Slađana Bukovac : Rod avetnjaka
Pisati o užasima ratne i postratne svakodnevice u nas danas je već pomalo ispričana priča, u svim varijantama tzv. stvarnosne proze koja se polako i sigurno "ispisuje" i skreće prema nekim drugim rukavcima. No, ukoliko nađete pomalo drukčiju formu, kao što je to inteligentno učinila Slađana Bukovac - novinarka koja je prije pet godina debitirala nagrađivanim romanom "Putnici" - jasno je kako se tu ipak u literarnom smislu još ima dosta toga za reći.
"Putnici" su bili roman o dvoje mladih, "našoj" djevojci i Šveđaninu koji su u Parizu izmjenjivali vlastite priče u kojima se iskazivao sraz dvaju nepomirljivih svjetova. Jer, njezine su priče bile bolno i oslobađajuće sjećanje na realnost prošlih vremena, krhotine događaja koji se odmotavaju u razgovoru, gotovo nalik na psihoterapiju. Ta sklonost priči koja se uobličava u ispovijesti i dijalogu, preferiranje razlomljene i fragmentarne fabule, iskazuje se i u njezinom drugom romanu, s razlikom što ovdje sada doista i jest riječ o psihoterapiji.
Glavni je lik, naime, psihijatar Pavel koji svoj posao obavlja u vrijeme kad je klinička slika nacije poprilično loša; o tome kako je to posljedica slike društvene zbilje dakako ne treba ni govoriti. Kroz njegove razgovore (i snimke razgovora) s pacijentima, među kojima dominiraju PTSP-ovci, ali i oni čiji život izvana djeluje savršeno, uobličava se crna i bolna slika hrvatskoga društva kojim dominiraju posljedice rata, korupcija, nemoral i tragični događaji poput samoubojstva branitelja.
No, Bukovac svoj roman nije komponirala isključivo kao pogled u psihijatrijsku ordinaciju izvana, dapače, on se polako i sigurno preobražava u roman glavnoga lika. A on, Pavel, istovremeno je liječnik i pacijent čija se loša prošlost neminovno vraća poput bumeranga, inicirana i pričama njegovih pacijenata s kojima se počinje uobličavati i svojevrstan paralelizam. U početku samo ciničan, kasnije posve rezigniran, psihijatar s opsesivno kompulzivnim poremećajem, prekapa po ranama vlastite prošlosti, razotkriva svoje traume i doživljava nove, kao što je majčina smrt.
U temelju je njegovo mladalačko prijateljstvo s čovjekom koji je u ratu pripadao drugoj strani, vjerojatno u međuvremenu postao masovni ubojica i zbog kojega ga privode na policijske razgovore. Razapet između činjenice kako s njime dijeli zajedničko odrastanje, te kako mu na neki način duguje i sam život, dakle moralne obaveze prema vlastitoj prošlosti, te optužbi kako je i sam izdajica koje postaju sve otvorenije, Pavel puca po šavovima i klizi prema tragičnome kraju.
"Rod avetnjaka" je roman koji kroz priče iz psihijatrijske ordinacije uobličava vrlo kritičnu i vrlo realnu sliku hrvatskoga društva, mogli bismo reći netipična "stvarnosna proza" koja cijeloj stvari pristupa u literarnom smislu ambicioznije, manje kao preslikavanje, a više kao problematiziranje. Roman, u kojem su vidljivi svi potrebni uzorci tipičih neuralgičnih točaka, zamišljen je tako da njime dominira problem razočaranih branitelja, ali i pitanje dokle se općenito mogu narušavati vlastita moralna načela prije no što se aktivira ručna bomba ili skonča na hladnom podu kupaonice.
Slađana Bukovac ponešto je neopuštena u pripovijedanju, sklona iznošenju eksplicitnih stavova kroz svoje likove, te kao i u prvijencu spremna uobličiti priču polifonijom glasova. No, iako 'otvara' mnogo likova i tema, u toj se kakofoniji nimalo ne gubi, već sve uspijeva i uspješno 'zatvoriti' u potresnu priču o Hrvatskoj kao velikoj psihijatrijskoj ordinaciji u kojoj su posve izmješani pojmovi krivnje i pravde, istine i laži.
"Putnici" su bili uspješan prvijenac s tipičnim dječjim bolestima, a "Rod avetnjaka" je vrlo ozbiljan roman autorice koja zna kako spojiti proživljeno i literarno.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )