Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Martina Sarić • 23.09.2016.

Zerocalcare : Idealist bez iluzija... da, mislim da bih mogao primijeniti tu definiciju na sebe

Zerocalcare, Foto: FSK

Zerocalcare (1983.), pravim imenom Michele Rech, mladi je i talentirani strip-autor rođen u Italiji. Nakon što je privukao interes javnosti svojim blogom, 2011. mu izlazi prva strip-zbirka. Njegov posljednji strip prodan je u čak 80.000 primjeraka. U svojim oslikanim pričama o junaku vrlo sličnom sebi vješto spaja autobiografske i fantastične elemente, stvarajući humorističnu tvorevinu prožetu ironijom, crnim humorom i referencama na cijelu paletu likova iz popularne kulture i filma.

"Armadilova proročanstva" zbirka je kratkih strip priča u kojima su osobna iskustva starijeg Zerocalcarea pomiješana sa sjećanjima na tinejdžerske godine. Kroz njegove crno-bijele pustolovine neprestano ga prati i divovski pasanac, njegov komični savjetnik i alter ego, koji mu pomaže da manevrira fantastično izmijenjenom svakodnevicom.

Zerocalcare je nedavno gostovao u Zagrebu u programu Festivala svjetske književnosti.


 

Armadilovo proročanstvo

Martina Sarić: Kakav je to osjećaj imati priliku predstaviti i promovirati svoj rad izvan rodne Italije?

Zerocalcare: Za mene je jako čudna sama ideja predstavljanja moga stripa izvan Italije. Oduvijek sam imao ideju kako je ono što radim namijenjeno jednoj vrlo maloj publici. Bila mi je čak neobična pomisao da ću imati publiku izvan skvotova i društvenih centara. Bilo mi je iznenađujuće što ljudi u Rimu izvan centra čitaju moje stripove, a kamoli u inozemstvu. Ali s druge strane, ovo je sjajna prilika da uopće iziđem iz kuće. Ja sam tip osobe koja se ne miče rado iz svoga kvarta, a ovo je ipak prilika za upoznavanje drugih ljude i drugog načina života.


Što za vas znači pripadanje punk i underground-sceni? Kako se taj životni stil odrazio na teme i ton vaših stripova? Možda i na način na koji crtate?

Moja pripadnost punk-sceni nije toliko utjecala na način na koji crtam jer sam u samom stripu uvijek imao neke druge uzore, ali je bila vrlo važna u izboru tema koje su me privlačile i koje sam obrađivao u svojim stripovima.


Pankeri onda nisu vaša primarna publika?

Nisam nikada osobito razmišljao o tome da pišem specifično za pankere, već više za jednu malu skupinu ljudi unutar koje ima mnogo različitih stavova i mišljenja. Želio sam pronaći neku vrstu ravnoteže u načinu na koji se obraćam ljudima. Ne bih želio početi pisati i crtati samo za onu društvenu grupu kojoj sam pripadam, već se želim obraćati jednoj grupi čitatelja u kojoj se svi međusobno razlikuju.


Koji su stripovi utjecali na vas kada ste bili dijete? Je li vam se ukus promijenio od tada? Koje biste stripaše danas nazvali svojim uzorima?

Kada sam bio mali, bili su to Miki Maus i Dragon Ball, a danas… još uvijek Miki Maus i Dragon Ball. Ali kasnije sam se i više okrenuo nezavisnom stripu i autorima kao što je Miguel Angel Martin, a u Italiji mi je stripaš Gipi jedan od uzora. Ali isto tako ne bih se želio uspoređivati s Gipijem. On radi jednu posve drugu vrstu crteža.


Kakvo je trenutačno stanje s cenzurom u Italiji? Je li danas teže ili lakše nego prije izraziti svoje političke ili društvene stavove u obliku stripa?

Do sada se nisam osobno susreo ni s kakvim oblikom cenzure. Ono što sam primijetio jest to da vam se nitko ne usudi proturječiti dok god dobro prodajete svoje radove, no kada prodaja opadne, ljudi mnogo glasnije izražavaju svoje nezadovoljstvo. Kad god bih u svojim stripovima obrađivao političke teme, burne reakcije dolazile su uglavnom od publike, a nikada od izdavačkih kuća. No do sada me nitko ni u čemu nije zapravo ograničavao.


Doživljavaju li ljudi strip danas kao ozbiljan žanr ili je korisno što strip još uvijek možda ima i tu povlasticu da može zadržati određenu "neozbiljnost" i lakoću u pristupu životu?

Po mome mišljenju, strip u Italiji više nije toliko marginaliziran. Sve se više uvažavaju važnost i doprinos stripa kao umjetnosti. Kada sam pisao svoj strip Kobane Calling o sukobu terorističkih skupina u Siriji, nisam naišao ni na kritiku ni na otpor. Ali siguran sam da bi reakcija javnosti bila mnogo burnija da sam, recimo, odlučio snimiti film. Forma stripa omogućila mi je da nesmetano obradim jednu ozbiljnu temu kao što je rat.


Vaši stripovi nastaju kao spoj autobiografskih elemenata i fantastičnih transformacija u kojima prijatelje i obitelj preobražavate u likove iz popularne kulture: Yoda iz Star Warsa, narednik iz Full Metal Jacketa, Lady Kluck iz Robina Hooda, Mr Ping iz Kung fu pande, Leonida iz filma 300... Zbog čega vam je ta tehnika "preobrazbe" tako zanimljiva? Govori li to nešto o tome kako te ljude zaista doživljavate?

Tu sam ideju zapravo "posudio" od jednog francuskog stripaša zvanog Boulet. Jako mi se svidjela njegova ideja, pa i sam je sâm počeo koristiti u crtanju svojih stripova. Budući da sam pisao i o osobama iz svog privatnog života, želio sam na jedan način zaštititi njihovu intimu. Osim toga kako su moje priče i vrlo kratke, ta tehnika prikazivanja ljudi u obliku životinja može biti korisna utoliko što mi dopušta da čitatelju vrlo brzo i jasno predočim lik pridajući mu neke prenaglašene karakterne crte.


Mislite li da su vaši stripovi toliko popularni u Italiji ne samo zbog tema koje obrađujete nego i načina na koji ih obrađujete – jer koristeći se popularnim referencama, govorite jezikom mlađe populacije?

Nekada mi je teško pisati o onome što zaista osjećam ili mislim. Crteži na jedan način pomažu premostiti tu barijeru. A reference su odličan način da mladim čitateljima približim neke ozbiljne teme poput rata u Siriji ili, u Armadilovim proročanstvima, anoreksije. To je moj pristup koji mi olakšava pričanje o tim stvarima, ali mi ih je na taj način i jednostavnije prikazati drugima.


U stripu pišete da je Armadilovo proročanstvo "svako preoptimistično predviđanje budućnosti koje se sigurno neće ispuniti". Ipak, u pričama Zerocalcare uvijek iznova mašta o nekom sudbonosnom raspletu situacije iako je unaprijed siguran da do njega neće doći. Bismo li vas mogli nazvati "idealistom bez iluzija", ako je takva sintagma uopće moguća?

Nikada nisam čuo taj izraz, vi ste ga izmislili? Ali da, sviđa mi se. Da, mislim da bih mogao primijeniti tu definiciju na sebe.


Zašto ste izabrali baš armadila kao imaginarnog pratitelja glavnog lika? Je li on neka vrsta vašeg alter ega preko kojeg vam je lakše izraziti ono što mislite i osjećate?

Uveo sam lik armadila zato što je moj lik u mnogim scenama zapravo sam sa sobom, a kada bih se koristio samo fusnotama ili komentarima, bio bi to prilično dosadan strip. Stvorio sam nekakav alter ego koji mi dopušta da zapravo razmijenim svoja mišljenja s nekim drugim, a i ta životinja najbolje dočarava moju osobnost – ima oklop koji je štiti i zatvara se u sebe.


Imam pitanje o odjeći vašeg junaka. Je li lubanja na majici još jedna skrivena referenca na lik Punishera?

Svi to misle, ali nije. Jednostavno svi u mom društvu imaju jednu takvu majicu. Sviđa mi se taj lik, ali se ne poistovjećujem s njim.


Šteta, jer sam vas kao stripaša i zaljubljenika u strip željela pitati što mislite o novoj ekranizaciji Marvelova Daredevila koja se trenutačno prikazuje na Netfilxu.

Jako mi se sviđa novi Daredevil. Sviđa mi se lik Punisher u novoj ekranizaciji, ali Elektra ne toliko.


Još jedno ozbiljno pitanje. U ovom, ali i drugim stripovima česta su referenca zombiji. Zapravo, posvetili ste i cijeli jedan strip zombi-apokalipsi (Dodici, 2013.). Pretpostavimo da postoji stvarna mogućnost zombi-apokalipse: mislite li da će ona doći u Romerovu stilu ustajanjem mrtvih iz grobova, ili kao u 28 dana kasnije virusom koji će zaraziti populaciju?

Ha-ha, iako sam fasciniran Romerom, mislim da će vjerojatniji scenarij ipak nalikovati na film 28 dana kasnije. Ali dok god likovi ne trče bezumno naokolo, prilično je lako riješiti situaciju. Kada počnu bježati pred zombijima, ne znam što bih im savjetovao o tome kako preživjeti.


Po vašem se stripu sada u Italiji snima i film. Koliko ste uključeni u sam proces snimanja? Kakav je vaš doprinos samoj priči, odabiru glumaca?

Za film sam napisao scenarij, ali to je sve. Film nije moje područje, stoga se ne želim previše miješati u cijeli proces. No nisam siguran kada i kako će se taj film realizirati. U Italiji se to već poprilično odužilo i uistinu ne znam kada će biti dovršen.


Budući da ste ipak napisali scenarij, možemo li očekivati da će se nešto od vašeg specifičnog crnog humora zadržati i u filmskoj verziji?

Dok pišem i crtam, humor mi se čini prirodan, a onda mi to netko odglumi i izgleda grozno. Mislim da je za mene uvijek lakše dočarati neku komičnu situaciju kroz crtež. Iskreno, zbog svega toga mi i nije tako teško pala odgoda snimanja filma.



Razgovor sa Zerocalcareom objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –