Andrija Vučemil : Kvarnerska rapsodija
Kada sam o njoj pisao, rekao sam da knjiga Andrije Vučemila "Iza Učke" posjeduje osebujnu duhovno-estetsku teritorijalnost. "Iza Učke" iza je ukoliko se na Učku gleda sprijeda. A sprijeda se na Učku može gledati s obiju njezinih strana. Za pjesnika koji u Rijeku dolazi iz Oplećana na Duvanjskom polju, bilo bi "prirodno" ono iza postaviti s onu stranu tunela kojega su, kako o tome pišu neki Istrijani-zavičajci, ionako prokopale krtice-pridošlice.
No, zemljovid Andrije Vučemila ne ide od mudrog Istoka ka manje mudrom Zapadu. "Iza" je kod ovog autora pitanje perspektive. Učka je, kao onaj most o kojemu Vučemil piše u prvome dijelu knjige koji spaja njegovo prošlo ja s onim sadašnjim, jednim dijelom zaustavljenim na riječkome Korzu. Duhovnost i opredjeljenje za Istinu osnovne su odlike ove zbirke. Knjigu sam tada zvao zbirkom, jer se radi(lo) o uradku koji je kao knjiga, (bio) neujednačen.
Strukturirana oko čvrste ideje gubljenja raja i približavanja iskonu i beskonu ovdje nazvanom "more", ova zbirka ima svoje uspone i padove.
Nakon što sam u javnost ispratio "Iza Učke", na mjestu na kojem čitate ovaj tekst osvrnuo sam se na Andrijin "Goli otok...". I primijetio da za razliku od velikih i esencijalno neizrecivih tema kakva zacijelo tema Otoka jest - tema s jasnim predznacima užasa - postoje i nepravedno izostavljene teške i gotovo neizrecive teme koje kulture ne shvaćaju s ovakvom težinom, jer površno razumijevaju njihovu neutralnost.
A neutralnost im osigurava njihova isključenost iz aktivne povijesti. Jedna od takvih izuzetno teških, ozbiljnih i jedva izrecivih tema je more. Ono pripada svima i nikome. Pred njim smo ponizni. Na njemu smo nikad kod kuće-putnici koji uvijek negdje idu. Ali, samo po sebi, baš kao i jezik, more je neutralno. Ono što mu osigurava elemente uzvišenog, strašnog, nepreglednog, dubokog, mirnog, neukrotivog... je moru izvanjsko. Osim, naravno, ako poetika koju se odabere da se o moru govori svoju po-etičnost ne pokaže nediranjem njegove uzvišene veličine. A, ako ovakva odluka može biti produktivna za tretman mora, zašto ne bi bila i za tretman neizrecivih i uzvišenih tema kao što je to, recimo, Goli otok!?
Takav spoj velikog neutralnog i velikog bremenitog ideologijom, rijetko kome polazi za rukom. Oprez, skromnost, skrušenost pred sublimnim koje je veće od bilo kojeg subjekta nešto je bez čega se takvih tema ne bi smjelo niti prihvaćati. A to je, u pisanju poetizirane skaske o Golom otoku, negdje u jeziku znao i Andrija Vučemil. Njegova knjiga podijeljena na tri dijela, od gotovo potpuno neutralnog ide prema ideološki zaoštrenom obraćanju temi Golog. I kako je listamo, potvrđuje se naša bojazan: višak ideologije uvijek nagriza ljepotu poezije...
Ali, a ovo dodajem sada, veličina Vučemilova pristupa Golom otoku jest u tome, kako je to jasno na predstavljanju knjige "Kvarnerska Rapsodija" nekidan izrekao pater Marijan Jurčević, što Andrija pjeva o moru i kamenju, a ne o onima koji su ga tamo poslali. I upravo te aluzije, ta kršćanska i duboko ljudska pomirljivost i produktivna rezignacija koja je energija za preživljavanje, u krš i kamen, glasnom tišinom žrtve o zločincu, u krajobraz trajno upisuju imena i prezimena onih koji znaju da su ljude slali u užas i patnju.
Pitat ćete se čemu fragmenti i kako to da sam se ovaj put odlučio za cut&paste izreži pa zalijepi pristup. Tomu je tako jer sam se odlučio slijediti metodu samoga autora koji je, nakon što je izrezao tri već postojeće knjige ("Kvarnerski krug", 2003.; "Iza Učke", 2006.; "...Bio jednom jedan otok...Goli otok...", 2007.) iste zalijepio u jednu koja se sada zove Kvarnerska rapsodija. Budući da se pjesme koje je u nju uvrstio, a pogotovo one iz druge i treće knjige, u međuvremenu nisu mijenjale, odlučio sam u javnosti ih ispratiti idejama koje su, kao uostalom i istina poezije (ili "istine poezije") otporne na mijene.
Knjiga s kojom počinje trilogija koja je rapsodija, počinje pjesmom koju pjesnik Vučemil, ispiriran Bribirom, posvećuje bardu Stojeviću. Pa, našavši se, kako sam kaže u "slijepoj ulici sjebane nam povijesti..." (hoće se i zna se to desiti tako kad se ide Stojeviću u pohode...), Andrija kaže: "pišem/jer mi ništa drugo nije preostalo / nego pokriti se plaštevima rečenica / da me zaštite od rana prostrijelnih / u srcu i jeziku / neka bude zakopan / jedan znak/o koji će se spotaknuti zasigurno / jahači apokalipse / iza velike bare sakriveni.."
Jedan od rezultata pisanja kao pokrivanja jest otkrivanje autora kao plodnog pisca. Potonje je neprijeporno slučaj s Andrijom koji se, dok ovo ukucavam, privikava na sam početak osmog decenija života... i što da mu čovjek kaže nego: sretno i piši... piši barem još jedanput ovoliko. Pa objavi. Otkrij se, riječima pokriven.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )