Branko Vasiljević : Tilt
Na početku »Tilta«, pjesnik sjedi nasuprot pjesniku. »karneval je. / slave se maske. / čitatelj je podeblja knjiga a pjesnik sat.« Slijede riječ dvije o odnosu izdavača i čitatelja gdje prvi čita potonjega, a sam se njihov odnos, britkim uvjeravanjem između sad već pjesnika i čitatelja, opet vraća na prethodnu konstataciju: »ja sam (čitatelj) podeblja knjiga«.
U ovom trenutku trijaloške imaginacije, pjesnik je već vrijeme kojemu se čitatelj obraća nijansama metamorfoza: »ja sam svako slovo, svako s-t-a-b-l-o« (nakana ovih crtica je da ukažu kako su to slova kojih ima upravo toliko koliko ih ima, a kada ih se posloži baš ovim redom, stvaraju riječ »stablo«. Onu istu riječ »stablo« koju je lingvist De Saussure zvao »arbor« i razlikovao je od riječi arbor lišene navodnika. I on se bavio nastajanjem riječi. I odnosom označenog i označitelja.
No, vratimo se priči. U dramatskom zaokretu k sebi koji nije samo ja, pjesnik tvrdi: »ja sam netko drugi». Pridružuju mu se najprije zvijezde, a onda maske: »on je netko drugi, ponove zvijezde / mi smo maske, ponove maske.« A onda se sve rasplete, tako da podeblja knjiga konačno može shvatiti tko je vrijeme: »zvijezde su sigurno kao i lice izbliza / pune lažnih tonova, kaže čitatelj/ja rastem u krug, zvijezde ne, kaže pjesnik«. Poetska se ova slovotvorevina završava u zanosu simboličke antropofagije u kojoj pjesnik, nakon što priznaje da ga opsjeda želja, povjeri čitatelju: »tvoje bi lice bilo tako dobro pojesti od prve stranice«.
Radi se zapravo o svojevrsnom prologu u motivsku potku tanašne knjige koju čine tri ciklusa (pedesetak stranica) a koja se trsi ispričati sve zahtjevniju i pomodniju tajnu identiteta. Od nastajanja do nestajanja, od »minglanja« i pretapanja do rastakanja segmenata sebstva, sve to možemo naći u najnovijoj knjizi Branka Vasiljevića. No, kako to doživljava istovremeno zamišljena i stvarna »podeblja knjiga« kojoj bi se pisac-vrijeme, kroz tekst kojega čine slova trebao obratiti? Baš i ne bez dosade.
Osim što poetski registar pjesama, na estetskoj razini podražava monotoniju tonskog registra nekidan potonulog ha-de-zeovog kandidata za župana, stanovitog Borića s naglaskom na i, čitatelj je dojma da paralelni literarni gradbeni materijal kojega autor koristi kao podtekst tkiva ove zbirke, nije odležao. U pjesmama kao što je ova prepričana, motiv lingvističkog s-t-a-b-l-a, natječe se s Rilkeovim konceptom lirskoga ja koje živi u »kruzima koji se šire...«, a one zvijezde nekako podsjećaju na ficleke Kanta za srednje škole koji je nad moralni zakon u nama nadvio zvjezdano nebo nad nama. Pjesma koju kontekstualiziram u lektiru koja ju je omogućila možda je najbolja u knjizi. Utjecaji koji grebu ukus »podeblje knjige« tu su barem implicitni.
U pravilu suvišnu eksplicitnost čitamo na stranici 12.: »... dok galapagos zvonka makovića i frank sinatra: 'stragners in the night' teturaju...«, a odmah zatim nailazimo na dimnjak »susjeda marleya«. Lektira se nastavlja na stranici 41. gdje je se nastoji »prikriti« u mentalnu premetaljku-senindžerijanu: »lovac iz sjene u žitu bodeža«, da bi je se na kraju hermetički zatvorilo u konfesionalnu jednadžbu s dvije poznanice: »ja sam pregršt utvara iz platonove špilje«.
Čitatelju je nejasno zašto pjesnik ima potrebu vlastite stihove legitimirati poznavanjem lektire? Zašto, na primjer, te utjecaje koji su neprijeporno prisutni i dobri, ne ugradi u tekst na manje primjetan način? Možda ga na ovaj odnos stihopoštovanja tjera njegova sklonost k mudroslovlju? Jer, ima i stihova u kojima sama mudrost stanuje. Neki su razumljivi i efektni: »istina je gramatika sumnje«; »čovjek je matica za kojom ide roj koji umre«, dok smisao nekih ne bi izronio ni onaj famozni Sokratov šotajer poznatiji kao delfski gnjurac: x »teturaju preko simuliranih performansi svakojakih tonova«; »čakavci šeću svoj večernji naglasak«... Uza sve čitateljske napore ne razabirem kakvi su to »simulirani performansi« tonova, a moram priznati da mi dosjetka s večernjim naglaskom bilo kojeg varijeteta nije niti duhovita.
No, bit će da sam samo »podeblja knjiga« koja, kad joj se u ruke nađu tri ciklusa od kojih je netko zamislio napraviti cijelu knjigu, ne snalazi s nečim ovako tankim. Knjiga je ova prepuna dobrih utjecaja, dokument je autorske načitanosti, ali joj nedostaje strpljenja. Dokaz izostanku strpljivosti otvoreno je pitanje koje rukopis prati: zašto je pročitano tradicije, prije no što je odležalo u spilji individualnog talenta, moralo rezultirati u napisanom?
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )