Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 17.05.2007.

Urota mrtvih stvari ( blog vs. kolumna)

Poznajem nekoliko ljudi koji briju po teorijama urote. Ako je suditi po bezbrojnim naslovima knjiga koji se groze i prijete s polica knjižara, paranoja je masovna i rado viđena pojava, pa se tako događa, da i mene spopadnu znani i neznani paranoici sa svojom svitom vanzemaljaca, tajnih službi, anđela i masona.

Ja im kažem: - Da, da, apsolutno!- a zatim se panično osvrnem oko sebe utječući se izlaznim vratima, prozorima te ventilacijskom otvoru.

Paranoika, gorljivog u svom jezivom pregnuću, ipak ne možeš tako lako skinut s vrata. Rečeni, u bojazni da ćeš iskliznuti iz fatalnog zagrljaja njega i njegove opsesije, ostavljajući ga samog kao čovjeka sa zlom ženom u koju je, nesretnik, zaljubljen, nasrće na tvoju facu prskajući te ko omanja fontana svetom vodicom svoje ultimativne religije.

- Ma, dragi gospodine, cijenjena gospođo, sjaši!- bilo bi uputno reći.

No, ukoliko ste smotani, kao što mi je i samoj od neba dano, koraknut ćete unatrag i rafalno ispaliti još jedno: da-da-da. Roditelje koji odgajaju svoje potomke da budu fini i pristojni treba kažnjavati, takvi su unesrećili generacije i generacije vlastite djece.

Da skratim, jedina urota u koju bezrezervno vjerujem je urota predmeta.

Od malena su se protiv mene udruživali ključevi i kišobrani koji su nestajali, čaše koje su padale, vrata koja pričepljuju prste, skale koje se izvlače pod nogama, dokumenti koji nestaju iz ladice, nove najlonke s rupom, računalo koje jede tekstove; i to se, skoro sve, često dogodi u istom danu. Ako vam ovo nije bilo dovoljno uvjerljivo, zalijepite si žvaku u kosu!

Kada ti ravna ulica podmetne nogu, znaš da si žrtva urote predmeta ili, kako kolega Lešek iz Poljske reče: urote mrtvih stvari. Ne znam kako smo Poljaci i ja došli do istog pojma, jerbo se urota mrtvih stvari u poljskom jeziku uistinu koristi kao kolokvijalna sintagma, fraza. Jedino što žrtva ovakvih spletki i intriga od strane predmeta može učiniti jest preseliti se u Saharu. Al i tamo bi se, uvjerena sam, dogodilo nešto tipa urote čuturice s vodom, pustinjskog pijeska i mrtve kamile.

Uroti mrtvih stvari zna se pridružiti i živi tekst. Naprosto otkači.

Recimo kolumnistica počne pisati o novoj Rivi ( ta o čemu bi drugom, molim, netko tko stanuje u Splitu u tekućem tjednu uopće mislio i pisao!), a tekst, rečenicu po rečenicu, skrene u sljedeći redak i, ne leži vraže, odjednom dospije usred storije o (ne)higijenskim navikama u Hrvata, da bi već u drugom ulomku, preko zapišane daske na wc-školjki, podigla feminističku bunu potaknutu odustajanjem švedske missice od nastupa na predstojećem izboru za miss svijeta.

Vezano uz to počela me prati friška paranoja, da sam zapravo trebala pisati blog, da je to moj prirodni medij. Blog kao mogući virtualni dnevnik bolje podnosi digresije, a aktualnost je «odloživa», barem u odnosu na dnevnu novinu.

Ovakvoj ideji je kumovalo i to što me malo-malo, pa netko posve bezbložnu prekrsti u blogericu. Valjda se danas podrazumijeva da svatko tko se laća tipkovnice, a promolio je literarnu njuškicu u posljednje dvije-tri godine, ima makar paralelnu blogersku karijeru. Onda sam u jednom trenutku shvatila da sam često jedina osoba za nekim stolom koja ne piše (na) blog(u). Totalno demode.

- Zašto li je tomu tako?- upitah se, zabrinuta više za društvo oko stola, negoli za sebe.
- Čemu traćenje vremena na sviranje pimpeku po tastaturi?!

Ipak, potajice se, ozbiljno te duboko, zamislim. Ne bi to bilo toliko loše, ne bi to bilo baš loše, to uopće ne bi bilo loše, bilo bi dobro to.

Postoji bar jedna neosporna prednost bloga pred kolumnom, pa i pred svakom pisanijom koja stremi biti objavljena na papiru: bloger je slobodan kreirati sebe po svojoj želji, on je sam svoj lik koji piše pod određenim nickom i tako stvara novi identitet ( iako može slobodno zadržati i stari). Recimo, mogla bih se prozvati Prirodna plavuša ili Brkati kamiondžija i lijepo proživjeti čitav jedan život u vlastitoj režiji. Ove regularne živote, režira nam, čini mi se, ipak netko drugi ( o tom bi oni paranoici s početka priče znali više).

To prednost, na koju autsajderi, a i mnogi insajderi, stanovnici virtualnog polisa Blogosfere, zaboravljaju, je prostor igre i travestije. I prostor susreta, neposredne interakcije što novinska kolumna teško i nikako može biti. Šteta što se i to u blogerskoj praksi, kao mnoge dobre ideje u svim praksama svijeta, uglavnom izvitoperi. Samo su ideje, kao što im ime kaže, idealne.

U nekoj bi se idealnoj virtualnoj sobi mogli odmoriti svi mi koji smo u nemilosti bezobraznih i opstruirajućih predmeta, pa i vlastitog svojeglavog teksta na koji, dok god ga pišeš na blogu nisi dužan staviti posljednju točku. I to je možda najljepše u cijeloj priči: vječno nedorađena, nekonačna, možeš joj svaki dan imati pod kontrolom.

U vremenu punom paranoja, u kojem se ljudi spotiču o stvari i o druge ljude, pa često i o rođene rečenice, nešto najbliže ideji slobode bila bi upravo mogućnost da uređuješ i štimaš prema dnevnom pulsu svoju priču ko uricu. Nešto poput vremeplova, kao u onim filmovima kad se junak vraća pa ispravlja stvari koje je uprskao ili one koje tek ima uprskati. Klik! I otvara se oćeš prošlost, sadašnjost ili budućnost.

Pa da vas onda vidim vi smiješne urotničke stvarčice koje me držite u šaci!

U stvarnosti u kojoj moramo crno staviti/otisnuti na bijelo, najbolja izlika koju čovjek može primijeniti i u pisanju i u životu jesu- tri točke...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –