Kako umjesto knjige pokloniti čitanje
(blagdanski vodič kroz Pariz i hrvatske benzinske postaje)
Kad se s pariškog trga Concorde šetač uputi sjeveroistočno, pločnikom ulice Rue Royale, za svega tristopedeset metara nađe se na trgu Madeleine koji nosi ime po neoklasičnoj crkvi koju je na tom mjestu, po uzoru na grčki hram, a u slavu svoje velike Armade, 1804. godine dao izgraditi Napoleon. Uzmimo da šetač nije u Parizu turistički, niti je na trg Madeleine došao vidjeti crkvu - što bi onda mogao biti razlog njegove šetnje s trga Concorde do točke na kojoj je zastao? I kakva je, molim lijepo, veza Prousta i giljotine? I gdje je u svemu tome poklanjanje?
Za otkrivanje odgovora kojim će ova mala, tristopedesetmetarska šetnja između dvaju trgova povezati sve stvari u smislenu cjelinu i ukazati na dodirne točke s hrvatskom stvarnošću, najbolje da se vratimo na početak.
Place de la Concorde za vrijeme vladavine slavnog francuskog kralja Luja XIV. bio je močvarno područje uz krajnju granicu vrtova pariške rezidencijalne palače kraljevske obitelji, Louvrea. Sredinom osamnaestog stoljeća nasljednik Kralja Sunca, njegov sin koji je vladao pod imenom Luj XV. darovao je močvarno područje uz rub kraljevskog posjeda gradu Parizu i njegovim građanima. Da bi se odužili kralju za ustupljeno zemljište, zahvalni građani na negdašnjem močvarnom tlu uređuju trg oktogonalnog tlocrta, daju mu kraljevo ime, a na sredini trga postavljaju brončani kip vladara.
Nije prošlo mnogo vremena, a sudbina i povijest poigrali su se s trgom Concorde, kipom kralja i samom francuskom obitelji, i to na prilično nezgodan način.
Kralja čiji je brončani kip stajao na sredini trga na prijestolju je nasljedio sin, Luj XVI. koji je oženio habsburšku damu imena Maria Antonia Josepha Johanna von Habsburg-Lothringen, jednostavnije poznatu kao Marija Antoaneta. Daljnji tijek zbivanja je manje-više poznat: 1789. godine u Francuskoj je izbila revolucija, revolucionari, među ostalim potezima, ruše kip kralja s trga Concorde, tope ga i od dobivene bronce slijevaju giljotinu kojom sijeku glave, a među tisuću i sto odsječenih bile su i glave kralja Luja XVI. I Marije Antoanete, kraljice zauvijek zapamćene po slavnoj doskočici kojom je gladnom narodu poručila da se prihvati kolača.
Prihvatimo se onda i mi kolača. Revolucija je izrodila Napoleona, a slavni je vojskovođa, kako je već napomenuto, na samo minutu hoda udaljenosti od mjesta na kojem je stajala giljotina dao izgraditi crkvu u slavu svoje pobjedničke vojske. Danas su u prizemlju stambenih zgrada koje okružuju crkvu i trg Madeleine nalaze (po čemu je trg i poznat) trgovine luksuznih proizvoda. U nizu bogatih izloga onaj s naslovom Fauchon zauzima posebno mjesto u pariškoj povijesti.
Fauchon je pašticerija koja je svoja vrata otvorila 1886. godine, tri godine prije nego je dovršen Eiffelov toranj. U kratkom vremenu postala je omiljeno pariško okupljalište, a kako se riječ širila, tako je rasla i slava ovog lokala i ubrzo je pašticerija Fauchon na trgu Madeleine postala nezaobilazno odredište na ruti poznatih, slavnih pa i članova svjetskih kraljevskih i plemićkih obitelji koji su boravili u Parizu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Poznavateljima književnosti zazvonit će u uhu ime trga na kojem je otvorena prva Fauchon pašticerija. I ne samo da će zazvoniti, nego će se sjetiti da je Madeleine naziv čajnih kolačića koje je proslavila činjenica što ih je (kao da je jedini zaozbilj uzeo naputak kraljice Marije Antoanete) grickao boležljivi Marcel Proust. Naravno, ne toliko to što ih je grickao, koliko činjenica da je o njima pisao tragajući za izgubljenim vremenom.
Ako si dopustimo tu slobodu, pa makar na trenutak oslobodimo zauzdanu maštu, možda će postati moguće: možda su kolačići koje je grickao slavni francuski pisac čiji je grob (s uklesanim brojem 1922 kao godinom smrti) na pariškom groblju Pere-Lachaise, možda su, bar jednom kad ih je jeo, bili baš iz ruku Fauchonovih slastičara, iz krušne peći slavne pašticerije na trgu Madeleine, u srcu Pariza.
I kakve veze sad ovo sve ima s hrvatskom književnošću i poklanjanjem? Hajde da i to uvežemo u priču.
Sadašnja situacija s hrvatskom književnošću (produkcijom, financiranjem i ostalim aktivnostima) vjerojatno je bliža situaciji u kojoj su se našli od kraljevske obitelji i plemstva snažno subvencionirani (ali i proganjani) francuski književnici nakon francuske revolucije, nego li situaciji u modernoj francuskoj književnosti. Nezahvalno bi bilo upustiti se u usporedbe i odmjeravanje domaće književnosti sa snažnom, svjetski relevantnom francuskom produkcijom, pa i ako se zadržimo samo na suvremenoj književnosti, i samo na odabiru tema, lako su vidljive razlike u okvirima i pravcima koje odabiru pisci jedne i druge strane.
No, kad već ne možemo vrijeme vratiti unatrag i u vlastitu književnost, kao nekakav okidač buduće relevantnosti, ugraditi rafiolu, makovnjaču ili kakvi drugi kolač, onda najbolje da se okanimo traganja za izgubljenim vremenom i okrenemo pogled u budućnost.
Kako je situacija u Hrvatskoj, sudeći po rezultatima istraživanja o prodaji i čitanosti knjiga, ali i na očigled (ako se zagrebe po površini "književne scene"), sažmimo to u jednu riječ - zabrinjavajuća, a brze pomoći u izmjeni pravca kretanja krivulja grafova s rezultatima istraživanja od do grla zadužene države ili kakvog drugog deus ex machina spasitelja nema, kao zdravorazumsko se nameće pitanje koje bi svaki od nas koji držimo do hrvatske književnosti trebao sebi postaviti u ovo zimsko doba, na kraju godine, kad se donose odluke za nadolazeću godinu, a ono glasi: "što JA mogu napraviti da se stanje u hrvatskoj književnosti promijeni nabolje?"
U duhu navedenoga, krenut ću od sebe i navesti stvar koju osobno prakticiram u posljednje vrijeme i koja, po svemu sudeći, daje male, ali značajne i dobre rezultate, a potičem i tebe, čitatelja ovih redaka, da dopišeš vlastite prijedloge.
Dakle, razmišljajući što napraviti kako bi se stanje s prodajom i čitanjem knjiga u Hrvatskoj poboljšalo shvatio sam da vrlo teško kao pojedinac mogu globalno riješiti stvar. Onda sam zastao i rekao: pih, pa nije na meni da stvar rješavam globalno, pokušat ću lokalno.
Kao i svaki čovjek, u društvu imam ljude koji kupuju i čitaju knjige i one koji to ne čine (ne kupuju i ne čitaju, ili ispunjavaju jednu od tih radnji), što hoće reći: imao sam ciljnu skupinu. Svrnuo sam tada pažnju na sredstvo djelovanja i kao idealno oružje fokusirao vlastitu, kućnu knjižnicu (skromna, ali je tu, pri ruci i naslovi u njoj su mi dobro poznati). Uslijedio je nacrt jednostavnog plana djelovanja.
Jednako kao što u posljednje vrijeme sve češće doživljavam da me na benzinskoj postaji, prilikom plaćanja računa za naliveno gorivo, zaposlenik na blagajni pita "jesam li možda zainteresiran za kupnju čokolade koja je na akciji", tako sam trebao i ja prići svojim prijateljima s kojima se družim u svom domu i kad su već tu, zajedno sa mnom u istoj prostoriji u kojoj je i moja kućna knjižnica, priupitati ih: "bi možda htio/htjela pročitati ovu knjigu?", pa im u nastavku pojasniti o kakvoj se temi i posebnom stilu unutar ponuđenih korica radi.
Stvar provjereno djeluje. I ako prvi put ne upali, baš kao što me blagajnik na pumpi pita svaki put, tako i ja svaki put prijatelju predložim neku novu knjigu. Zašto ne, prijatelja se može i zamoliti, molim te, pročitaj ovu knjigu, znaš da ti ne bih nudio bez veze, sigurno će ti se svidjeti.
U čemu je stvar: ljudi nemaju potrebu za čitanjem (kao ni za čokoladom dok plaćaju benzin, ali im se ista može osvijestiti), nemaju stvorenu naviku, nemaju želju - nisu naučili živjeti s knjigom. No, to se da promijeniti. Ako dobro poznajete svoje prijatelje, onda će te dobro znati što bi im iz vaše kućne knjižnice moglo biti zanimljivo, na što bi se mogli uhvatiti: onima koji čitaju i onima koji se (zasad) smiju kad im se ponudi knjiga.
Nije li upravo u tome smisao knjižnica? Zašto to ne bi onda bio smisao i kućne knjižnice? Udahnimo joj taj duh. Neka oživi. Skinitmo prašinu s pročitanih naslova koji čame na policama kao ukrasi. Posudimo knjige prijateljima, preporučimo im knjige i položimo im knjigu u ruku. Darujmo prijateljima čitanje, ono dobro i zanimljivo, zbog kojeg će poželjeti čitati još. Pokrenimo revoluciju iz vlastitog doma.