Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 09.01.2018.

Tanja Mravak : Naša žena

Tanja Mravak: Naša žena

Naša žena Mravak Tanja

Prošlo je već deset godina od legendarne Dežulovićeve kolumne naslovljene „Ne možeš ti našega čovika zajebat.“ Čuju se te riječi i danas na ulici, u kafanskim razgovorima i onim momentima kad otpusti stega pa kogod iz guzice izvuče ovu ili onu poučnu pripovijest ne bi li još jednom potvrdio kako je homo balcanicus žilava sorta korova, neiskorjenjiva i prisutna u svim pukotinama civilizacije koja se u pravilu (i inerciji) odvija negdje drugdje. Civilizirano je pri tome ne spominjati da ni Zapad nije bez svojih lola premazanih svim mastima jer ako bi se i taj mit išao dekonstruirati bi li nam išta preostalo? Ako su već preuzeli civilizacijske tekovine, funkcionalne sustave i, štajaznam, ceste, nama nek barem ostave naše trolove, probisvijete, zajebante i sitne lupeže. Male ljude u velikom zločestom svijetu koji se, šta ćeš, snalaze kako znaju.

U svakom slučaju, naš je čovik „krvi divlje pa ziđa divlje, kažu mu – ne smije! – pa ziđa dvije“, naš je čovik sve ono što „naša žena“ nije jer, priznat ćete, ti urbani mitovi jednostavno ne funkcioniraju u suprotnom rodnom registru. „Naša žena“ ne okreće na ražnju žicom sastavljene janjce niti bespravno ziđa na obalama Ženevskog jezera. Ako išta radi, „naša žena“ pretežito veze goblene, oplakuje retardirane muževe s građevinskim ambicijama u inozemnim parkovima prirode, čuva djecu i gnjavi članove familije koji se usude nositi rasparene čarape. „Naša žena“ ne trola bjelosvjetske zakonodavce jer nema kad. Roba se, naime, neće oprati sama. „Naša žena“, doduše, ima neriješenih računa s „našim čovikom“, ali se o tome u kafanama ne pripovijeda. Takve priče pričaju neke Tanje Mravak i slične. Šta će, jadne, kad nemaju pametnija posla.

Nezgodno je jedino kad te što pričaju (Mravak, na primjer) imaju mota za pričanje pa te, htio - ne htio, privuku k sebi i dok ti pamet u glavu nanovo dođe, već si pod dojmom jedanaest priča o ženama i to priča bez ijedne grandiozne geste karakteristične za „našeg čovika“. Najsmjelije geste junakinja ovih pripovijesti su kupovina kuće u malome mistu, lov na štakore i darivanje žena svojih ljubavnika, sve neke obične stvari za obične cure, liječnice, bankarice, domaćice, majke, žene i sestre. Ako „naš čovik“ pripada registru mita, „naša žena“ – takvom je barem piše Mravak – pripada svakodnevnom registru ulice, sela ili grada. Mitska ženskost pa pri tom i „naša“, ostavljena je za neku drugu prigodu.

Internalizirani rodni, društveni, jezični, diksurzivni i općeljudski teror, nezainteresirano i neosviješteno maltretiranje u svim zamislivim interakcijama, pravi je junak pripovijesti Tanje Mravak. O njemu se, zapravo, ni u jednom trenutku ne govori, oko njega se niti jedna priča konkretno ne angažira, iako svaka stoji pod njegovom sjenom. 

Moramo razgovarati Mravak Tanja

Priče Tanje Mravak ne tragaju za „ženskim“, ne tipiziraju karaktere ni odnose, ne grade mitološke strukture za junakinje koje već jesu ili tek imaju doći; ako uopće imaju nešto reći o „našim ženama“ onda je to u skladu s idejom da naslovna sintagma označava sve i ništa, da pokriva dijapazon različith pojavnosti koje se tek nasilu mogu strpati u isti koš. „Naša žena“, drugim riječima, ne pripovijeda u terminima kolektivnog identiteta. Mravak zanimaju pojedinačni slučajevi koje vezuje tek to što su, u danome kontekstu, zamislivi. Ontologija ženskoga ostavljena je drugima.

Junakinje Tanje Mravak istovremeno su i subjekt i objekt. One su i predmet pogleda i gledateljice, proizvod društvene (patrijarhalne?) represije i nastavljačice zadanih obrazaca, kontrolirane i kontrolirajuće, „konzervativne“ i „progresivne“, ritualizirane i ritualizirajuće. One su također strastvene, hladne, lude, glupe, pametne, hrabre, plašljive, nezainteresirane i snalažljive. One su, dakle, sve što književni likovi mogu i trebaju biti; u vječnom sukobu s okolinom i, dakako, sa samima sobom. Pri tome ni jedna od njih ne ostaje zatočenicom književne fikcije (za razliku od muških likova, gdje se Mravak povremeno zalomi šablonska, isforsirana, struktura), već svaka nadilazi razinu teksta i postaje uvjerljivom slikom susjede, prijateljice, poznanice – žive, postojeće, osobe čije nam priče, eto, pripovijeda Mravak, a ne netko drugi. I ako bi se trebalo odgovarati na neumjesna pitanja poput - prikazuje li doista „Naša žena“ stanje na terenu? – odgovor bi bio potvrdan.

Teren kojim se junakinje Tanje Mravak kreću u svojoj je običnosti istovremeno i zabavan i zastrašujući. Na toj dihotomiji Mravak gradi većinu svojih pripovijesti, a njihova učinkovitost izravna je posljedica normalizacije „terora“, tim strašnijeg zbog „zdravorazumske“ dimenzije na kojoj se zasniva. Taj internalizirani rodni, društveni, jezični, diksurzivni i općeljudski teror, nezainteresirano i neosviješteno maltretiranje u svim zamislivim interakcijama, pravi je junak pripovijesti Tanje Mravak. O njemu se, zapravo, ni u jednom trenutku ne govori, oko njega se niti jedna priča konkretno ne angažira, iako svaka stoji pod njegovom sjenom. Skriven ispod buke dijaloga, zaklonjen iluzionističkim trikom skretanja pozornosti na pripovijest koja se upravo odvija, normalizirani teror onaj je element atrakcije koji ostaje u pameti kad se ugase svjetla jezične pozornice.

Koristeći dijalog kao gotovo jedino sredstvo stvaranja kompleksnih vanjskih i unutarnjih svjetova Mravak pokazuje suverenost vladanja jezikom.

Pričama Tanje Mravak dominira dijalog što znači da se čitaju brzo i lako (je li „Naša žena“ posljedica „Pričigina“ ili je pričiginska forma bliža spisateljičinom nervu u ovoj prilici nije posebno bitno pitanje). Koristeći dijalog kao gotovo jedino sredstvo stvaranja kompleksnih vanjskih i unutarnjih svjetova Mravak pokazuje suverenost vladanja jezikom što je, složit ćete se, prilično bitna kratkopričaška osobina (dovoljno je, na primjer, poslušati dijaloge iz recentnijih hrvatskih filmova i serija pa ustanoviti koliko nakaradno to može zvučati).

Jezik njenih priča je, poput samih junakinja, životan i uvjerljiv, a opet običan, neočuđen. I kad piše svađu, i kad piše raspravu, i kad piše zajedljivi komentar i ironiju, i kad je cinična, i kad se smije, i kad su joj likovi tužni, zlobni, blesavi ili samo nezainteresirani, Tanja Mravak uvijek ostaje unutar okvira govora, pokazujući kako se običnom komunikacijom pripovijedaju bogati svjetovi ispunjeni potentnim sukobima i kontradikcijima. Ostajući uvijek pomalo izvan svijeta svojih likova, uvijek na promatračkoj distanci, Mravak ne ulazi u ulogu suca, puštajući svojim junakinjama da govore same za sebe. Izbjegava tako, ako ništa drugo, onaj moralizatorski, nametljivi ton povremeno prisutan u recentnijoj književnoj praksi, a ne plaća ni danak poslovičnom jadu i čemeru hrvatske proze. Na površini sve priče Tanje Mravak funkcioniraju kao vesele i zabavne pripovijesti, a „ozbiljne“ stvari vrebaju iz prikrajka, upravo u onome što priče čini mogućima, zamislivima i prispodobivima.

„Naša žena“ vjerojatno neće ostati upamćena ni kao posebno velika, ni kao posebno bitna knjiga. To je danak „običnosti“ i namjernom odustajanju od velikih tema, grandioznih gesti i detaljnijeg istraživanja bilo ženskog, bilo društvenog identiteta (bilo bi pogrešno u ovim pričama tražiti paradigmatski prikaz „naše žene“). Ostat će, ipak, upamćena kao pametna, inteligentna i čitljiva knjiga, bliska iskustvu života u danim uvjetima. Ponekad ne treba tražiti više, a ponekad, što se može, treba. Nekako odbijam vjerovati da je „Naša žena“ krajnji domet misli Tanje Mravak. S obzirom na inteligenciju kojom piše priče i neistražene, a otvorene prostore u njima, ne izgleda mi pretjerano reći da njeno kapitalno djelo još uvijek nije ugledalo svjetlo dana.

S druge strane, s obzirom na brzinu pisanja (prošla zbirka kratkih priča izašla je prije jedva sedam godina), do pojave istoga mogli bi se načekati. U međuvremenu, čitat ćemo „Našu ženu“ kao dobrodošao korektiv na atmosferu drugotnosti i slične reakcionarne ideje na bitke za koje smo mislili da su odavno završene. Relativno mlak korektiv, upitnoga dometa, ali i kao takav bolji od šutnje i pravljenja da se ama baš ništa ne događa.

Tanja Mravak

Naša žena

  • Hena com 10/2017.
  • 196 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532591859
  • Cijena 109.00 kn

Nova zbirka priča Tanje Mravak 'Naša žena' donosi jedanaest priča koje govore o ljubavnim vezama, te o različitim obiteljskim odnosima i njihovim akterima. Minimalnim i realističkim sredstvima Tanjine priče pletu dinamične fabule o životu običnih ljudi u običnim situacijama koje otkrivaju izrečenu ili češće prešućenu, u pravilu unutarnju, osobnu dramu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –