Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 28.02.2012.

Tonko Maroević : Skladište mješte sklada
Održava se
01.01.1901.

Kad sam čuo da ove godine slavi tek sedamdeseti rođendan, bio sam iznenađen. Mislio sam da ima najmanje dvjesto godina. Pomislio sam: Na sedamdeseti ti neću ići. To je još mladost. Tonko Maroević je Hrvat koji kao da je izašao iz one knjige klasične Kine o devet besmrtnika. Jako je dugo ovdje i utjecaj mu je nekako dobro raspoređen. Nikada nije bio nametljivo prisutan, nego više iz pozadine.  Možda zato taj dvjestogodišnji efekt.

Prije petnaestak godina objavio je knjigu kritika hrvatskog pjesništva. Sjećam se tih kritika. Knjiga se zvala 'Klik'. I zbilja, tamo je Maroević neke poete baš kliknuo. S ove vremenske distance ispada da je pjesnicima koji su tada bili u naponu snage pisao kao da su već otišli dovraga. Jednom je zamjerio zarobljenost jezičnim igrama, drugom tupost slike, a sve je napravio blago, nenametljivo, iz spomenute dvjestogodišnje perspektive. Recimo, pjesnik napiše stih: 'Nema ničeg tužnijeg od vožnje biciklom nizbrdo.' Stih, kao što odmah primjećujemo, uključuje mnogo ako i kako. Tužan bi to spust bio vodi li ulica prema ambisu, a bicikl nema kočnice. Lirski će se subjekt strmoglaviti niz padinu i eto zla. Tužna je to vožnja (još bi tužnija bila uzbrdo) ako je autora prethodno nogirala žena koju bezglavo i svesrdno voli. Ali onda je evidentno da tuga u stih nije dobro uglavljena. Kao ni u prethodnom slučaju.

Točno napisan, stih bi glasio: 'Majku mu, zašto neke ulice završavaju ambisno/ Beskočnički bicikle/ Tugo!' Ili: 'Kud me sad ostavi/Nije li to dosta/O ambise!?' Međutim, pjesnik, očito smušen od rođenja, na situaciju kalemi tugu koju izmišlja specijalno za ovu priliku: kao, tužno je bicikliranje samo po sebi, nastojeći tako objektivacijom prikriti da je, zapravo, tužan jer nije stigao vidjeti da je posljednji potres presjekao ulicu na dva dijela, ili tu nešto glumi machoa koji neće priznati da ga je upravo najurila žena kojoj je dosta njegova vijanja stihovlja, izvođena uglavnom u ležećem položaju na istočno-zapadnom divanu u dnevnom boravku.

Takve je momente pišući o kolegama pjesnicima u spomenutim tekstovima Maroević dobro detektirao, ali je, kao fin gospodin, zaobišao ulaženje u jaču analizu/rasturačinu uzdajući se u onu Peričinu 'pametnome dosta' (spomenuti Perica je Ðuro Perica). Da ima većih tuga dobro znade svaki komsomolac. Umre ti dijete, žena, i tako dalje. Iako, kada je umro Napoleon, kralju Georgeu njegov je tajnik javio: Mrtav je Vaš najveći neprijatelj. Njegovo je veličanstvo otpovrnulo: Što, zar je umrla? Jer, kralj George, na primjer, nije mnogo mario za svoju suprugu. Tako da je sve relativno.

Ali, a važno je to napomenuti, kada bismo na stvari gledali iz zaoštrene perspektive jedne rečenice Simone Weil, koja bi glasila da bismo dobro prošli i u slučaju da nas sad Bog sve sprži zbog sitnih gadosti koje smo dosad uspjeli učiniti - onda se perspektiva mijenja. Knjigu otvara tekst koji evocira sjećanja na malu kulturološku apokalipsu, hrvatsko proljeće. Maroević se u njemu sjeća i šezdesetosmaškog pokreta, koji je za njega 'generacijska pobuna protiv svojevrsne gerontokracije etabliranih pobjednika', a godine koje su uslijedile nakon proljećarenja teško mu je taksonomirati. Politički slom izazvao je 'uskratu aktualnosti', onaj hegelovski svjetski duh lokalnoga tipa onemogućen je u razvoju, pa, iako se nije prestalo pisati, kao da je to pisanje izgubilo podosta od svoga poleta i zanosa. Odbacuje teze o završetku povijesti. I, zaista, čudno je da ideolozi suvremenih oligarha mogu jedne sekundice biti u uvjerenju kako će činjenica da se mali broj ljudi neviđeno nakrao zaustaviti druge ljude na njihovu putu prema bogatstvu. Stvari jednostavno tako ne funkcioniraju.

Maroević defetistički zaključuje kako je najrjeđe kušana mogućnost ona koja se svodi na neiskušavanje ikakvih mogućnosti. Ne samo da se ne treba buniti, nego, kao da želi reći, nije naraslo nezadovoljstvo potrebno ni verbalizirati. Dogodio nam se kraj romantizma. To 'nama', naravno, znači 'njima'. A oni su: Tonči Perasov Marović, Ivan Slamnig, Marija Čudina, Nikola Martić, Vjeran Zuppa, Milan Milišić, Željka Čorak, i tako dalje. Dakle, predstavnici generacije koju je Maroević tijekom svoga četrdesetogodišnjeg učestvovanja u književnome životu sustavno (ili manje sustavno) pratio iz zbirke u zbirku. Sam je u pogovoru ovo hodanje u stopu za pjesnikinjama i pjesnicima okarakterizirao kao dobronamjerno. Kao uglavnom afirmativno. I kao djelo kritičarevih poznijih pisanja, koja su uslijedila nakon likovnih tema, puno bližih autorovu senzibilitetu.

Pišući o Dragojeviću Maroević podsjeća na strategiju velikoga pjesnika, na njegovo diskretno podsjećanje na etimološku povezanost duše i oduševljenja. Kad piše 'oduševljenje' Maroević (kao i Dragojević) ne misli na vriskanje i pocupkivanje u zraku, nego na dah (duh i život) koji u stvarnost može ući i medijem poezije. On sugerira da upaljena svjetlost nije samo zov da se leti prema njoj, nego i poziv da se svrne pogled na stvari koje su dosad bile skrivene u mraku.  Jedna od njih, barem kada je poezija u pitanju, po Maroeviću je poezija Arsena Dedića. Za njega bismo znali i da nije bio kantautor. Dobar je pjesnik.

Maroević ukratko nabacuje i karekterizaciju hrvatskoga pjesništva, preuzetu od Mrkonjića. Četrdesetih godina dominiraju teme kolektiva, zemlje, povijesti. Pedesete su u znaku egzistencijalizma. Šezdesete su jezične. Kasnija razdoblja izmiču taksonomiji (misli se na sedamdesete, pa do devedesetih godina) jer su 'totalizirajuće epohalne ambicije' postale difuzno razmještene. Označava ih 'postmodernima', 'neoegzistencijalističkima', poziva se i na sretan Malešov termin 'semantičkog konkretizma'. Piše kako se nakon sedamdesetih dogodio obrat, svojevrsno vječno vraćanje istoga, politikom izazvanim ponovnim povratkom korijenima, i da je prošli rat još jednom vratio kotač. Hrvati, eto, malo teže utvrđuju gradivo.

Da se vratimo Maroevićevu tumačenju Dedića. Za njega kaže kako nije ugađao modama, no nije ni plivao uzvodno. Stajao je po strani i davao glas onima koji imaju samo sluh. A kada piše o  Maruni evidentno je kako se radi o pjesničkoj praksi pomalo i stranoj našem kritičaru, Maruna je za Maroevića predirektan, prestvaran.

Sve u svemu, u knjizi "Skladište mješte sklada" imamo solidan pregled (u smislu pokrivenosti) pjesničke generacije kojoj pripada autor, on ih je ovdje malo uglancao za buduća vremena. Hrvatska ima pjesnike tapetare, ljude koji možda mogu uljepšati vaš dnevni boravak, među njima nema mapara, istraživača novih teritorija, možda vas najjači među njima mogu primorati da staro vidite na novi način, kao što to Dragojeviću nije problem, on vas s lakoćom 'okrene'. Među njima bio je jednom jedan kozmolog, Stephen Hawking hrvatske poezije, Nikola Šop, a ostali se uglavnom nisu mnogo udaljili od fotelje.

U smislu izvedbe kod ove knjige tekstova odmah primjetite kako se radi o štivima nastalima u sjeni stogodišnjih platana, i to od ruke koja, kako rekosmo, pod njima piše već nekoliko stoljeća. Jedan potpuno drugačiji, već pomalo zaboravljeni ton, mirniji nego ovi koji danas prevladavaju. I puno većeg takozvanog znanja.


Tonko Maroević: "Skladište mješte sklada"

V.B.Z, 2010.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –