Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ulomak iz knjige • Piše: Svetlana Aleksievič • 26.04.2016.

Svetlana Aleksievič: Černobilska molitva (ulomak)

Donosimo vam Uvod i dio potresnog prvog poglavlja knjige "Černobilska molitva" bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksievič - ispovjed Ljudmile Ignatenko, supruge poginulog vatrogasca koji je sudjelovao u gašenju 4. reaktora Černobilske nuklearne elektrane. Knjiga će biti objavljena u svibnju 2016., u izdanju Edicija Božičević i prijevodu Domagoja Kličeka i Dariyje Pavlešen. Černobilska katastrofa dogodila se točno na današnji dan, prije 30 godina.

Ova knjiga nije o Černobilu, nego o svijetu Černobila. O samom događaju već je napisano na tisuće stranica i snimljeno stotine tisuća metara filmske vrpce. Bavim se onim što bih nazvala propuštenom poviješću, nevidljivim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i prikupljam svakodnevicu osjećaja, misli, riječi. Pokušavam uhvatiti svakodnevicu duše. Život običnoga dana običnih ljudi. Jer ovdje je sve neobično: i događaj i ljudi kada su naseljavali novi prostor. Černobil za njih nije metafora, nije simbol, to je njihov dom. Koliko je puta umjetnost vježbala apokalipsu, nudila različite tehničke verzije sudnjega dana, ali sada sigurno znamo da je život daleko fantastičniji.

Svetlana Aleksievič
 

Uvod: Povijesni pregled

26. travnja 1986. g. u 1 sat 23 minute 58 sekundi – niz eksplozija uništio je reaktor i zgradu 4. energetskog bloka Černobilske nuklearne elektrane, smještene nedaleko bjeloruske granice. Černobilska katastrofa najveća je tehnološka katastrofa XX. stoljeća.

Za malu Bjelorusiju (10 milijuna stanovnika) bila je to nacionalna katastrofa, premda sami Bjelorusi nemaju nijedne nuklearne elektrane. To je još uvijek poljoprivredna zemlja s pretežno ruralnim stanovništvom. Tijekom Drugog svjetskog rata njemački su fašisti na bjeloruskoj zemlji uništili 619 sela zajedno s njihovim stanovnicima. Poslije Černobila zemlja je izgubila 485 sela i naseljenih mjesta: 70 od njih zauvijek su pokopana u zemlju. Rat je ubio svakog četvrtog Bjelorusa, danas svaki peti živi na zagađenom području. To je 2,1 milijun ljudi, a među njima – 700 tisuća djece. Među demografskim čimbenicima izumiranja zračenje zauzima glavno mjesto. U Gomeljskoj i Mogilevskoj oblasti (koje su najviše pogođene černobilskom katastrofom), stopa smrtnosti premašuje stopu nataliteta za 20%.

Kao rezultat katastrofe u atmosferu je emitirano 50х106 Ci radionuklida, od kojih je 70% palo na Bjelorusiju: 23% njenog teritorija onečišćeno je radionuklidima – više od 1 Ci/km² prema ceziju-137. Za usporedbu: u Ukrajini je zagađeno 4,8% teritorija, u Rusiji – 0,5%. Područje poljoprivrednog zemljišta s gustoćom onečišćenja od 1 ili više Ci/km² više je od 1,8 milijuna hektara, stroncijem-90 s gustoćom od 0,3 ili više Ci/km² – oko 0,5 milijuna hektara. U poljoprivredi je izuzeto 264 tisuća hektara zemljišta. Bjelorusija je zemlja šuma. Međutim 26% šuma i više od polovice livada u nizinama rijeka Pripjat, Dnjepar, Sož pripadaju zoni radioaktivnog onečišćenja...

Kao rezultat stalne izloženosti niskim dozama zračenja svake se godine u zemlji povećava broj karcinoma, djece s mentalnom retardacijom, neuropsihijatrijskih poremećaja i genetskih mutacija...“

Zbornik „Černobil“. „Bjeloruska enciklopedija“, 1996., str. 7, 24, 49, 101, 149
 

Prema podacima mjerenja, 29. travnja 1986. visoko pozadinsko zračenje zabilježeno je u Poljskoj, Njemačkoj, Austriji, Rumunjskoj, 30. travnja – u Švicarskoj i sjevernoj Italiji, 1. i 2. svibnja – u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, sjevernoj Grčkoj, 3. svibnja – u Izraelu, Kuvajtu, Turskoj...

Plinovite i hlapljive tvari izbačene u velike visine šire se globalno: 2. svibnja zabilježene su u Japanu, 4. svibnja u Kini, 5. u Indiji, 5. i 6. svibnja u SAD-u i Kanadi.

Manje od tjedan dana bilo je potrebno da Černobil postane problem cijeloga svijeta…“

Zbornik „Posljedice Černobilske katastrofe u Bjelorusiji“. Minsk.
Međunarodni viši Saharovski koledž radioekologije. 1992. g., str. 82.

 

„Četvrti reaktor, koji se naziva objekt „Pokrov“, i dalje čuva u svojim olovno-armiranobetonskim njedrima oko 200 tona nuklearnog materijala. Uz to, gorivo je djelomično pomiješano s grafitom i betonom. Što se s time sada događa, nitko ne zna.

Sarkofag je izgrađen na brzinu, konstrukcija je jedinstvena, vjerojatno se inženjeri projektanti iz Sankt Petersburga njome mogu ponositi. Trebala je služiti trideset godina. Međutim, montirana je „na daljinu“, ploče su spajali pomoću robota i helikoptera – odatle i rascjepi. Danas, prema nekim procjenama, ukupna površina rascjepa i pukotina čini više od 200 četvornih metara, iz kojih i dalje probijaju radioaktivni aerosoli. Ako vjetar puše sa sjevera, na jugu se javlja lebdeći pepeo: s uranom, plutonijem, cezijem. Osim toga, za sunčanih dana s ugašenim svjetlom u reaktorskoj hali vidljivi su snopovi svjetlosti koja pada odozgo. Što je to? Unutar prodire i kiša. A kada vlaga prodire u gorivo postoji mogućnost lančane reakcije…

Sarkofag. Mrtvac koji diše. Diše smrću. Koliko će još izdržati? Na to nitko nema odgovor, još uvijek nije moguće doći do mnogih čvorova i konstrukcija kako bismo saznali koliki je njihov kapacitet izdržljivosti. Međutim, svima je jasno: urušavanje „Pokrova“ dovest će do još strašnijih posljedica nego 1986…“

Časopis „Ogonjek“, br. 17, travanj 1996. g.
 

„Prije Černobila… na 100 tisuća bjeloruskih građana javljala su se 82 slučaja onkoloških oboljenja. Danas je statistika sljedeća: na 100 tisuća – 6 tisuća oboljelih što je gotovo 74 puta više.

Stopa smrtnosti u proteklih deset godina porasla je za 23,5%. Od starosti umire 1 čovjek na njih 14, uglavnom radno sposobni, između 46. i 50. godine. Liječnički pregledi na najzagađenijim područjima zabilježili su da na 10 osoba dolazi sedam bolesnika. Putuješ selima i zaprepastiš se koliko se groblja šire…“

 „Dosada nam mnoge brojke nisu poznate... Još uvijek ih drže u tajnosti jer su monstruozne. Sovjetski Savez je na mjesto katastrofe poslao 800 tisuća ročnika i likvidatora, prosječna dob – 33 godine. I dječaci su pozvani na odsluženje vojnog roka odmah nakon srednje škole...

Samo u Bjelorusiji na popisu likvidatora katastrofe upisano je 115 493 osoba. Prema podacima Ministarstva zdravstva, u razdoblju od 1990. do 2003. godine umrlo je 8 553 likvidatora. Dvije osobe dnevno...„
 

„Tako je počinjala priča…

1986. godina… Na naslovnicama sovjetskih i stranih novina nalazila su se izvješća o suđenju krivcima za černobilsku katastrofu…

A sada… Zamislite praznu četverokatnicu. Zgrada bez stanara, ali sa stvarima, namještajem, odjećom, koju više nitko nikada neće moći koristiti. Zato što se zgrada nalazi u Černobilu… Ali upravo u takvoj zgradi mrtvoga grada, oni koji će suditi krivcima za nuklearnu katastrofu, održali su malu konferenciju za novinare. Na najvišoj razini, u CK KPSS-u, odlučeno je da slučaj treba razmatrati na mjestu zločina. U Černobilu. Suđenje je održano u zgradi lokalnog Doma kulture. Na optuženičkoj klupi – šestorica: direktor nuklearne elektrane Viktor Brjuhanov, glavni inženjer Nikolaj Fomin, zamjenik glavnog inženjera Anatolij Djatlov, voditelj smjene Boris Rogožkin, voditelj postrojenja reaktora Aleksandr Kovalenko, inspektor Gosatomenergonadzora[1] SSSR-a Jurij Lauškin.

Sjedala za publiku su prazna. Sjede samo novinari. Međutim, ljudi tu više ni nema, grad je „zatvoren“ kao „zona stroge radijacijske kontrole“. Nije li upravo iz tog razloga izabrano ovo mjesto za suđenje – što manje svjedoka, to manje buke? Nema snimatelja, nema ni zapadnih novinara. Naravno, na optuženičkoj klupi svi bi željeli vidjeti desetke odgovornih dužnosnika, uključujući i one moskovske. Odgovornost je trebala snositi i moderna znanost. Ali odlučili su se za „žrtveno janje.“

Presuda… Viktor Brjuhanov, Nikolaj Fomin i Anatolij Djatlov dobili su po 10 godina. Ostale presude bile su manje. U zatvoru su od posljedica teškog zračenja umrli Anatolij Djatlov i Jurij Lauškin. Glavni inženjer Nikolaj Fomin – poludio je… Direktor nuklearne elektrane Viktor Brjuhanov odslužio je kaznu od početka do kraja – svih deset godina. Dočekala ga je obitelj i nekoliko novinara. Događaj je prošao neopaženo.

Bivši direktor živi u Kijevu, radi kao običan službenik u jednoj tvrtki…

Tako priča završava…“
 

„Uskoro će Ukrajina započeti s gigantskom izgradnjom. Iznad sarkofaga, koji je 1986. godine pokrio uništeni četvrti blok Černobilske nuklearne elektrane, pojavit će se novi pokrov pod nazivom „Arka“. Na ovaj projekt 28 zemalja donatora ubrzo će izdvojiti početno ulaganje, više od 768 milijuna dolara. Novi sarkofag trebao bi trajati ne trideset, nego sto godina. I sve je zamišljeno veće jer bi trebalo biti dovoljno mjesta za radove ponovnog pohranjivanja otpada. Potreban je masivan temelj: zapravo treba napraviti umjetno kameno tlo od betonskih stupova i ploča. Zatim je potrebno pripremiti odlagalište u koje će se prevoziti radioaktivni otpad izvađen ispod starog sarkofaga. Novi će pokrov biti izrađen od visokokvalitetnog čelika koji može izdržati gama zračenja. Samog metala potrebno je 18 tisuća tona…

„Arka“ će biti jedinstvena konstrukcija, neviđena u povijesti čovječanstva. Kao prvo poražavaju njezini razmjeri – to je dvostruki oklop visine 150 metara. A estetski bit će poput Eiffelova tornja…“

Prema materijalima bjeloruskih internetskih novina za razdoblje 2002. – 2005.

I poglavlje: Usamljeni ljudski glas

„Ne znam o čemu pričati … O smrti ili o ljubavi? Ili je to jedno te isto… O čemu?

…Nedavno smo se vjenčali. Još smo hodali ulicama držeći se za ruke, čak i ako smo išli u trgovinu. Uvijek zajedno. Govorila sam mu: „Volim te“. Ali još nisam znala koliko sam ga voljela. Nisam mogla ni zamisliti… Živjeli smo u domu vatrogasne jedinice u kojoj je on radio. Na prvom katu. I tu su još tri mlade obitelji, jedna kuhinja za sve. A dolje, u prizemlju stajala su vozila. Crvena vatrogasna vozila. To je bio njegov posao. Uvijek sam znala gdje je i kako je. Sred noći čujem neku buku. Galamu. Pogledala sam kroz prozor. Vidio me: „Zatvori prozor i idi u krevet. Na elektrani je požar. Brzo se vraćam“.

Samu eksploziju nisam vidjela. Samo plamen. Sve kao da je svijetlilo… Cijelo nebo… Visoki plamen. Čađa. Strahovita vrućina. A njega nema i nema. Čađa zato što je gorio bitumen, krov elektrane bilo je pokriven bitumenom. Hodali su, kasnije se prisjećao, kao po smoli. Gasili su vatru, a ona je puzala. Dizala se. Gorući grafit micali su nogama… Otišli su bez vatrogasnih odjela. U košuljama koje su imali na sebi. Nisu ih upozorili, pozvali su ih na običan požar…

Četiri sata… Pet sati… Šest… U šest smo trebali ići kod njegovih roditelja. Saditi krumpir. Od grada Pripjat do sela Sperižje, gdje su živjeli njegovi roditelji, četrdeset je  kilometara. Sijati, orati… On to voli… Majka se često prisjećala kako ga ona i otac nisu htjeli pustiti u grad, čak su izgradili novu kuću. Uzeli su ga u vojsku. Odslužio je u Moskvi u vatrogasnoj jedinici i kada se vratio: samo u vatrogasce! Ništa drugo nije prihvaćao. (Šuti.)

Ponekad kao da čujem njegov glas… Živ… Čak ni slike na mene ne djeluju tako kao glas. Ali on me nikada ne zove. I u snu… Ja zovem njega…

Sedam sati… U sedam sati poručili su mi da je u bolnici. Otrčala sam, ali bolnicu je već okružila policija, nikoga nisu puštali. Jedino su propuštali vozila „Hitne pomoći“. Policajci su vikali: ne približavajte se autima, brojači divljaju! Ne samo ja, sve žene su dotrčale, sve čiji su se muževi našli te noći u elektrani. Otrčala sam tražiti svoju poznanicu, radila je kao liječnica u toj bolnici. Zgrabila sam je za kutu kada je izlazila iz auta: „Pusti me da prođem!“ – „NE mogu! Loše je. Svi su oni loše“. Držim ju: „Samo da vidim“. „Dobro, – kaže, – onda idemo. Na petnaestak, dvadesetak minuta“. Ugledala sam ga… Sav je natečen, podbuhao… Oči se gotovo i ne vide… „Treba mlijeka. Puno mlijeka! – rekla mi je poznanica. – Trebaju popiti barem tri litre“. – „Ali on ne pije mlijeko“. – „Sad će piti“. Mnogi liječnici, medicinske sestre, posebno bolničarke te bolnice poslije nekog vremena će se razboljeti. Umrijeti. Ali nitko to tada nije znao ...

U deset sati ujutro umro je operator Šišenok. Umro je prvi... Prvoga dana ... Saznali smo da je pod ruševinama ostao drugi – Valera Hodemčuk. Nisu ga ni izvadili. Zabetonirali su ga. Ali još nismo znali da će svi oni biti prvi...

Pitala sam ga: “Vasja, što da radim?” – “Odlazi odavde! Otputuj! Čekaš dijete“. Trudna sam. Ali kako ću ga ostaviti? On moli: “Odlazi! Spašavaj dijete!“ – „Prvo ću ti donijeti mlijeko, onda ćemo odlučiti”.

Dotrči mi prijateljica, Tanja Kibenok... Njen je muž bio u istoj sobi. S njom je njezin otac, imao je auto. Sjedamo u auto i idemo do najbližeg sela po mlijeko, oko tri kilometra izvan grada... Kupili smo puno trolitarskih staklenki mlijeka... Šest – da ima dovoljno za sve... Ali od mlijeka im se strašno povraćalo... Cijelo su vrijeme gubili svijest, davali su im infuzije. Liječnici su iz nekog razloga tvrdili da su otrovani plinom, nitko nije govorio o radijaciji. A grad je bio prepun vojne tehnike, blokirali su sve ceste. Vojnici posvuda. Vlakovi su prestali voziti. Ulice su prali nekim bijelim praškom. Brinula sam se, kako ću sutra doći do sela da mu kupim svježe mlijeko? Nitko nije govorio o radijaciji. Samo su vojnici nosili respiratore... Građani su nosili kruh iz trgovina, otvorene vrećice s bombonima. Kolači su ležali na vitrinama... Običan život. Samo... Prali su ulice nekim bijelim praškom...

Navečer me nisu propustili u bolnicu. Uokolo more ljudi...  Stajala sam ispred njegovog prozora, prišao je i nešto mi vikao. Tako očajno! Netko u gomili je razabrao: noćas ih šalju u Moskvu. Žene su se skupile na hrpu. Odlučile smo: idemo s njima. Pustite nas kod naših muževa! Nemate pravo! Tukle smo se, greble. Vojnici su već stajali u dva reda, odgurivali nas. Tada je došao liječnik i potvrdio da lete avionom u Moskvu, ali moramo im donijeti odjeću – ona u kojoj su bili na elektrani izgorjela je. Autobusi više nisu vozili, trčali smo – na drugi kraj grada... Dotrčale smo s torbama, a zrakoplov je već odletio. Namjerno su nas prevarili. Da ne vičemo, ne plačemo...

Noć... S jedne strane ceste autobusi, na stotine autobusa (već pripremaju grad za evakuaciju), a s druge strane – stotine vatrogasnih vozila. Došli su sa svih strana. Cijela je ulica u bijeloj pjeni. Hodamo po njoj... Psujemo i plačemo...

Preko radija su javili da će grad biti evakuiran za tri do pet dana, uzmite toplu odjeću i trenirke, živjet ćete u šumama. U šatorima. Ljudi su se čak i razveselili – idemo u prirodu! Proslavit ćemo tamo Prvi maj. Neobično. Pripremali su za put ražnjiće, kupovali vino. Uzimali sa sobom gitare, kazetofone. Omiljeni svibanjski praznici! Plakale su samo žene čiji su muževi stradali.

Ne sjećam se kako sam doputovala... Kao da sam k sebi došla kad sam vidjela njegovu majku: „Mama, Vasja je u Moskvi! Odveli su ga posebnim zrakoplovom!“ Ipak smo zasadili vrt do kraja – krumpir, kupus (a za tjedan dana selo će evakuirati!) Tko je znao? Tko je to tada mogao znati? Navečer sam počela povraćati. U šestom sam mjesecu trudnoće. Tako mi je loše... Noću sanjam da me zove, dok je bio živ, zvao me u snu: „Ljusja! Ljusenjka!” A kada je umro, nijednom nije zvao. Nijednom... (Plače). Ustajem ujutro s mišlju da ću u Moskvu poći sama... “Kamo ćeš u takvom stanju?” – plače majka. Na put su spremili i oca: „Neka te odveze”. Sa štedne su knjižice podigli sav novac koji su imali. Sav novac.

Puta se ne sjećam... Put je ispario iz sjećanja... Prvog policajca kojeg smo sreli u Moskvi pitali smo u kojoj bolnici leže černobilski vatrogasci, a on nam je odgovorio. Čak sam se iznenadila jer su nas plašili da je to državna tajna, strogo povjerljivo.

Bolnica broj šest – na „Ščukinskoj“…

U specijalnu radiološku bolnicu bez propusnice nisu puštali. Dala sam novac portirki i tada mi je rekla: „Prođi.“ Rekla mi je koji kat. Nekog sam opet molila, preklinjala... I evo me, sjedim u uredu ravnateljice odjela radiologije – Angeline Vasiljevne Guskove. Tada nisam znala kako se zove, nisam ništa mogla upamtiti. Samo sam znala da ga moram vidjeti. Naći.

Odmah me pitala:
– Draga moja! Draga moja… Imaš li djecu?
Kako da priznam?! I odmah shvaćam da trebam skrivati trudnoću. Neće me pustiti k njemu! Dobro da sam mršava, ništa se ne primijeti.
– Imam. – Odgovaram.
– Koliko?
Razmišljam: „Treba reći dvoje. Ako kažem jedno, neće me pustiti“.
– Dječaka i djevojčicu.
– Ako imaš dvoje, pretpostavljam da više nećeš rađati. A sada slušaj: središnji živčani sustav je u potpunosti uništen, koštana srž je u potpunosti uništena…
„No, dobro, – pomislim, – bit će malko nervozan“.
– I slušaj me još: ako ćeš zaplakati, odmah ću te izbaciti. Grljenje i ljubljenje je zabranjeno. Ne prilazi mu. Dajem ti pola sata.

Ali znala sam da odavde više neću otići. Ako odem, onda samo s njim. Zaklela sam se!
Ulazim… sjede na krevetu, kartaju se i smiju.
– Vasja! – viču mu.

Okreće se:
– Oj, momci, gotov sam! I ovdje me našla!
Tako je smiješan, s pidžamom četrdeset osam a on nosi broj pedeset dva. Kratki rukavi i kratke nogavice. Ali oteklina s lica već se povukla… Davali su im neku otopinu…
– Zašto si odjednom nestao? – Pitam ga.
A on me želi zagrliti.
– Sjedi, – liječnica me ne pušta k njemu – Nema grljenja.

Nekako smo to okrenuli na šalu. I odjednom su svi dotrčali, iz drugih soba također. Svi naši. Iz Pripjati. Njih dvadeset osmero dovezli su avionom. Kako je? Kako je kod nas u gradu? Odgovaram da je počela evakuacija, cijeli grad sele na tri ili pet dana. Momci šute... A tamo su bile još dvije žene. Jedna je od njih na dan nesreće dežurala na ulazu, i ona je zaplakala:

– O, moj Bože! Tamo su mi djeca. Što će biti s njima?

Željela sam biti nasamo s njim, barem na tren. Dečki su to osjetili, svaki je smislio neki razlog i izišli su u hodnik. Zagrlila sam ga i poljubila. Odmaknuo se:

– Nemoj sjediti pokraj mene. Uzmi stolac.
– Ma to su gluposti, – odmahnula sam rukom. – Jesi li vidio gdje se dogodila eksplozija? Što je to bilo? Ipak ste prvi stigli…
– Najvjerojatnije je sabotaža. Netko je namjerno to učinio. Svi naši dečki tako misle.
Tada su tako govorili. Mislili.

Sutradan, kada sam stigla, svaki od njih već je ležao u zasebnoj sobi. Strogo su im zabranili da izlaze u hodnik. Da komuniciraju. Kucali su preko zidova: točka-crtica, točka-crtica... Točka... Liječnici su to objasnili činjenicom da svaki organizam različito reagira na zračenje, i to što izdrži jedan, drugi neće izdržati. Tamo gdje su oni ležali, zračili su čak i zidovi. Slijeva, zdesna i kat ispod njih...  Odatle su sve premjestili. Nijednog pacijenta... Ispod njih i iznad njih nijednog...

Tri sam dana živjela kod svojih moskovskih znanaca. Rekli su mi: uzmi lonac, uzmi zdjelu, uzmi sve što ti treba, ne ustručavaj se. Takvima su se pokazali ljudi… Takvima! Pripremala sam pureću juhu za šestoricu. Šestoricu naših momaka… Vatrogasaca… Iz iste smjene… Te su noći svi bili dežurni: Vaščuk, Kibenok, Titenok, Pravik, Tiščura. U trgovini sam im svima kupila zubnu pastu, četkice, sapun. Ništa od toga u bolnici nije bilo. I malene ručnike sam im kupila…  Danas se čudim svojim znancima, bojali su se, naravno, kako i ne bi, već su kružile svakojake glasine, no unatoč tome sami su mi nudili: uzmi sve što ti je potrebno. Bilo što! Kako je on? Kako su oni svi? Hoće li živjeti? Živjeti… (Šuti.) Tada sam srela mnogo dobrih ljudi, nisam ih sve upamtila… Svijet se skupio u jednu točku. On… Samo on… Sjećam se starije medicinske sestre koja me naučila: „Postoje bolesti koje se ne mogu izliječiti. Preostaje tek sjediti i milovati ruku“. 

Rano ujutro odlazim na tržnicu, odatle svojim znancima, kuham juhu. Treba sve procijediti, isjeckati, podijeliti u porcije. Netko me zamolio: „Donesi jabuku“. I tako sam odlazila sa šest posudica po pola litre… Uvijek za šestoricu! U bolnicu… Sjedim do večeri. A navečer se ponovno vraćam na drugi kraj grada. Koliko sam dugo mogla to izdržati? No nakon tri dana rekli su mi da se mogu smjestiti u hotel za medicinsko osoblje, na prostoru same bolnice. Bože, kakva sreća!!

 – Ali tamo nema kuhinje. Kako ću im kuhati?
– Više im ne trebate kuhati. Njihovi želuci prestaju probavljati hranu.

Počeo se mijenjati, svakog sam dana susretala drugog čovjeka… Izbijale su mu opekline… U ustima, na jeziku i obrazima, isprva su se pojavile malene rane koje su potom rasle. Sluznica mu se ljuštila nalikujući bijelim kožicama … Boja lica… Boja tijela… Plava… Crvena… Sivosmeđa… A to je sve toliko moje, toliko voljeno! Ne može se to ispričati! Ne može se to napisati! Čak ni proživjeti… Spašavalo me to što se sve zbivalo vrlo brzo, nisam imala kada razmišljati, nisam imala kada plakati.

Voljela sam ga! Ni sama nisam znala koliko sam ga voljela! Tek smo se bili uzeli, jedan od drugog nismo se odvajali… Hodamo niz ulicu. Uhvati me za ruke i zavrti. I ljubi, ljubi. Ljudi prolaze pokraj nas, i svi se smiješe.   

Klinika za bolesti izazvane zračenjem. Četrnaest dana… Za četrnaest dana čovjek umire…

Već prvoga dana u hotelu su me pregledali dozimetrom. Odjeća, torba, novčanik, cipele – sve je „gorjelo“. I sve su mi to na licu mjesta uzeli. Čak i donje rublje. Jedino novac nisu dirali. Zauzvrat su mi dali bolnički ogrtač veličine pedeset šest umjesto četrdeset četiri koji nosim, i papuče broj četrdeset tri umjesto trideset sedam. Odjeću će mi, rekoše, možda dopremiti, a možda i neće, teško da će je moći „očistiti“. Tako sam izgledala kada sam stala pred njega. Uplašio se: „Zaboga, što ti je?“ A ja sam ipak uspijevala pripremiti juhu. Grijač bih stavila u staklenku… U nju bih bacala komadićke piletine… Sasvim malene… Potom mi je netko dao svoj lonac, mislim, čistačica ili dežurna u hotelu. Drugi pak daščicu na kojoj sam rezala svjež peršin. U bolničkom ogrtaču nisam se mogla domoći tržnice, netko mi je to zelenje donosio. No sve je bilo uzaludno, nije mogao čak ni piti… ni progutati sirovo jaje… A ja sam mu htjela donijeti nešto ukusno! Kao da bi mu to pomoglo. Dotrčala sam u poštu: „Djevojke, molim vas, hitno moram  telefonirati svojim roditeljima u Ivano-Frankivsk. Umire mi muž.“ Iz nekog su razloga odmah shvatile tko sam i tko mi je suprug, istog su me trena spojile. Moj otac, sestra i brat istog su dana doletjeli k meni u Moskvu. Donijeli su mi stvari. Novac.   

Deveti svibnja… Uvijek mi je govorio: „Ne možeš ni zamisliti kako je Moskva prekrasna! Posebno na Dan pobjede, kad je vatromet. Htio bih da to vidiš“. Sjedam kraj njega u bolničkoj sobi, otvorio je oči:    

– Je li dan ili večer?
– Devet je navečer.
– Otvori prozor! Počinje vatromet!
Otvorila sam prozor. Osmi kat, cijeli je grad pred nama! Vatreni se buket vinuo u nebo.
– Ajme!
– Obećao sam da ću ti pokazati Moskvu. Obećao sam da ću ti cijeloga života za svaki praznik poklanjati cvijeće…

Osvrnuh se. Ispod jastuka vadi tri karanfila. Dao je sestri novac i ona ih je kupila.
Potrčala sam prema njemu i poljubila ga:

– Ljubavi moja jedna jedina!

Počeo je gunđati:

– Znaš li što su ti rekli liječnici! Ne smiješ me grliti! Ne smiješ me ljubiti! 

Zabranili su mi da ga grlim. Milujem… Ali ja… Ja sam ga podizala i posjedala ga na krevet. Namještala mu ležaj, stavljala toplomjer, donosila i iznosila noćnu posudu… Brisala ga… Cijele sam noći bila uz njega. Pazila na svaki njegov pokret, uzdah.     

Dobro što mi se to nije dogodilo u sobi nego u hodniku… Zavrtjelo mi se u glavi, uhvatila sam se za prozorsku dasku… Kraj mene je prolazio liječnik, primio me za ruku i neočekivano upitao:

– Jeste li trudni?
– Ne, ne! – Strašno sam se bojala da nas netko ne čuje.
– Ne lažite, – uzdahnuo je. 

Toliko sam se zbunila da ga nisam dospjela ni zamoliti.
Sutradan sam bila pozvana kod ravnateljice:

– Zašto ste mi lagali? – upitala me strogo.
– Nisam imala izbora. Da sam kazala istinu, poslali biste me kući. Bila je to sveta laž!
– Što ste učinili!
– Ali ja sam s njim…
– Draga moja! Mila…

Do kraja ću života biti zahvalna Angelini Vasiljevni Guskovoj. Do kraja života!

I druge su žene pristizale, no njih više nisu puštali. Sa mnom su bile njihove mame: mamama je bilo dopušteno… Mama Volodje Pravika cijelo je vrijeme molila Boga: „Bolje uzmi mene“.    

Američki profesor, doktor Gale… On je bio taj koji je vodio operaciju presađivanja koštane srži… Tješio me: ima nade, male, ali ima. Tako snažan organizam, tako snažan momak! Pozvali su sve njegove rođake. Dvije njegove sestre stigle su iz Bjelorusije, a brat iz Lenjingrada, tamo je služio vojni rok. Mlađa Nataša, bilo joj je četrnaest godina, bojala se i silno plakala. No njezina je koštana srž najbolje odgovarala… (Šuti.) Sad već mogu o tome govoriti… Ranije nisam mogla. Deset sam godina šutjela. Deset godina… (Šuti.)    

Kad je saznao da bi koštanu srž uzeli od njegove mlađe sestrice, odlučno je to odbio: „Radije ću umrijeti. Ne dirajte je, još je malena“. Starijoj sestri Ljudi bilo je dvadeset osam godina, i sama je bila medicinska sestra, znala je što je čeka. „Samo da preživi“, govorila je. Gledala sam operaciju. Ležali su jedan kraj drugog na stolovima...  U operacijskoj se sali nalazio veliki prozor. Operacija je trajala dva sata… Kada je završila, Ljudi je bilo lošije nego njemu, na njezinim je grudima bilo osamnaest uboda, teško se budila iz narkoze. I danas je bolesna, invalid… Bila je lijepa, snažna djevojka. Nije se udavala… A ja sam tada trčala iz jedne bolničke sobe u drugu, od njega k njoj. Više nije ležao u običnoj bolničkoj sobi, nego u specijalnoj barokomori, iza prozirne izolacijske zavjese, kamo pristup nije bio dopušten. Tamo su se nalazili specijalni instrumenti pomoću kojih se, bez ulaska iza zavjese, mogla dati injekcija, staviti kateter… Sve je bilo na čičak, na patent i naučila sam se time služiti… Lagano bih podigla zavjesu i provukla se do njega… Na kraju su mi uz njegov krevet postavili stolčić. Postalo mu je toliko loše da se nisam mogla udaljiti ni na minutu. Neprestano me dozivao: „Ljusjo, gdje si? Ljusenjko!“ Dozivao me i dozivao… O drugim su se barokomorama, u kojima su ležali naši momci, brinuli vojnici jer su redovni bolničari to odbijali, zahtijevali su zaštitnu odjeću. Vojnici su iznosili noćne posude. Prali podove, mijenjali posteljinu… O svemu su se brinuli. Odakle su se tamo stvorili vojnici? Nisam pitala… Samo on… On… A svaki dan čujem: umro, umro… Umro je Tiščura. Umro je Titenok. Umro… Kao čekićem po tjemenu… 

Imao je stolicu dvadeset pet do trideset puta dnevno. Krvavu i sluzavu. Koža mu je počela pucati po rukama, nogama… Cijelo mu se tijelo prekrilo plikovima. Kad je okretao glavu, na jastuku su mu ostajali pramenovi kose…  A sve mi je to toliko milo. Voljeno… Pokušala sam to okrenuti na šalu: „I bolje. Neće ti trebati češalj“. Uskoro su ih sve ošišali. Sama sam ga šišala. Sve sam mu htjela činiti sama. Da sam to fizički mogla izdržati, svih dvadeset četiri sata ne bih se odvajala od njega. Svake mi je minute bilo žao… Svake minute… (Prekriva lice rukama i šuti.) Stigao mi je brat i uplašio se: „Onamo te više ne puštam!“ A otac mu govori: „Zar misliš da je možeš zaustaviti? Ta kroz prozor će se provući! Po vatrogasnim ljestvama!“  

Otišla sam… Vraćam se – na stoliću pokraj njega je naranča… Velika, ne žuta, nego ružičasta. Smiješi se: „Dobio sam je na dar. Uzmi je“. A medicinska sestra iza zavjese maše mi da je ne smijem pojesti. Budući da je neko vrijeme ležala kraj njega, ne samo da je se ne smije jesti, ne smije ju se ni dirati. „No, pojedi je, – moli me. – Ti voliš naranče“. Uzimam naranču u ruke. Za to vrijeme on sklapa oči i tone u san. Cijelo su mu vrijeme davali injekcije kako bi spavao. Narkotike. Sestra me gleda u užasu… A ja? Ja sam spremna učiniti sve kako ne bi razmišljao o smrti… Kako ne bih razmišljala koliko je njegova bolest užasna, kako ga se bojim… Pamtim djelić nekog razgovora… Netko me upozorava: „Ne smijete zaboraviti da se pred vama više ne nalazi muž, čovjek koga volite, nego radioaktivni objekt s visokom razinom zračenja. Vi niste samoubojica. Saberite se.“ A ja kao poludjela: „Ali ja ga volim! Ja ga volim!“ On je spavao, ja sam šaptala: „Volim te!“ Hodala po bolničkom dvorištu: „Volim te!“ Nosila noćnu posudu: „Volim te!“ Prisjećala sam se kako smo ranije živjeli zajedno. U našem domu… Zaspao bi noću tek nakon što bi me primio za ruku. Imao je tu naviku: u snu držati me za ruku. Svu noć.     

A u bolnici ja uzimam njegovu ruku i ne puštam je…

Noć. Tišina. Sami smo. Pogledao me vrlo pozorno i najednom rekao:

– Tako želim vidjeti naše dijete. Kakvo će biti?
– A kako ćemo ga nazvati?
– Eh, ime ćeš morati smisliti sama…
– Zašto sama kad nas je dvoje?
– U tom slučaju, ako se rodi dječak, neka bude Vasja, a ako je djevojčica, neka bude Nataška.
– Zašto Vasja? Već imam jednog Vasju. Tebe! Drugi mi ne treba.

Tada još nisam znala koliko sam ga voljela! On… Samo on… Kao slijepa! Čak nisam ni osjećala malene otkucaje ispod srca. Iako sam bila već u šestom mjesecu… Mislila sam da je u meni, moja malena, i da je zaštićena. Moja malena...

Nitko od liječnika nije znao da noći provodim s njim u barokomori. Nitko nije ni slutio. Puštale su me medicinske sestre. U početku su me odgovarale: „Još si mlada. Zašto si to radiš? On više nije čovjek, nego reaktor. Izgorjet ćete zajedno.“ Poput psića trčala sam za njima… Satima bih stajala kraj vrata. Molila ih i preklinjala. I tada bi popustile: „Neka te vrag nosi! Nisi normalna.“ Ujutro, prije osam sati, kada je kretala liječnička vizita, dale bi mi znak preko zavjese: „Bježi!“ Na sat vremena jurila sam u hotel. A od devet ujutro do devet navečer imala sam dopuštenje za posjet. Noge su mi do koljena poplavile i otekle, toliko sam bila izmorena. Moja je duša bila snažnija od tijela. Moja ljubav…

Dok sam bila uz njega… to nisu radili… No kada bih otišla, fotografirali su ga… Bez odjeće. Golog. Tek jedna lagana plahtica na njemu. Svakog sam je dana mijenjala, a uvečer bi sva bila u krvi. Podižem ga, a na mojim rukama ostaju komadići kože, lijepe se. Molim ga: „Dragi! Pomozi mi! Podupri se na ruku, na lakat, koliko god možeš, kako bih ti krevet izravnala da ne ostane nijednog šava, nijednog nabora.“ I najmanji nabor ostavlja ranu na njemu. Nokte sam si odrezala do krvi kako ga ne bih slučajno zahvatila. Nijedna od sestara nije mu se usudila prići, nije ga doticala, ako je štogod trebalo, zvali su mene. I one… I one su ga fotografirale… Za znanost, rekoše. A ja bi ih sve izbacila odatle! Vikala bih i tukla ih! Kako mogu! Da sam im samo mogla zabraniti pristup… Da sam samo mogla…

Izlazim iz bolničke sobe u hodnik… Idem prema zidu, prema kauču zato što ništa ne vidim. Zaustavljam dežurnu medicinsku sestru: „On umire.“ – Odgovara mi: „A što bi ti htjela? Primio je tisuću šesto rendgena, a smrtonosna doza je četiristo.“ I njoj je žao, ali na drugi način. A ono je sve moje… Sve voljeno.

Kada su svi poumirali, bolnicu su renovirali... Zidove sastrugali, parket iščupali i iznijeli ga… Svu stolariju. 

Što je zatim uslijedilo… Pred sam kraj… Pamtim u fragmentima. Sve iščezava…  

U noći sjedim kraj njega na stolčiću… U osam ujutro: „Vasenjka, idem. Malko ću se odmoriti.“  Otvori i zatvori oči – pušta me. Tek što dođem do hotela, do svoje sobe, legnem na pod, na krevetu nisam mogla ležati, toliko me sve boljelo, kad uto kuca bolničarka: „Idi! Trči k njemu! Zove te neumoljivo!“ Istog me jutra Tanja Kibenok toliko molila, zvala: „Pođi sa mnom na groblje. Bez tebe neću moći.“ Tog su jutra pokapali Vitju Kibenka i Volodju Pravika. Vitja i on bili su prijatelji, bili smo obiteljski prijatelji. Dan prije eksplozije svi smo se zajedno fotografirali u našem domu. Kako su nam na fotografiji muževi lijepi! Veseli! Posljednji je to dan takvog našeg života… Predčernobilskog… Toliko smo bili sretni!  

Vratila sam se s groblja, odmah zovem dežurnu sestru: „Kako je?“ – „Umro je prije petnaest minuta.“ Kako? Cijelu sam noć bila kraj njega. Otišla sam samo na tri sata! Stala sam pokraj prozora i vrištala: „Zašto? Zbog čega?“ Gledala sam na nebo i vrištala… Cijeli me hotel mogao čuti… Bojali su mi se prići… Pribrala sam se: vidjet ću ga po posljednji put! Vidjet ću ga! Jurnula sam niz stubište… Još je ležao u barokomori, nisu ga odvezli. Posljednje su mu riječi bile: „Ljusja! Ljusenjka!“ – „Samo što je otišla. Sad će doći“, –  umirila ga je sestra. Udahnuo je i umuknuo.     

Više se od njega nisam odvajala… Pratila sam ga do lijesa… Iako ne pamtim toliko sam lijes, koliko veliku plastičnu vreću… Tu vreću… U mrtvačnici su me pitali: „Ako želite, možemo vam pokazati u što ćemo ga odjenuti.“ Želim! Obukli su ga u svečanu uniformu, na grudi su mu položili kapu. Obuću mu nisu odabrali jer su mu noge otekle. Bombe, a ne noge. Svečanu su uniformu također razrezali jer je nisu mogli navući, tijelo više nije bilo cjelovito. Sve je bila krvava rana. U bolnici posljednja dva dana… Podignem mu ruku, a kost se klima i visi, meso se odvojilo od nje. Komadići pluća, komadići jetre izlazili su mu na usta… Gušio se svojim unutarnjim organima… Omotam zavojem ruku i gurnem mu je u usta, sve to iz njega izvadim… To se ne može ispričati! To se ne može napisati! Čak ni proživjeti… To mi je sve tako blisko… Tako… Nijednu veličinu cipela nije mu bilo moguće obuti… U lijes su ga položili bosog…   

Meni pred očima… U svečanoj su ga uniformi gurnuli u plastičnu vreću i zavezali. I tu su vreću potom položili u drveni lijes… A lijes su omotali još jednom vrećom…. Plastika je bila prozirna, ali debela poput voštanog platna.  I tada su sve to položili u lijes od cinka, jedva su ga ugurali. Tek je kapa ostala odozgo.

Svi su pristigli… Njegovi roditelji, moji roditelji… U Moskvi smo kupili crne marame… Primila nas je izvanredna komisija. Svima su ponavljali jedno te isto: ne možemo vam predati tijela vaših muževa, vaših sinova jer su iznimno radioaktivna, na poseban će se način pokopati na moskovskom groblju. U zalemljenim cinkovim ljesovima, ispod betonskih ploča. I vi morate potpisati taj dokument. Traži se vaša suglasnost. Ako se netko pobunio i htio prevesti lijes u rodni kraj, uvjeravali su ga da su oni, tobože, heroji i da više ne pripadaju svojim obiteljima. Sada su državni ljudi… Pripadaju državi.        

Sjeli smo u pogrebno vozilo… Rođaci i nekakvi vojni ljudi. Pukovnik s radiouređajem… Preko uređaja javljaju: „Čekajte naše naredbe! Čekajte!“ Dva ili tri sata kružili smo Moskvom, po obilaznici. Ponovno se vraćamo u Moskvu… Radiovezom javljaju: „Nemate dopuštenje za ulazak na groblje. Groblje opsjedaju inozemni reporteri. Još čekajte.“ Roditelji šute… Mama ima crni rubac… Osjećam da gubim svijest. Hvata me histerični napad: „Zašto moga muža treba skrivati? Tko je on? Ubojica? Prijestupnik? Zločinac? Koga to pokapamo?“ Mama: „Tiho, tiho, kćerkice.“ Gladi me po glavi, uzima za ruku. Pukovnik preko radioveze: „Dopustite nam da nastavimo prema groblju. Žena je histerična.“ Na groblju su nas okružili vojnici. Hodali smo pod oružanom pratnjom. I lijes su nosili pod oružanom pratnjom. Nikog nisu pustili da se oprosti… Jedino rođake… Raku su zasuli u trenu… „Brzo! Brzo!“ – zapovijedao je oficir. Čak mi nisu dopustili da zagrlim lijes.

I odmah – u autobuse…

U trenu su nam kupili i donijeli prijevozne karte… Za idući dan… Cijelo to vrijeme s nama je bio neki čovjek u civilu, s vojničkim držanjem, nije nam dopustio ni da iziđemo iz sobe i kupimo hranu za put. Ne daj Bože da smo s kime prozborili riječ, posebice ja. Kao da sam tada uopće i mogla govoriti, tada nisam mogla ni plakati. Dežurna je djelatnica, pri našem odlasku, prebrojila sve ručnike, sve plahte… Na licu mjesta slagala ih je u plastičnu vreću. Vjerojatno su ih spalili… Hotelski smještaj platili smo sami. Za četrnaest dana.

Klinika za bolesti izazvane zračenjem – četrnaest dana... Za četrnaest dana čovjek umire…

Kod kuće sam zaspala. Ušla sam u kuću i srušila se na krevet. Tri sam dana spavala. Nisu me mogli podići… Stigla je i hitna pomoć. „Ne, – rekao je liječnik, – ona nije umrla. Probudit će se. To je takav strašan san.“

Bile su mi dvadeset tri godine…

Pamtim san… Prilazi mi moja pokojna baka, u onoj odjeći u kojoj smo je i pokopali. I kiti jelku. „Bako, što će nam jelka? Ta ljeto je!“ – „Takav je red. Uskoro mi stiže tvoj Vasenjka.“ A on je odrastao u šumi. Prisjećam se… Drugi san… Vasja prilazi u bijelom i doziva Natašu. Našu djevojčicu koju još nisam ni rodila. Već je velika i čudim se: kad je tako narasla? Baca je u vis, i smiju se… A ja ih promatram i razmišljam kako je sreća tako jednostavna. Tako jednostavna! A onda sam usnula… Zajedno hodamo po vodi. Dugo, dugo koracamo… Tražio je vjerojatno od mene da ne plačem. Odatle mi je dao znak. Odozgo. (Šuti duže vrijeme.)     

Za dva mjeseca doputovala sam u Moskvu. S kolodvora odmah na groblje. K njemu! I tamo su me, na groblju, uhvatili trudovi. Tek što sam mu počela govoriti… Pozvali su hitnu. Dala sam im adresu. Rađala sam baš tamo… Kod one iste Angeline Vasiljivne Guskove… Još me tada upozorila: „Na porod dođi k nama.“ A kuda ću u tom stanju? Rodila sam dva tjedna prije termina…

Pokazali su mi je… Djevojčica… „Natašenjka, – dozvala sam je. – Tata ti je dao ime Natašenjka.“ Naizgled zdravo dijete. Ručice, nožice… Ali imala je cirozu jetre… U jetri je bilo dvadeset osam rendgena… Urođena srčana mana… Četiri sata kasnije rekli su mi da je djevojčica umrla. I opet… nećemo vam je dati! Kako to mislite, nećete mi je dati? Ja sam ta koja je neće dati vama! Želite mi je uzeti radi znanosti, a ja mrzim vašu znanost! Mrzim je! Prvo mi je uzela njega, a sad još očekuje… Neću je dati! Sama ću je pokopati. Kraj njega… (Prelazi na šapat.)

Ali to nije ono što sam vam htjela ispričati... Nije to… Ne smijem vikati nakon moždane kapi. Ne smijem ni plakati. Ali želim… Želim da znate… Nikome to nisam govorila…. Nakon što im nisam dala svoju malu djevojčicu. Našu djevojčicu… Donijeli su mi drvenu kutijicu: „Ovdje je.“ Pogledala sam: zavili su je u pelene. Ležala je u pelenicama. I tada sam zaplakala. „Položite mu je pod noge. Recite mu da je to naša Natašenjka.“  

Tamo, na grobu, nije napisano: Nataša Ignatenko… Tamo je samo njegovo ime… Ona još ime nije ni imala, nije imala ništa… Samo dušu… Dušu sam joj tamo i pokopala…

Uvijek im dolazim s dva buketa: jedan za njega, a drugi, u uglu, ostavljam njoj. Pokraj groba puzim na koljenima… Uvijek na koljenima… (Nepovezano) Ubila sam je… Ja… ona… spasila… Moja me djevojčica spasila, ona je primila sav radioaktivni udar na sebe, bila je svojevrsni prijamnik tog udara. Tako malena. Mrvica. (Gubeći dah) Ona me zaštitila. Ali ja sam ih voljela oboje… Zar… Zar se ljubavlju može ubiti? Takvom ljubavlju? Zašto one idu jedna uz drugu? Ljubav i smrt. Uvijek su zajedno. Tko će mi objasniti? Tko mi može reći? Puzim na koljenima uz grob… (Šuti duže vrijeme.)

Nastavlja se...


Ljudmila Ignatenko,
supruga poginulog vatrogasca Vasilija Ignatenka
 

O autorici:

Svetlana Aleksievič (1948.) ugledna je bjeloruska novinarka i spisateljica. U svojim dokumentarističkim knjigama govori o velikim traumama ruske povijesti dajući glas svjedocima vremena. Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napušta Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vraća u Minsk.

Dobitnica je brojnih nagrada od kojih su važnije: Lajpciška nagrada za europsko razumijevanje (1998), Herderova nagrada (1999), Mirovna nagrada Erich Maria Remarque (2001), Nacionalna nagrada američkih kritičara (2006). Nakon objavljivanja knjige "Rabljeno doba" ovjenčana je i prestižnom Mirovnom nagradom Udruženja njemačkih knjižara 2013., koja se dodjeljuje književnicima, znanstvenicima i umjetnicima za izuzetne doprinose u širenju ideje mira, a 2015. uručena joj je Nobelovu nagrada za književnost.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –