"Htjela sam pokazati da postoji nebrojeno mnogo načina da se govori o činjenicama. Niti jedan nije istinit.", gotovo programatski zapisuje Ivana Sajko u uvodnom dijelu svoga novog romana koji se pojavljuje nakon uspješnog i nagrađivanog "Rio bara" i s njime je genetski vezan.
Izbjegavanje "čistog" žanra, pisanje o povijesti kao priči koja se možda nije dogodila, te baziranje ovog kratkog romana (kojeg će autorica nazvati sažetkom) na tri povijesti - obitelji, Zagreba i vlastite selekcije događaja, sve je to rezultiralo još jednom originalnom i konceptualno zaokruženom prozom ove unikatne autorice koja je "Povijest moje obitelji" pozicionirala ispred "Rio bara" koji "započinje nakon što ovaj završi". Pomno razrađen koncept njezinih romana, koji proizlaze jedan iz drugog čak i u obrnutom redoslijedu, iskazuje Ivanu Sajko kao pripovjedačicu koja svoju prozu ispisuje "sa svrhom i razlogom" i smislom koji upisuje kao stanovitu gestu vlastitog (umjetničkog, pa i političkog) aktivizma i eksperimenta.
"Rio bar" bio je mišljen scenskom logikom, u polifoniji glasova izdavajali su se oni ženski glasovi/krikovi koji su tematizirali ratne strahote, što je bilo zaokruženo odvojenim završnim dijelom u kojem su smješteni dokumentarni prilozi iz vremena nedavnog rata. U "Povijesti moje obitelji" dokumenti (povijesni izvori, memoarske knjige, svjedočenja) naći će se u fusnotama, kao reference i izvori citata kojima će se pripovjedačica služiti gradeći svoju povijest na amblematskim točkama koje su obilježile povijest Zagreba (u rasponu od velikog potresa 1880. do raspada bivše države 1990. godine) i jedne obitelji koja je u njoj i njemu živjela.
Započevši znakovitom, poetskom scenom neba iznad Zagreba, u kojem lebdi jedna od junakinja, premda je upozoravaju kako je vrijeme da se spusti na zemlju, Ivana Sajko pripovijeda fragmentarnu obiteljsku kroniku u kojoj nema mnogo podataka i kontekstualiziranja, tek naznake međusobnih odnosa, ideala za koje su se borili i kojima su se razočaravali, ali ipak uspijeva iskristalizirati znakovite "štiklece" sudbina, uspona i padova, intimne i javne sfere pojedinaca koji su, u raznim generacijama, prolazili sve nevolje koje im je serviralo 20. stoljeće.
Ravnopravno i paralelno s tom "privatnom" dimenzijom priče u "Povijest moje obitelji" upleteno je i autoričino prije svega osobno čitanje povijesti koje se bazira na nekim ključnim i "vrućim" točkama (okupacija Zagreba, NDH, partizanski pokret, emigracija, Hrvatsko proljeće, Titova smrt, 1990.) i ključnim osobnostima, provučenim kroz naglašen autorski filter. Tako će se u romanu, likom i citatom, pojaviti i Rade Končar i Matoš, Bruno Bušić i Vlado Kristl, Ivan Goran Kovačić i Ante Pavelić, svjedočeći o tragedijama, razočarenjima, neizvjesnostima i turbulencijama događaja. Ivana Sajko u svome osobnom čitanju povijesti, ali i obiteljske mikropovijesti, pošla je od činjenica i dokumenata, odnosno njihove osobne, autorske selekcije, no istovremeno ostala je uvijek prisutna kao autorski glas u podtekstu (ponekad čak i na razini dnevničkog zapisa kojim se čini "skok" sve do 2007. i posjeta Lukovdolu) koji je svojevrstan promatrač, ali i filter događaja o kojima se pripovijeda.
I drugi roman Ivane Sajko, ma koliko na trenutke djelovalo kako je nedovoljno 'raspisan', pokazuje sve odlike jednog originalnog i kultiviranog rukopisa, umjetničkog koncepta kojem nije nakana da zavodi, nego propituje, kako u ime autorice tako i čitatelja.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu ) Jagna Pogačnik, 11.01.10
Komentiraj | Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
