Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 04.03.2010.

Tomica Bajsić (ur.) : Urezi

Gledajući u lice tekstuane evidencije, nažalost, ne bi bilo presmjelo tvrditi da je povijest književnosti svih krugova od kojih je nama najbliži Zapadni, u velikoj mjeri, povijest PTSP-a. I, naravno, bešćašća.

Ahil, Ajax, u manjoj mjeri Odisej i Eneja, Henrici i Richardi, krvožedna biblijska plemena od kojih je jedno i izabrano, Cid, Orlando, Ivana Orleanska... građani i seljaci... Nijemci i partizani, vanzemljaci (pa ako nam ovi nisu na ruku mogu i vanzemaljci)... oružje i njime uzrokovana smrt, kao i ono elementarno ljudsko u njima, kako ovim herojima povijesti pisma tako i grupama čiji su prisilni ili dragovoljni članovi, nije ništa strano. Dapače. Upotrebljeni i neupotrebljeni uzroci smrti kao da su sastavnica njihovih tijela, njihova uma i bića.

No, postoje i promatrači uvijek naoko od drugih generirana užasa. Zovemo ih kritičarima. Jedan od njih je Walt Whitman. Američki transcendentalist koji je filozofiju života, poput svojedobno Tita Lukrecija Kara, učinivši je lirskom popudbinom R. W. Emersona, opjesničio u neponovljivim "Vlatima trave". Generalizirajući i objektivizirajući lirsko i pripovjedno ja, pa potom upisujući njegov iskon osobnosti u "drugost" prirode, glede rata i nevolja, pjesnik je konstatirao: "Nakon rata nema pobjednika: u ratu svatko nekoga izgubi".

Na tragu promatrača i jetkog kritičara bezumlja svrha kojega je mobilizirati ljubav ne bi li se u njezino ime činile strahote čiji je finalni konto, zbog same prirode mobilizacije, uvijek umnožak smrti, hrvatski bard Tomica Bajsić, naoružavši se vrsnim pjesnicima i prevoditeljima, na jedno je mjesto sabrao izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu... naslovljenu "Urezi". Kada se PTSP-u s početka teksta pribroje egzistancijalne kvalitete rata, represije, ropstva... pitanje tko je sve tu i po kojemu kriteriju uvršten postaje bespredmetnim. Pretiče ga pitanje, kako je netko iz izbora izostavljen.

Jer što je ljudsko biće - u ime uvijek nečeg od jedinke većeg i retorički snažnijeg... tipo zastava, domovina, novi poredak svijeta, rasna ljepota tebe i tvojih... - kadro drugom ljudskom biću učiniti, to i pjesnici znaju. Njihov broj u ovom izboru je ogroman. Knjigu započinje Sapfo, a završava je, zaokruživši nama naseljen planet, tamilska pjesnikinja Meena Kandasamy.

Prevoditelja, naravno, ima manje. Ti uvijek nepravedno i drsko-u-kulturi prešućeni posuđivači glasova su redom: Ivan Babić, Tomica Bajsić, Fikret Cacan, Kerima Filan, Božica Jelušić, Miroslav Kirin, Tvrtko Klarić, Gregorzs Latuszynski, Ivana Maksić, Tanja Orušević-Miletić, Ksenija Marković, Darko Poslek, Ivan Slamnig, Truda Stamać, Vojo Šindolić, Damir Šodan, Antun Šoljan, Dean Trdak, Rebeka Troha, Marina Trumić, Roel Schuyt, Dubravka Ugrešić i Tin Ujević.

Početak prikaza potcrtao je dijakronijsku energiju motiva razaranja grupa, psihe, teritorija... završimo s univerzalnošću partikularnog iskustva kada se ovoga suoči s idiotizmom očevog nacionalnog razaranja jedinke u ime iste te nacije. Spomenuta Meena Kandasamy najmljađa je pjesnikinja među gotovo jednakima. Ona nas poučava transkastinskom algoritmu za pretvaranje šudre u brahmana. Pa kaže: "Korak prvi: Uzmi lijepu šudra djevojku. / Korak drugi: Učini je da se uda za brahmana. / Korak treći: Daj da mu ona rodi žensko dijete. / Korak četvrti: Neka se njegovo dijete uda za brahmina. / Korak peti: Šest puta ponovi korake od tri do četiri. / Korak šesti: Prikaži krajnji umnožak. To je brahmin. / Kraj«.

No, i nije kraj dok debela baba u liku uvijek nekog Franca ne zapjeva, pa makar i po uzoru na Tuđman Franju, jer ovaj je algoritam za etno-genetsko-kulturalno-kastinsku legitimaciju koja je učinak pretvaranja nedodirljivog u dodirljivo, zastupan od Oca nacije u Tirupuru. I algoritam taj, povjerava nam Meena, čeka novog oca nacije kako bi ga proizveo... a nije li ih, tih prokletih očeva uvijek zbog njih nesretnih nacija bilo i previše? I kod nas i kod njih.

Pogotovo kad ih se skupi na gomilu i kada se vidi sa su gotovo uvijek pretvarali neke u neke druge, da bi u toj pretvorbi ti drugi bili autentičniji od samog materijala koji je očevima služio kao matrica. Uvijek čistoće, uvijek autentičnosti, uvijek krvi i uvijek tla. Kao dokument kulture u kojoj je veliki broj ljudi onemogućen, poubijan, ušutkan zato jer je bio taj koji jeste i osim ideji oca nikome i ničemu drugome nije smetao, ovaj je izbor istovremeno i dijagnoza i kompendij svijeta, vremena i mijena koje su, nažalost predvidljive.

Ne uzeti ovaj izbor u ruke, barem se to tako meni čini, nije drugo do odustajanje od suočenja sa svijetom kojega, bez obzira na to koliko okrutni elementi njegove kritike bili, i ovdje uvršteni svjedoci rata, represije, ropstava... itekako žele učiniti boljim.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –