Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 11.03.2009.

Roberto Saviano : Gomorra
Održava se
01.01.1901.

Camorrini klanovi Cava i Graziano, iz Quindicia u pokrajini Avellino, zaraćeni su još od ranih osamdesetih. Nakon tadašnjeg potresa stigla je velika vladina pomoć za izgradnju postradalih krajeva, a klanovi su se ubrzo zakrvili oko podjele plijena. U sukobu su veliku ulogu imali i ženski članovi obitelji.

Kada je boss obitelji Cava uhićen sva je vlast prešla u ruke njegove kćeri i žene. One su postale službeni simbol obitelji, „lica i oči moći“. U „Gomorri“, Roberto Saviano opisuje kako je izgledalo to žensko preuzimanje poslova u Quindiciju. Kad bi se žene suparničkih obitelji susrele na ulici, razmjenjivale su oštre poglede: gubitnice bi bile one koje prve obore pogled. Počelo je i naoružavanje. Žene su vježbale u dvorištima, uz glasnu buku da prikriju praskanje pištolja, a selom su se počele kretati naoružane.

Godine 2002. poglavarka klana Cava i njene kćeri automobilom su nabasale na žene Grazianovih. Odmah je započela pucnjava. No Grazianove su se uspjele izvući. Vratile su se kući, naoružale i krenule u potragu za ženama Cavinih. Ubrzo su ih blokirale u jednoj ulici. Cavine su izašle iz automobila i počele bježati jer su neposredno prije odbacile oružje u strahu da će ih zaustaviti karabinjeri. Grazianove su zapucale. „Olovom su im zasule noge, glave, leđa, grudi, obraze, oči. U nekoliko sekundi sve su popadale na tlo pri čemu su im poispadale cipele, a noge ostale u zraku“...

Mafijaško bjesnilo koje je zarazilo žene iz Quindicija nije se našlo u izvanrednoj filmskoj verziji „Gomorre“. Može se i pretpostaviti zašto: za hiperrealistički film ono je poput žanr-scene iz nekog filma o zombijima u režiji Roberta Rodrigueza. Matteo Garrone u svom filmu slijedi dokumentaristički diskurs, okršaj žena film bi pretvorio u fetišistički, mizogini horror. Saviano, s druge strane, s „pretjerivanjem“ nema problema. Knjiga je pisana kao svjedočanstvo o camorri, s detaljima i imenima koja niti policiji nisu bila poznata. Ako je stvarnost nadrealna i sumanuta – to je gora istina o camorri.  

Saviano je napisao ono što je znao, a onda još i javno, usred Casal di Principea, poručio lokalnim mafijaškim feudalcima da „odlaze“. Camorra je prešla preko toga što se obogatio i proslavio pišući o njoj. No izravnu uvredu mu nije mogla oprostiti. „Casal di Principe prijestolnica je poslovne moći camorre“. Nitko tamo nije javno izvrijeđao mafiju: niti predsjednici niti premijeri. Od tada Roberto Saviano živi po karabinjerskim vojarnama, skrivajući se od Camorrine smrtne presude.

Filmske adaptacije često su inferiorne književnim predlošcima. S „Gomorrom“ nije takav slučaj. Film predstavlja izvanredno, umjetnički osmišljeno čitanje predloška. Knjiga je s druge strane robusnija, stilski neurednija - premda povremeno vrlo upečatljiva! - s ponekim detaljima koji ne predstavljaju provjerene činjenice.

U najživopisnijim dijelovima knjige svakodnevica pod mafijom nalik je na drugorazredne imitacije hollywoodskih horrora i gangsterskih filmova. U tom kampanijskom hollywoodskom smetlištu, gdje filmovi nastavljaju živjeti kao groteske, bossovi žive u vilama koje su imitacija vile Tonya Montane iz „Lica s ožiljkom“, za novine poziraju u stilu Marlona Branda iz „Kuma“ - a bijesne žene, napadno našminkane i utegnute u uske trenirke, po ulici pucaju u iste takve žene.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –