Jasenka Kodrnja : Pjesme galeotkinja

Održava se
01.01.1901.

Druga knjiga pjesama Jasenke Kodrnje podijeljena je u četiri ciklusa (»Vrijeme jasmina«, »Galeotkinja Olena«, »Zadani procjenitelji govora«, »Jasama«). Za razliku od drugog ciklusa koji je, velikim dijelom, progutala izvanpjesnička nakana roda kao programa stiha, ostatak knjige čitamo s užitkom i ne bez opravdane zebnje.

Stvarnosnost »Galeotkinje Olene«, ciklusa rodno-prezentističkih dijaloga s uglavnom muškom baštinom domicilne kulture, naprosto je preprisutna. Pogotovo u onim trenucima u kojima ja-koje-nije-jedno, zaluta u nepotrebnu doslovnost. Posvećujući pjesme uglavnom stupovima maskulinističke mitopoetike (Nazor, Andersen, Šimunović...) autorica pred panoramske planove književnosti i kulture zapadnoga kruga postavlja zrcalo koje, krupnim planom koji upozorava na jednu paralelnu, prešućenu, u zapećak odgurnutu povijest, nastoji korigirati uvriježenu sliku svijeta.

Radi se o opravdanom rodnom zahvatu u dominantni rod nasljeđa, ali i o zahvatu u kojem poezija ipak nije nadrasla rodne odrednice. Dok se doslovnost koja prelazi u apelativnost, bilo da se radi o poetiziranju nečega na samorazumljiv način, koji u pravilu prati poetizaciju općih mjesta (motiv muke, patnje i raspeća u »Čavli i klinovi«); nepravda koju sustav i vrijeme utiskuju u pojedinku (u »Suvišna s osmjehom«) čita u cjelokupnosti tih pjesama, »Duga«, posvećena Dinku Šimunoviću dobro se nosi s nereduktibilnim zahtjevima pjesničkoga jezika sve do samog kraja, kada, i sama, s protestnom pjesmom na usnama i barjakom individualne revolucije u stitsnutoj pesti, ne prošiša ispod svoda dugine kolaicije. Klikćući: »ali neću dozvoliti! / isušit ću močvaru! / prepravit ću priču! / izdat ću pisca, a ne nju, / ne dugu.«
   
A sad o ostatku knjige. Krupni plan čije protupamćenje narušava red službenih povijesti autorica ističe na nekoliko mjesta. Za razliku od one za nas od drugih tumačene zbilje, zbilja lirske junakinje u pjesmi »Na visokim kao sablje tankim petama« zbilja je percepcija (njezine zbilje). Najstarija ulica na svijetu ulica je koja za nju najduže postoji; ona koje se najduže sjeća. Ovakav je subjektivitet povijesti, isticanje njezine individualne dimenzije u prvi plan izuzetno važan za kulturu u kojoj su (posljednji put prije manje od dvadeset godina) vlasnici povijesti, u ime povijesti, u ralje povijesti, još žive, gurali one čija »najstarija ulica na svijetu« nije imala niti dvadeset godina. O tome nam izravno govori i pjesma »Doviđenja i zbogom« iz dijela knjige o zadanim procjeniteljima govora koji se poetski-studiozno bavi odnosom jezika, znanja i moći.

Odnos sveprotežnog i samo svojeg »ja« u svijetu kojega zadaju drugi i gdje se osobna povijest nastoji izboriti za prostor reprezentacije, lirskim heroinama osigurava za preživljavanje nasušnu dimenziju bezdomnosti. One bezdomnosti koja se, u licu ljupkog (samo)izgnanstva, najbolje dade osjetiti u domovini. O tome, ali i o lomljenju zrcalne površine nakon kojega se otvara prostor nade u promjenu govore pjesme poput one »Hoću« u kojoj supostoje kategorije imati i biti; kategorije koje 'muški svijet' gotovo u pravilu poistovjećuje. Kod Kodrnje radi se o modifikacijama: imati (samo) ono što hoću da mogu biti (sve) ono što hoću. Pjesme kao što su »Na sudu«, »Nada«, »Nešto« nedvosmisleno nas od principa nade, preko »ja« kao potencije koju, da bi u punoći zapostojala i od »ja« prešla u ja, tek treba ostvariti, dovode pred sama vrata svijeta koji je drukčiji od ovoga u kojemu su »Pjesme Galeotkinja« nastale.
   
Ključ za ulazak u taj svijet nalazi se na stranicama 15 i 63. U pjesmi »Nametnuta ljubav« (15) bespolni, svespolni, istospolni, dvospolni odnos vremena i prostora, odvija se u vrtlogu nasilnog zavođenja. Vrijeme u prostoru i prostor u vremenu istovremeno otvaraju i zatvaraju labirint koji je zapravo prostor u ne-vremenu, i to kružni. A kružno je i ne-vrijeme koje se, nama koji smo i sami u njegovom labirintu, tako da ga izvana ne možemo sagledati, lažno predstavlja kao život.

Nakon ovako prikazane objektivne dimenzije labirinta ne-vremena (života) subjektivnu potvrdu njegova postojanja nalazimo u pjesmi »Postajem val« (63). Koja je, ukoliko je prethodna pjesma sinteza prvoga ciklusa, sinteza koncepta knjige. U njoj »širom zatvorenih očiju«, ona, vidi »šireće krugove/crveno milovanje / eksploziju (ničega) / rođenje / pred-svijet?...« U labirintu kružnog vremena, ona se porađa rađajući »sebe, nju...« sve dok ne postane val. A što se korijena svijeta koji je ne-vrijeme tiče, to da se ne treba paziti valova, čak i onih na papiru, isključivo je njegova zabluda.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )