Cormac McCarthy : Cesta

Još početkom devedesetih Cormac McCarthy (1933.) bio je „najbolji nepoznati“ američki romanopisac. „Većinu života proveo je izvan kruga logorske vatre“ pisao je New York Times, „teško je zamisliti značajnijeg američkog pisca koji je manje sudjelovao u literarnom životu. Nikada nije pisao u novinama niti predavao novinarstvo, nikada nije imao javna čitanja, niti je davao intervjue.“

Autor „Krvavog meridijana“ (1985.) – „najkrvavije knjige nakon Ilijade“ – živio je u siromaštvu, često bez stalnog smještaja, noseći uz sebe uvijek samo žarulju kako bi u jeftinim motelima mogao čitati. Kuće u kojima je živio, u El Pasu ili Knoxvilleu, bile su prema njegovim riječima gotovo „nenastanjive“, a 7000 knjiga koje je posjedovao držao je u plaćenom skladištu...

Danas je dakako sve drugačije. „Krvavi meridijan“, roman o pokoljima između Španjolaca i Indijanaca svrstava se među najbolje američke romane. „Svi lijepi konji“ (1992.) dobitnici su National Book Award. „Nema zemlje za starce“ (2005.) ekranizirala su braća Coen i osvojila Oscara za najbolji film. A za „Cestu“ (2007.) McCarthy je nagrađen Pulitzerom.

Pisac koji je u životu dao samo dva intervjua naposljetku je gostovao i kod Opre. Pred kamerama je pričao o životu u neimaštini i tome kako u jednom trenutku nije imao niti za pastu za zube – da bi kasnije otkrio reklamne primjerke paste za zube u poštanskom sandučiću. A premda je nekada odbijao govoriti o svojim romanima i svom pisanju Opri je i rekao da je ideju za „Cestu“ dobio šetajući sa sinom kroz El Paso i zamišljajući kako će svijet izgledati za pedeset godina.

U toj nedalekoj, postnuklearnoj budućnosti, svijet je zastrašujuće mjesto. Sve je spaljeno i opljačkano, padaju crne kiše, pušu vjetrovi puni pepela, a rijetki preživjeli organizirani su u pomahnitale kanibalističke horde. Krečući se oprezno cestom jedan čovjek i njegov sin pokušavaju se dokopati juga, gdje bi stanje moglo biti bolje. Oni su „dobri momci“ – „i uvijek će to biti“. A dobri momci se „ne prestaju truditi“. I „ne odustaju“.

Nacrt „Ceste“ je jednostavan: užasima svijeta suprostavlja se ljubav između oca i sina. No iza te jednostavne rečenice, tog jednostavnog nacrta, krije se roman emocionalne snage koja preplavljuje i slama.

Cormac McCarthy je odlična „medijska roba“, on obnavlja mit o siromašnom umjetniku, i mit o medijskoj zvijezdi koja prezire medije. Ali Cormac McCarthy je i izvanredan pisac: zahvalan za Opru koliko i za Pulitzera.

Kritičar Harold Bloom danas McCarthya naziva jednim od četiri najveća američka pisca svog vremena: zajedno s Thomasom Pynchonom, Don DeLillom i Philipom Rothom... Izgleda da je Bloom zaboravio i Carvera i Updikea, i Bellowa i Nabokova – no još omamljeni lunarnom snagom „Ceste“ lako se potpisujemo ispod njegove tvrdnje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )