Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 27.12.2007.

Robert Perišić : Naš čovjek na terenu

Najočekivaniji roman godine, kao u nekom sretnom filmu, pojavio se tik prije odjavne godišnje špice i tako poprilično poremetio već učinjenu bilancu. Suprotno nekim mišljenjima, osim formom ovo nije potpuno novi, ali je zato - recimo to odmah - još bolji i ponešto zreliji Perišić.      

Intencija poznata iz njegovih priča da teme i građu doista crpi iz stvarnosti, za razliku od onih koji to misle da čine, ovdje je rezultirala romanom koji, bez ikakvog recikliranja poznatih tema i dilema, umješno analizira sadašnjicu; onu koja se upravo zbiva, a ne onu prožvakanu nakon famozne distance.      

Roman "Naš čovjek na terenu" ispripovijedan u ich-formi strukturiran je preplitanjem dvije glavne fabularne dionice.      

Prva je ljubavna priča glumice u usponu Sanje i novinara u padu Tina, koja ide prema svome kraju, što se otpočetka osjeća u međuredovima, a kad se i dogodi - zbog pritisaka, nemogućnosti da samo jedan bude uspješan, «tereta muškosti» - ona odumire lagano i bez velikih riječi, ali toliko efektno da to jednostavno «osjećate».        

Druga je ona iz novinarskog miljea, tragikomična priča u kojoj se osim tipičnih stvari poput medijski stvorenih slika, konkurencije velikih novinskih kuća i živopisnih redakcijskih likova, zapravo korak po korak razotkriva mehanizam po kojem nastaje medijski događaj, čak i kad se kao u ovom slučaju radi o slučajnosti. Vijest s naslovnice o nestalom je hrvatskom novinaru u ratnom Iraku, Tinovom bratiću bez ikakvog novinarskog iskustva kojeg je zaposlio zbog toga što, ma koliko se trudio biti urban i kul, u sebi još uvijek nosi neko zrnce «plemenske veze», neku sponu koju ne može i ne želi do kraja izdati.        

Zapisi iz Iraka, koje mailom šalje bratić, treća su dionica romana i odlična fragmentarna proza koja ne može proći kao novinski izvještaj, ali može kao dodatni bonus romanu. Perišić kroz svoga junaka odlično analizira aspekte urbanosti na naš način, kao i lažne obrasce urbanog ponašanja kao uloge u kojima postoje zadana pravila kojih se treba pošto-poto držati.        

I do sada smo Perišića percipirali kao iznimno urbanog pisca, no ovdje je taj aspekt stvari dobio svoju dublje-analitičku dimenziju. Usto, glavni je junak nevjerojatno autoironičan prema sebi kao pripadniku tog miljea, odnosno nositelju određene uloge. Generacijski kod kroz koji se može čitati ovaj roman (generacija koja je nakon «užasa i velikih troškova» konačno dorasla do brakova, kredita i ulaska u sustav, ali se osjeća kao red-bull generacija kojoj još uvijek treba neki poticaj) svakako je važan, no ne i presudan.          

Perišićev roman, iako načelno poprilično duhovit, srećom bez ikakvih lakih nota, realna je i oštra slika suvremenosti i novog vremena, a nju osim glavnih likova i fabularnih dionica, odlično nadopunjavaju oni epizodni - poduzetnici, novinari, čudaci željni sekundi medijske slave,  kazalištarci, kao i tipični punktovi nove moći - burze dionica, šoping centri i dr. Roman u kojem svaki uvedeni motiv ima svoje zašto (čak i Popocatepetl!) priča je o težnji da se ostane isti, stari roker, čak i kad se treba prilagoditi novom žanru života. To što se u ovakvoj društvenoj konstelaciji snaga stvari ne odvijaju kako bi trebalo, druga je stvar, pa ne preostaje drugo no zaključiti roman laganim fade-outom.        

Ono što Perišić čini ovim romanom i što je najbitnije za čitavu proznu scenu, najtočnije je nazvati davanjem literarnog oblika novoj realnosti, pa iako smo se već prije hvalili urbanim romanima koji su uhvatili «duh vremena», sad ga konačno i imamo.   


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –