 |
Spličanka Aleksandra Kardum na VBZ natječaju, „Koljivu" je Davora Špišića „za malo" uzela nagradu rukopisom romana „Ono što sam prešutjela" (2005) koji je vrlo brzo nakon objavljivanja bio proglašen od kritike „čudom od priče" u kojoj se ženskim pogledom duboku prodire u intimu. Piše ova autorica i kratke priče, koje se nalaze u zbornicima „Ekran priče 03 i 04".
U romanu „Spavaš li?" odlučila se Aleksandra Kardum narativno ispreplesti veliku pripovijest na temu rata i slabu povijest uronjenu u život. Jednim sporim odmatanjem tri se narativna tijeka, tri osobna iskustva, tri „osjećaja u kojima nema kože", sve više stapaju u jednu priču o sitnicama koje postaju sudbina, u priču o cikličnosti povijesti, u istraživanje međuodnosa sjećanja na traumatska ratna zbivanja i emocije kao odgođene reakcije na „olovno" vrijeme u Bosni (početak romana označava zima 1997).
Balkan kao kulturološki okvir nekog balkanskog identiteta u romanu zaustavlja se samo uz njegov rub, a spiralna zadatost prostora u kojemu „nikada ništa nije završeno pa ni rat" postaje semantički nositelji negativnih vrijednosti ovoga prostora. Stoga nije niti malo slučajno da se autorica upravo odlučila za priču iz prostora Bosne u kojoj nijedan od identiteta koji su sudjelovali u ovoj ratnoj „igri" na tlu Europe nije u toj mjeri ispunjen unaprijed zadanim istinama.
Jedina istina ovoga romana implicitna je sumnja okupljena oko riječi kojima se nastoji prikazati emociju kojom se može iskazati ono neiskazivo. Prepletanjem tri sudbine (liječnika, mlade Bosanke i starijeg mirovnjaka) prikazuju se njihove osobne borbe s demonima rata. Malo se nategnutom stoga čini ona liječnikova „uljuljana u stvarnost", ali to ne umanjuje čistu emotivnost kojom je natopljena naracija romana. Odnos prema sudbini koja je određena jer ništa se ne događa slučajno, koja se nakon svega obrće, koja ostavlja duboke pukotine, govori o snazi unutarnjosti likova koja se ponajbolje očituje u njihovim sjećanjima.
Bolesnička postelja sarajevske bolnice mjesto je iz kojega se prisjećanjem realizira na prvi pogled ono nemoguće, oko kojeg se iznalazi rješenje za neka buduća preživljavanja. Upravo su te digresije prema prošlome najooporija mjesta romana. U njima likovi dobijaju životnu puninu, ona ih ovjerava čineći ih različitim od onih „sirovih i glupih" koji i dalje nalikuju „plastičnom voću".
Vizura ženskoga pogleda na rat energija je koja okuplja koherenciju romaneskne naracije. Lakim zarazivanjem u intimu otvara se u romanu „Spavaš li?" slojevita slika identiteta prepunih osjećaja, strastvenih privrženosti, narušene tjelesnosti, etnonacionalne nadmoći (posebice vidljive u susretu s Drugima koji uživaju u kušanju četiri vrste pite koje im je Bosanka S. za večeru pripremila - njezina nježnost, dobrota, ali i strogo kontrolirana i distancirana hladnoća nameće se kao emotivna prednost).
Ipak se ne može reći da je naracija usmjerena samo prema ženskome iskustvu rata već upravo muški pogled na postratno stanje izaziva posve neočekivano erupciju opisa različitih osjećaja. Njihova se amplituda kreće od intimnih strahova i neprilagođenosti, preko grižnje savjesti i svijesti o neutemeljenosti nekih odluka, do nelagode, nezadovoljstva, bola, ljutnje i duboko akumuliranoga stresa. Ove distinktne geste autorica pažljivo provlači kroz različita mjesta u romanu, one se rađaju iz različitih pozicija iskustva suočavanja s prošlošću.
Roman „Spavaš li?" okupljen je oko kodificiranja ženske intimnosti i s naglašeno ženskih, ne feminističkih, diskurzivnih polazišta. S druge strane može ga se čitati i kao kao tekst o identitetu, o Drugima i kulturološkim dominacijama. Najbliže se čini ono čitanje koje uključuje obje komponente, koje semantičku konstrukciju gradi upravo iz suodnošenja, relacija - privlačnosti istine i napetosti njezine spoznaje, između različitih kulturoloških i različitih spolnih uloga.
Dakle, i ženski roman i roman o ratu; i intimizirana proza i panorama društvenih trauma; i etički angažirana i literarno samosvojna priča. A to što se ovaj svijet romana Aleksandre Kardum dobro opire jednoznačnom interpretiranju jasan je signal koliko dobru knjigu imamo.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku ) Helena Sablić Tomić , 13.11.07
Komentiraj | Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Helena Sablić Tomić
|
|
