Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 16.01.2012.

Slađan Lipovec : U nekoj od mogućih stvarnosti

Treća samostalna pjesnička knjiga Slađana Lipovca donosi svojevrsnu sintezu njegovih dosadašnjih po-etičkih preokupacija: spoj žestine i izravnosti koje su bile odlikom dobrog dijela pjesama iz prvijenca Emily Dickinson u mom gradu (2003.) te istovremeno kontemplativne ukotvljenosti u pejzaž i analitički raščlanjene neoegzistencijalističke rastemeljenosti informatiziranog velegradskog postfordističkog intelektualca, koje su donijele "Rijeke i mjesečine" iz 2007.

Ako je ova konvergencija u prvoj knjizi bila gotovo gnomski precizno izražena dovođenjem u isti kontekst prezimenjaka Dickinson - introvertirane, samozatajne američke liričarke i pjevača kultnoga Heavy metal sastava, u posljednjoj se ona dokraja realizirala proizvodeći protagonista zajebanog kao uvodni rifovi paranoida, koji je, u isto vrijeme, poput velikih mački / u berlinskom zoološkom vrtu / i kad su u kavezu / ne sudjeluju u cirkusu / ne ostvaruju kontakt očima / samo zure u zidove / okrenuvši leđa / od ljubopitivih pogleda.

Pjesme su, prilično proizvoljno, raspoređene u pet ciklusa; u principu homogeni materijal mogao je - s izuzetkom (možda i najuspjelijeg) ciklusa "Krajolici bez ljudi", koji je motivski i izvedbeno zaokruženiji i unekoliko se doima kao izravno nasljeđe prethodne knjige - sasvim legitimno biti donesen i u jednome bloku. Velika većina uvrštenih sastavaka u okvirima je već uhodanih autorovih pjesmotvornih strategija: interpunkcija gotovo u potpunosti izostaje, kao i veliko početno slovo, što sugerira gotovo nasilno istrgnute fragmente nekoga većeg, općeg, neomeđenoga toka (ili možda upravo općega mirovanja); stih je uglavnom kratak, izlomljen, organiziran čvrstim ritmičkim udarima, što pjesme dodatno čini pogodnim glasnom izvođenju.

Tri su, čini mi se, u njima dominantna tematsko-motivska fona. Prvi čini onaj koji je Branislav Oblučar u opremi knjige identificirao kao "svakodnevne ritmove" i "mjesta prisnosti" - obiteljski i radni život, tek rođena kćerkica i uz to vezana promjena životnog kronotopa, kvart i susjedi iz stambene zgrade, efemernosti i marginalije svakodnevnice. "Ruralne" i pejzažne vedute izgubile su u tom kontekstu, hibridizirane intenzivno urbanim imaginarijem, nešto od svoje pastoralne dimenzije, no svejedno su zadržale nešto od svojeg arkadijskog. Kontrasti su, kao i obično, kod Lipovca i dalje jaki: grad je identificiran gotovo isključivo negativnim kategorijama, dok priroda i selo pružaju neku vrst ukotvljenja, utočišta.  

Drugi fon bavi se preispitivanjem simulakrumske proizvodnje stvarnosti. Falibilistički, posibilistički, stvarnost je ovdje promatrana kao prostor mogućnosti - što je sasvim na tragu suvremene matematike i fizike, ali i, već odavno - jedna od definicija fikcije. Jedan od krovnih problema ove konstrukcije onaj je etičkog relativizma, jer, pjesnikovim riječima: kako biti siguran u bilo što? Bijeg u šah i knjige, koji protagonist prakticira u uvodnoj pjesmi, suviše su eskapistički, što i sam uviđa, te je potrebna želja i volja da se životni uvjeti mijenjaju - drugim riječima: društveni angažman. Upravo je na tome trećem fonu ova knjiga najtanja; njezina sasvim ispravna i nužna politička poruka ne uspijeva se uvijek transkodirati u poetsko, nerijetko ostaje u zraku.

Lipovec je ponovno najjači - i tu gotovo da je u suvremenoj domaćoj pjesničkoj produkciji za sebe izborio čitavu malu nišu - u statičnim, izuzetnom tenzijom nabijenim pejzažnim ili komornim vedutama "zamrznutoga vremena" ili, možda bolje, niza malenih bezvremenosti.


Slađan Lipovec: "U nekoj od mogućih stvarnosti"

Algoritam, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Novosti )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –