Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 12.06.2007.

Izbori kao crtani film

Tko je jači, nindža kornjača ili Pichachu? - upitao me je moj sin jednom dok je bio sasvim mali dječak, a ja sam zaglumio da ozbiljno razmišljam i naposljetku presudio: “Pa čuješ, teško je to reći, nindža kornjača je jaka, ali ni Pichachu nije za bacit.”

Sjetio sam se toga ovih dana, čitajući političke stranice novina.

Socijaldemokratska partija ima novog predsjednika Zorana Milanovića. Kažu da je mlad i dinamičan. Naš narod voli kad je čovjek mlad i dinamičan, premda je zapravo teško kazati zašto su te osobine na cijeni i za jedno zanimanje, s izuzetkom lakih atletičara, dostavljača pizza i porno glumaca.

Kako bilo, mladi i dinamični je predsjednik nastupio na svekoliko veselje članova i simpatizera Esdepea, sijući, priča se, silnu stravu među političkim protivnicima. U Hadezeu je dosta da samo netko vikne: “Milanović!” pa da svi panično skoče i posakrivaju se, koji pod stol, koji u ormar, koji iza filadendrona.

Kao u “Vuku i sedam kozlića”. Jedino Jadranka Kosor ostane sjediti. Zguri se, ukoči i stisne oči pa ispod glasa, da se omili neprijatelju, zatuli “Druže Tito, mi ti se kunemo”.

A Luka Bebić navodno ga svaku noć sanja. Uvijek isti san. Bebić bezglavo bježi kroz neku šumu, a Milanović za njim. Oluja je. Noć. Bebiću ispala košulja iz hlača, lijevi mu se rukav sakoa rašio zapevši na jednoj grani, izgubio negdje i cipelu.

Zaustavio se kod jedne bukve pa hvata zrak prestrašeno osluškujući. Upravo u trenutku kada mu se učini da je umakao, među stablima se ponovno prolomi sotonski cerek od kojega mrzne krv u žilama. I kao da negdje odozgo dolazi. Bebić podigne glavu, a tamo, na grani, čuči Milanović i vragolasto mu namiguje.

“Adios, compadre”, kaže Milanović.

Luki Bebiću nikako ne ide u glavu zašto Milanović u njegovu snu govori španjolski.

Dragan Primorac opet misli da ga predsjednik Esdepea prati. Jednom, Primorac u Nami kupuje pjenu za brijanje, a Milanović nekoliko metara dalje tobože bira kišobran. Vani, ne treba ni spominjati, sunčan dan. Nijednog oblaka. Drugi put, petak navečer, Primorac u videoteci razgledava romantične komedije. Milanović iza njega stoji kraj police s crtićima. Prozirno da ne može prozirnije biti. Primorac krenuo preko parka, a Milanović šeta engleskog mastifa.

Primorac dovezao auto u mehaničara, a Milanović u masnom kombinezonu izviruje ispod jednog Nissana. Primorac sjedne na zubarsku stolicu, a tamo... ajde, pogodite iz tri puta tko. Vezao zelenu papirnatu masku preko usta da ga Primorac ne prepozna.

Kolindi Grabar Kitarović stane se trzati rub usne kad ga netko spomene. Kalmeti drhte ruke. Šeks se odao piću. Ministar Kirin počne rečenicu pa zaboravi o čemu je htio pričati...

“Molim vas! Gospodo, molim vas!” viče Sanader pa i kojega pljusne da se sabere. Ali, sve džaba. Hadezeovci su potpuno posrani od straha.

Ili makar to vole zamišljati članovi i simpatizeri Esdepea. Osobno, iskreno sumnjam da je baš tako. Neporecivo je tek da su svi uočljivo nervozni pred jesenske izbore, a ako bi i našao istinskog straha od rezultata na biralištima, on je ravnomjerno podijeljen na obje strane.

Stranke sa zebnjom motre jedna na drugu i, usprkos prčevitim izjavama, nitko zapravo ne zna na što može računati, nitko se ni u što ne bi okladio. Pred partijama su mnogi časovi mučnog iščekivanja, ali za nas, građane, upravo suprotno, ovo je prilika da se izvalimo u naslonjače i odahnemo od politike.

Ne znam dijelite li sa mnom taj osjećaj olakšanja, vidite li i vi kako je ovo izvanredan trenutak ili možda moj optimizam držite slaboumnim. Kažite mi da sam budala, ali meni se stvarno čini da je ovo gdje živimo sada sasvim blizu normalnoj zemlji.

Ustvari, već duže u meni sazrijeva to mišljenje, ali sam se skanjivao izgovoriti ga. Desetljećima naviknut na politički teror kao magare na batine, nisam htio reći ništa lijepo da se kasnije ne pokajem. Osmjelio sam se tek ovih dana, gledajući kako političke stranke strahuju jedna od druge.

Shvaćate što vam hoću reći? Ako se oni međusobno boje, glasači ne trebaju strepiti. Strah je od birača prešao na one koji se biraju. Prvi put u našim životima svjedočimo čudesnom obratu, da su političari uplašeni. Potrošili smo svojih dvadeset, trideset, pedeset ili sedamdeset godina prepadnuti i ponizni pred tim gadovima, pazili s kime razgovaramo i koga pozdravljamo, šutjeli i trpili jer se zbog pogrešne politike gubio stan, posao ili čak i glava. Svaki su izbori zbog toga bili sudbonosni. Grizao bi se ako ne bi glasao. Nešto se važno prelamalo na biralištima.

Prvi put čekamo izbore koji nisu takvi. Štoviše, one jesenske nedjelje kada se budu održavali, koliko se god to činilo građanski neodgovorno, slobodno možete ostati u vikendici na Žumberku i brati gljive, bacati frizbi, kartati belot i spokojno pijuckati kuhano vino jer uistinu ne propuštate neku ozbiljnu političku bitku. One ozbiljne, bitke za temeljne civilizacijske vrijednosti, zapravo su već dobivene.

Poslije beskonačno mnogo godina na izborima ne mogu ni teorijski pobijediti manijaci koji će braniti ubojice, pljačkaše i palikuće. Zbog toga se usuđujem reći, a vi mi slobodno ponovite kako sam debil, da ovo sve više nalikuje normalnoj zemlji. Sve važne političke stranke suglasne su u poštivanju ljudskih i manjinskih prava, a ovo gdje se prepiru tako je beznačajno da izbore možete gledati kao crtani film.

Milanović ili Sanader? Pa koga briga, zapravo. Mislim, ako vas baš zanima što mislim o tome, ja ću vam reći. Političke prilike u Hrvatskoj su takve da je nindža kornjača jaka, ali ni Pichachu nije za bacit.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –