Zvonko Todorovski – "Mandrač"

Održava se
01.01.1901.

Još jedan autor romana za djecu i mladež nedavno se upustio u, u ovome slučaju vrlo ozbiljnu, avanturu pisanja za odrasle. Riječ je o Zvonku Todorovskom (1960), piscu više nego zanimljive biografije – djelovao je kao crtač stripova i ilustrator, izrađivao grafike, izlagao na desetak samostalnih izložbi, vodio galeriju Forum mladih u Varaždinu, pisao scenarije za animirane filmove i stripove, dječje radio igre itd. Za svoj spisateljski rad za djecu (romani «Mirakul od mora», «Prozor zelenog bljeska», «Mrlja») dobio je nagrade «Grigor Vitez», «Sfera», «Mato Lovrak», a bio je nominiran i za međunarodnu nagradu «Mali princ». Sve te nije nadmet spomenuti jer je, možda, njegovo ime onima koji ne prate književnost za mlade bilo nešto nepoznatije među onima koji su na prvome natječaju Ministarstva kulture prošle godine dobili jednu od tromjesečnih stipendija za pisce. I dok Todorovski piše svoj novi pustolovno-povijesni roman za djecu, zanimljivo je vidjeti kako se snašao s novom čitateljskom publikom.

«Mandrač», opsežna knjiga od četristotinjak stranica, podnaslovljena kao «čudesna pripovijest o Petru Hektoroviću», starogradskom vlastelinu i čuvenom renesansnom književniku, zanimljiva je ne samo sama po sebi, već i u nešto širem kontekstu. Prošle je godine, naime, jedan drugi pisac, Luko Paljetak, fiktivnim dnevnikom Cvijete Zuzorić odveo čitatelje u renesansni Dubrovnik, za što je i nagrađen za naše uvjete velikim brojem književnih nagrada. U kontekstu naše proze, no ne i u svjetskim uvjetima, to je bio zanimljiv i rijedak književni eksperiment kojem se sada pridružio i Todorovski svojom fikcionalizacijom hvarske renesanse. Takav romaneskni koncept, također, zahtijeva podosta predradnji i istraživačkog posla (književnog, povijesnog, etnografskog...), u čemu su oba autora pokazala mnogo mara i doista uspjela rekonstruirati zanimljivu i životnu sliku renesansnog života. Pri tome se Todorovski nije libio ni male pomoći znalaca, pa je svome romanu dao i prizvuk kolektivnog rada – dijaloge je primjerice adaptirala na «starogrojski» Magda Dulčić, koja je načinila i povijesni zemljovid i arhitektonsku rekonstrukciju Tvrdalja, a stihove koji u romanu funkcioniraju kao nepoznati i izgubljeni Hektorovićevi, oko kojih će se i isplesti jedna od glavnih fabularnih linija, napisao je Tonko Maroević, na čemu bi mu posve sigurno čestitao i sam renesansni majstor.

Rekonstrukcija starogradskog (starohvarskog) života 16.st. manifestira se vrlo uvjerljivim opisima običaja, društvenih podjele, što je izvedeno pomoću vrlo živopisnih i uspješno karakteriziranih glavnih i epizodnih likova, kako onih povijesno provjerljivih, osobito iz književnog života (Mavro Vetranović, Nikola Nalješković i dr.), tako i onih malih, običnih ljudima – sluškinja i sluga, ribara, obrtnika, težaka. U pozadini su i stvarna povijesna događanja, poput ratova i turskih napada, zbog kojih je i sam glavni junak donedavno bio u progonstvu. Jednim od tih običaja, renesansnom gozbom u Hektorovićevu ljetnikovcu Tvrdalj roman i započinje i već je tada jasno kako će jednu od ključnih uloga u njemu odigrati lijepa sluškinja Ursa koja je zaintrigirala mnoge posjetitelje. Samoga Hektorovića također, već ranije, zbog čega joj je i posvetio spjev «Mandrač», najbolje što je ikada napisao iako mora ostati tajnom zbog otkrivanja ljubavne tajne i otvoreno erotskih dijelova. Tajanstveni nestanak toga spjeva Hektorovića će uvesti u intrigantnu ucjenu, no cijela će stvar na kraju ipak biti riješena pozitivno, iako naznaka ljubavi vlastelina i sluškinje neće prerasti u ništa «opasno».

Hektorovića susrećemo u trenutku kad se sprema i kada traje njegovo legendarno putovanje od Starog grada do Nečujma na otoku Šolti, u pratnji ribara Paskoja i Mikule, dakle u trenutku kad tek idejno nastaje njegovo najvažnije djelo «Ribanje i ribarsko prigovaranje». Zanimljivo je da je autor svoga glavnog junaka učinio vrlo suvremenim, gotovo suvremenikom, po mnogim životnim stavovima, ali i poetičkim pitanjima koje iznosi u romanu. Njegova skeptičnost i kritika prema tadašnjoj književnoj modi – idealiziranim likovima i prostorima, «arkadijskim tvorevinama», te težnja da napiše nešto istinito i vjerodostojno, «istinitu knjigu» o životu ribara, «o običnim stvarima», «svakodnevnom životu», gotovo da bi se mogla lako premjestiti u suvremenost, u rasprave oko tzv. «stvarnosne proze». Hektorović je u ovom romanu, spoju biografije i fikcionalne proze, okarakteriziran kao pomalo samoljubiv, često usamljen i ekscentričan, pisac koji se nalazi u stvaralačkoj krizi, nimalo povijesno monumentalan, čime zapravo izaziva simpatije čitatelja.

U «Mandraču» se prepliću elementi raznih žanrova; fikcionalna biografija, naime, nadopunjena je elementima ljubavnog, kriminalističkog, pa i fantastičnog romana jer nimalo nevažnu ulogu u svemu ima i jedan demon. Dodatnu neizvjesnost unose i paralelni zapisi u uvodnom dijelu svakog poglavlja, «picokare» Lucije Ključete koja se, osim što moli za duše živih i mrtvih, bavi i mnogim drugim tajnim djelatnostima, ključnim za fabulu romana.

«Mandrač» je tip romana koji možete voljeti ili vam jednostavno može biti dosadan i ići na živce jer vas apsolutno ne zanima romansirani put u renesansu i život i djelo Petra Hektorovića kojeg ste apsolvirali davno, u gimnazijskim danima, uz pomoć jednog od mnogobrojnih «Vodiča po lektiri». No, Zvonko Todorovski iznenađujuće je uspješno izvršio zadaću koju si je zadao i napisao uvjerljiv roman kojeg možemo promatrati i kao dobrodošlo osuvremenjivanje tradicije.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )