Pobjeda kapitalizma

Održava se
01.01.1901.

Na dan prije naše odlučujuće i, pokazalo se, posljednje utakmice na ovom svjetskom prvenstvu, reporteri naše i drugih hrvatskih novinskih kuća zaputili su se redakcijskim prometalima u duboko hrvatsko srce tame, na vijugave asfaltne trake između suhozida, smokvi i ovaca.

U krajeve gdje novinari zalaze samo onda kad tkogod strada od noža ili nagazne mine, hrvatska se sedma sila, međutim, ovog tjedna zaputila po sasvim drugom, ipak lagodnijem poslu. Mikrofoni i kamere gradskih medija pošli su tamo, u taj dinarski nacionalni “heartland”, pronaći sva ta sela koja se zovu Viduke i Čuline, mirkobožićevske toponime od vapnenca i vrijeska, toponime koje ovih dana nismo čitali samo na propucanim prometnim pločama nego i na sjajno-zlatnim dresovima protivničke vrste. Pošli su tamo i pronašli sve te dide, šure i strine naših nogometnih zatornika, sve te obične, male Arvate koji sjede pod odrinom i piju svoje bijelo vino odležalo na dropu. Naizgled - obični naši ljudi, da nije jedne male sitnice. Unuci i nećaci tih naših malih ljudi popasli su zasluženo hrvatski nogometni san.

Čudna je to bila utakmica u četvrtak na stadionu Gottlieb Deimler u Stuttgartu, i to ne samo u sportskom smislu čudna. Aforističar Slobodne Dalmacije Ćićo Senjanović uoči stuttgartskog je ogleda napisao da će “večeras hrvatski Hrvati navijati za njemačke Hrvate protiv australskih Hrvata”, a ta dosjetka u mnogočemu je više od obične dosjetke. S jedne strane, u kockastom su se dresu za nezasluženi prolaz dalje hrvala gastarbajterska djeca iz Hamburga, Berlina i Canberre, čvrsta imigrantska omladina u čijem materinjem jeziku “ćaća” i “majka” sužive sa “šparkasom”, “urlabom” i “štrasenbanom”. S druge strane, u žutom australskom dresu, opet su djeca imigranata, često iz istih zavičaja, istih polja vrijeska, smokve i rogača. Pokušavam zamisliti njihove domove tamo u Perthu i Goolagongu, kuće pred kojima je uredan australski travnjak, a u kući na zidu balkanska pletena borša, slika Stipana Radića ili katolički kalendar sa Stepincem ili Leopoldom Mandićem. S jedne i druge strane, isti ljudi, ista kultura: radina, uporna morlačka djeca koja su naučila da je život borba, a zatim opet i ponovo borba.

Oni među “našima” koji su u četvrtak igrali za Australiju nacionalni su heroji svoje domovine postali - paradoksalno - zato što su se od te nove domovine željeli ograditi. U pobjednički žuti dres dospjeli su zato što ih je nekoć davno neki ćaća ili šura za ruku odveo u manjinski sportski klub (koji se vjerojatno zvao Croatia) i dao im da igraju “soccer” (sport manjina), umjesto da poput pravih Australaca igraju njihov “football” i integriraju se. Još do jučer pravi su ih Australci zbog tog “soccera” najvjerojatnije prezirali. Tijekom devedesetih, australski je savez krvavo ratovao ne bi li nogomet izveo iz imigrantskog geta i s imena i majica klubova skinuo sve te Marcconije, Croatije, šahovnice i trikolore. Ovih dana, jedan je australski navijač nekom od naših reportera otvoreno rekao da “mrzi Hrvate: nikad nisu htjeli postati Australci, a kad im nešto kažeš, vade nož”. Međutim, dogodio se paradoks: ti koji “nisu htjeli biti Australci” počeli su baš zato igrati nogomet i postali baš zato australski heroji. A taj mrzitelj Hrvata danas ih gleda s tribina uređen žutim šalom, skandira prezimena iz dinarskih toponima i slavi pobjedu koju su mu priskrbili doseljenici. Kad iziđe sa stadiona, opet će mrziti strance - ali na stadionu im kliče poput francuskih lepenista koji su protiv smeđih i crnih, sve dok ti crni nisu Vieira, Henry i Wiltord.

Tako je to bilo s jedne strane stuttgartskog megdana. A s druge strane, u hrvatskom dresu, našla su se opet djeca dijaspore, ljudi među kojima neki jedva nabadaju hrvatski, ali ipak igraju za Hrvatsku. Uz zov opipljive profesionalne koristi, hrvatskom dresu privukao ih je vonj djedovskog Siona - ne Hrvatska kao zemlja, nego hrvatstvo kao zavjetni kovčeg i poslanje, nešto što se preko kontinenata i naraštaja prenosi transsupstancijom i krvlju, kao Sang real u Da Vincijevu kodu. Lojalnost krvi i lojalnost tlu ispremiješala se na stadionu Gottlieb Deimler u svim mogućim permutacijama, u dijagramima identiteta koji prelaze meridijane i oceane, povezujući nepovezivo.

I dok su ta dva hrvatska plemena, oba s nogama u smilju i vapnencu, ratovala u Stuttgartu za prolazak u drugi krug, na Gottlieb Deimler stadionu trideset je tisuća kockastih navijača bodrilo onu od dvije jedanaestorice koju je u toj slučajnoj igri identiteta dopalo da budu “naši”. Pjevalo se tog dana, kao i dvaput prije, “Voli hrvatsku/srce moje/kuca za nju”, pjesmu smišljenu za reklamu pivske korporacije. To da dvadeset tisuća ljudi na stadionu pjeva pjesmu koju je u klimatiziranom uredu smislio copywriter Brukete i Žinića znak da je i u našu nogometnu subkulturu definitivno ušla postmoderna. Prije trideset godina nogomet je u Hrvatskoj bio simulacija nedopuštene politike. Prije deset bio je produžetak službene politike, prije pet je bio rezervat antipolitike. Sad toga više nema. Kapitalizam je konačno pobijedio. Navijači pjevaju napitnice koje smišljaju copywriteri, navijačka druženja organiziraju pivari, televizijske reklame travestijom ismijavaju nacionalnu gorljivost. Dok je nacionalizam u hrvatskom svakodnevnom životu još uvijek crna gluha svakodnevica, navijački je nacionalizam postao perolak, dizajnerski, konzumistički i zabavljački. Baren što se nogometa tiče, nacija je i u nas postala grana “entertainmenta”, ladica na kojoj zarađuju poduzetnici, baš kao što zarađuju na Che Guevari, anarhiji, rock and rollu ili svakoj kontrakulturi. U Hrvatskoj nogometna je kultura bila desetljećima društveno divlje meso, prvo u protimbi komunizmu, potom i građanskoj demokraciji. Danas je tomu kraj: danas su kockice robni žig, isto kao Thompson ili Nutella, Škoro ili Fanta.

Znajući da su ovdje kod nas i ratovi počinjali na stadionima, ne mogu reći da mi je sasvim mrsko što je tako. Ali, ipak mi nije sasvim svejedno što su traume koje sam nekad osjećao danas domena Mastercardove reklame. Treba li se, međutim, tome čuditi? U svijetu u kojem je i voda roba, u kojem će sutra zrak biti roba, zašto roba ne bi bile i naše strasti?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )