka za moguće čitanje: "volim pridržavati te (u trenutku kada ti pridržavaš, mene)". Prevedimo to u inicijalno plošno-vertikalni odnos: od teksta k čitateljici i kažimo da se radi o konstataciji koja predlaže odnos koji, ako se ostvari, može jamčiti užitak u štivu. A odnos je taj quid pro quo: ako mu se prepustiš i tekst će se prepustiti tebi, ako ga pridržiš i tekst će pridržati tebe... pa namjestimo se zajedno za čitanje.

Temeljni model poetske naracije koja originalni fragment kojim se poezija zapravo jedino razlikuje od proze svjesno odmiče od prikazivanja i približava ga priči, jest: dio za cjelinu. Zagledajmo se u kontejnere za kavu. Pisane monodijaloški, pjesme pletu nit između adresanta i adresata, onoga koji riječ šalje i koji riječ prima i u svakoj je prisutna, do stvarnosti osobne poetike i gdjedje poezije uopće, imaginarna ona.

Za razliku od metafizicirajućeg "Ormarina", "Stabla Visine" prostor su namjerne birokratizacije jezika. Ili poetizacije formulara i protokola svakodnevice: "Pomalo je kasno. Ništa više nije moguće započeti, ali ni dovršiti. Najbolje bi bilo otići u postelju i zaspati, ali san se iskrao i pobjegao među zvijezde. Stojiš kod kuhinjskog prozora i pratiš oblake. Ulicom ne prolazi nitko. Dodiruješ prozorsko staklo i noktom iscrtavaš malene noćne patuljke kako bi imao društvo za popiti ohlađenu kavu s dvije, tri kapi mlijeka..." Da je sve tema to znaju i oni zadnjih dvadeset godina zaključani u ormarinima. No, da se ta postmodernistička mantra dade ironizirati do samog ruba za poeziju opasnog, to znaju i mogu znati samo najhrabriji među pisarima riječi. Vrabec je tu negdje, ako ne već tu. Jer, on poetizira sve. Čak i tautologiju.

Zna pjesnik da sintagma "mali patuljci" sama po sebi nema smisla, da sama po sebi ne znači ništa osim što dvaput znači isto te da je u svijetu zasnovanom na vrijednostima sama po sebi besmislena. Ali, u svijetu u kojem je i bezumlje i zločin i prevara i prijetvornost i žeđ za tuđim smrtima... koliko mogući toliko i stvarni ingredijent evaluacije životâ, i njoj treba dati priliku.

Ne jednom u ovoj smo kolumni isticali formulu pjesničkog optimizma u vremenima bez nade, vjere i smisla, a ta je da su pjesnici kojima se čudimo što u svijetu kao što je ovaj uopće nastavljaju biti pjesnicima zapravo prevoditelji: da riječima svojih pjesama govor besmisla prevode u govor smisla. I baš su zato ne čuđenja, nego nasušna potreba svijeta danas. Vrabec je svakako jedan od takvih tihih proroka, dijagnostičara i vidara/vračeva psihopatologije prezenta.

Da smo u Francuskoj ne bi bilo pretjerano ovu knjigu nazvati romanom. Recimo romanom esejom. Nekakvom introspekcijom u tekstu koji je, više no ijedan Vrabecov dosad, prozan. Jer, podijeljena u pet poglavlja ovo je priča o paru. Suvremeni dokument reparacije nečega što su, ako je vjerovati Platonu, u davna vremena, prestrašeni za vlastite živote, bogovi raspolovili. Radi se o idealnom biću kojemu bismo se, da je danas cijelo, obraćali s ono-on/a-onna. Dvospolno, dvosebno a jednojastveno (ako je ovo moguće danas još pojmiti) sferno, cijelo, samo sebi dovoljno, otkako je raspolovljeno oštrim sječivom božje sjekire, to danas nepotpuno biće, zavirujući u granice sebstva, jedno drugo doziva.

A dokument jednog takvog dozivanja je i totalna poetizacija protokola svijeta koju čitamo u ovoj knjizi. Knjizi dijaloga u kojoj, ritmički se premještajući, on i ona, govoreći sebi, govore jedno drugom. A, kada već oni nisu cijeli i budući da se traže, cjelovit je njihov razgovor kojega baš to traženje omogućava. A razgovor taj se našao. I čini teksturu romancina pred nama.

O tomu svjedoči petoknjižna niska poetskih dijaloga petog elementa suvremene književnosti: Predraga Vrabeca.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –