Zatopljenje

Održava se
01.01.1901.

Ona nije znala engleski, a nitko od nas nije govorio njemački. Iz partizanskih filmova pamtili smo, istina, "Halt!" i "Hande Hoch!", no to bi vjerojatno samo uplašilo konobaricu u Cottbusu, provincijskom gradiću na istoku Njemačke, nedaleko poljske granice.      

Zatekli smo se tamo zbog filmskog festivala i jednu večer sjeli da večeramo, nas nekoliko glumaca, redatelja, producenata i scenarista iz zemalja bivše Jugoslavije. Dok smo sa živom znatiželjom čekali vidjeti što smo naručili za jelo, očekivano se, kao i uvijek među bivšim Jugoslavenima, poveo razgovor o globalnom zatopljenju. O čemu bi inače mi govorili, nego o zabrinjavajućim klimatskim promjenama.      

- Ti ne vjeruješ u globalno zatopljenje? - pitao je Uliks zapanjeno me gledajući.  
- Ne.   - Pa zašto?  
- Nemam pojma - odgovorio sam mu iskreno. - Jednostavno, priča mi ne zvuči uvjerljivo.      

Uliks živi u New Yorku, gdje je ova klimatološka teorija postala vrlo moderna otkako je Al Gore dobio Oscara i Nobelovu nagradu za mir. Osim toga je glumac, a poznato je kako su glumci strastvene prirode i bez ostatka prihvaćaju ili odbijaju neku stvar. Shvativši da sam u manjini, uglavnom sam prešutio ostatak razgovora u kojemu je Uliks prisutnima objašnjavao kako za vlastito dobro moramo smanjiti potrošnju energije, gasiti svjetlo za sobom, ne ostavljati kompjutor uključen preko noći i voziti se malim autima. On je to valjda čuo na Oprah Show, ali meni se učinilo kao da se jednakih mjera sjećam iz jednog drugog izvora.      

- Kako ja shvaćam - rekao sam sramežljivo - rješenje protiv globalnog zatopljenja je u stabilizacijskom programu Milke Planinc.  
- Ti si, Tomiću, neozbiljan - kazao je Uliks.      

Malo zatim došla nam je hrana, vrlo bezvezna, uzgred rečeno, a razgovor je krenuo drugim pravcima. Teme s početka večeri sjetio sam se istom kada smo iz restorana izašli na ledenu kišu, s nekim strašnim vjetrom koji se spustio s Labe, Visle, bog te pita otkud.      

- Ako je došlo globalno zatopljenje - primijetio sam cvokoćući - ove u Cottbusu nitko nije obavijestio.      

Nekoliko dana kasnije cijepam drva. To je jedini fizički rad koji stvarno volim, u žutim rukavicama od sirove kože masivnim sječivom razbijati bukove panjeve. Neke su mi žene rekle da im je vrlo muževno gledati muškarce dok cijepaju drva, ali ja nemam sreće jer to radim u stražnjem dvorištu, a tamo ne prolazi mnogo gospođica. Ali, zato imam mnogo vremena za razmišljanje. Znate već kako vam dobre ideje padnu na pamet dok radite neki jednoličan posao, perete suđe ili gulite krumpir. Tako sam se ja u nedjelju popodne, cijepajući drva, sjetio što sam onu večer trebao reći prijatelju Uliksu, zašto zapravo ne vjerujem u teoriju globalnog zatopljenja. Volio bih da on tamo u New Yorku pročita ovaj tekst.      

Kataklizmička klimatološka teorija ovogodišnjih dobitnika Nobela za mir naprosto mi zvuči kao nešto što sam otprije čuo. Znate i vi te priče, oduvijek vas netko plaši nekakvim krajem svijeta, samo što je to jednom nuklearna katastrofa, drugi put novo ledeno doba, treći put udar meteora, a četvrti nekakvo šarlatansko milenarističko proročanstvo. Ljudi valjda vole te zloguke ludosti. Legende o kraju svijeta stare su koliko i svijet sam. Od pećinskog pračovjeka do danas nije nam prestalo uzbuđivati maštu kako će se sunce jednom zamračiti, a zemlja pod nama raskoliti, i kako će se začuti sedam trublji s nebesa.      

Kažu da je biblijska objava o smaku svijeta, Otkrivenje, više njih privukla kršćanstvu nego Kristovo učenje o ljubavi i oprostu. Naposljetku, svako malo neka se mahnita sekta nadahne tim strašnim štivom i na internetskim stranicama svečano nam objavi konac naše civilizacije. Točno u subotu popodne u tri i petnaest. Tko se nije skrio, magarac bio. Rijetki od fanatika, doduše, misle ozbiljno i ipak ne bi vam prije subote u tri i petnaest prepisali svu svoju pokretnu i nepokretnu ovozemaljsku imovinu, ali opet, poznati su i slučajevi da su se neki nevoljnici ubijali prije zamišljene apokalipse.      

Možda sam nepošten što te idiote stavljam u jednaku ravan s ozbiljnim znanstvenicima, autorima teorije globalnog zatopljenja, ali ne mogu sebi pomoći. Njihove mi se priče čine tako sličnima. Kršćanska apokalipsa govori o kažnjavanju onih koji se odmetnuli od Boga. Klimatološka, s druge strane, kažnjava one što su izdali Prirodu. Oba ova učenja imaju jednaku moralističku osnovu, istog glavnog junaka, čovjeka koji se uzoholio i klanjao se lažnim idolima, Sotoni ili nafti, potpuno je svejedno. Čovjek je krenuo protiv sile koja je veća od njega i zato će iskusiti gnjev s neba.      

Kršćanski fanatici i autori meteorološke prognoze, da skratim, u posljednje su mi vrijeme tako slični, da bih gotovo očekivao da Milan Sijerković izađe na ulicu s transparentom: "Kraj je blizu! Pokajte se!"      

Dopuštam, naravno, mogućnost da sam ja budala koja je u krivu, a da su Al Gore i Uliks Fehmiu u pravu, ali isto mi je, znate, drago da sam nacijepao drva. Ovih dana, napokon, spustila se anticiklona sa sjevera. Na Jadranu puše jaka do olujna bura, a na kontinentu je snijeg ponovno iznenadio zimsku službu. Tko zna zašto snijeg uvijek iznenadi zimsku službu? Možda se i u zimskoj službi previše pouzdavaju u globalno zatopljenje?      

- Vidiš ti ovo vrijeme - reče moja žena.  
- Ništa mi ne govori - kažem joj ja. - Da nije globalnog zatopljenja, smrzli bi se ko zečevi.      

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )