Siniša Vuković : Petrada

Održava se
01.01.1901.

Antologizirani istražitelj varijeteta i njihovih internih inačica unutar hrvatskog standarda te autor jednog od najvećih "čakavskih vokabulara" u nas - njige "Ričnik selškega govora" (2001) u kojemu znatiželjnik za ovaj brački rijek može pronaći impozantnih 11.000 natuknica, Siniša Vuković javio se s knjigom pjesama na čakavici na koju bi se milenijalni početak doduše neprekinute recepcije takozvanog dijalektalnog pjesništa trebao s pažnjom osvrnuti. Što se poimanja i čitanja te književnosti koju politički teror standarda i dalje gura u zapećak nacionalnog parnasa tiče, nezaobilazna je tematska raščlamba koju je još početkom osamdesetih obznanio rodonačelnik emancipacije varijetetnih književnosti u Hrvata, dr. Milorad Stojević.

Raščlamba se ta (prepričavam) kreće od rodonačelnika inicijalnih poetika na čakavici, preko poeta romantičnog antejizma koji su poput omiljenog Lenjinovog mitskog heroja Anteja, pojetičku forcu crpli iz zemlje i onih poetskoga osvještenja koji su se (do)sjetili snage i važnosti "tvarnosti riječi kao poetski relevantne učinkovitosti u dinamiziranju pjesničkih struktura..." ... sve do samih heretika lodrica i plašćenica, štriguna MIK-a, morčića, ognjišća, koji su se drznuli čakavski tretirati kao jednakopravan jezik kojemu su graštelade privrata pretijesne, a puškarnice kampanela nepregledne (zvono je tu uvijek preveliko) te radikalno prestrukturirati pjesnički znak.

Gdje, ako uopće igdje, u tu tematsku raščlambu s jakim primjesama periodizacije pozicionirati poetski registar Siniše Vukovića? Gdje smjestiti njegov jezik, tretman motiva, suplementarne vizije tekstualizirane poetske zbilje u kojoj naoko mirno sustanuju i tradicija i dekonstrukcija, i kampanel i (njegova) rekonstrukcija, regionalna i globalna spiritualnost... riječju izražena svijest o jeziku (selskom) koji nije samo jedan, a koji je lingvistički i pojetički energent autorove individualne poetike?

Premda ne bježi od pasatizma i kampanilizma, Vuković to definitivno radi na osvješten, u odnosu na motive i jezik kojim ih "obrađuje" i gradi, autoreferencijalan način. Njegov pjev, primjerice o nostalgiji, o ljepoti prošlih vremena, ne favorizira iste nemušto mitologizirajući njihov status istovremeno u individualnoj i zamišljeno-kolektivnoj memoriji mjesta u vremenu koje to više nije. Pismo koje na samom početku zbirke šalje prijatelju on "šalje avijonon" iako zna...: "a viruj mi prijatelju / viruj meni kal ti kažen / pri bi došlo sa kajićen". Ne zato jer je barka brža od aviona, nego zato jer sadržaj toga pisma govori o nostalgiji, o čežnji za onim odsutnim, a to uvijek bolje pristaje pod pajole čamca ili falkuše nego u bilo koji pretinac zračne pošte. Predajući leteru kaiću, autor globalizira ono najintimnije, familijarno, nedvosmisleno ga šaljući u svijet kojega je njegov zavičaj aktivni dio.

Za razliku od buljumente (čak i mladih) "čakavskih tići" koji dnevno padaju kao žrtve na oltaru pasatizma opisujući, kako to opisuje Stojević, početak gradnje zvonika s kraja osamnaestoga stoljeća kao da su mu nazočili, u mašti milujući nonićevu kozu ne obazirući se na činjenicu da nikada nisu uživo vidjeli autohtonu domaću životinju, memorija Siniše Vukovića (koja itekako ima patinu) ima (i) opipljivu, realnu referencu. To nam govori niz pjesama od kojih je prva "Na Bisnon Rudini" u kojoj kaže: "I vode sada / di san ustavi kus / ditinjstva svojega / ostavit ću i suze svoje / i virujen da bit će boje / pa taman mi zajno bilo / utočit ću svoje srce / u Njezino bilo tilo".

Kao i u pjesmama u kojima se javlja neizbježni (ali katkad, kao što je kod Vukovića slučaj i stvarni) nono, autorovi zapisi prošlosti imaju aktivnu točku sjećanja. On ne klišeizira čakavski svijet u kojemu ne postoji ni mjesto ni vrijeme i koji je, kao proziran dio protetike imaginacije tek puka matrica infantilizacije svijeta i jezika. Vuković je stvaran. On poznaje prošlost koju nam intimizira. Tako čitajući "Notturno" možemo vizualizirati tog nonića i nonu, a u pjesmi "Ja i moj nono" jasno vidimo točno "ono misto" na kojemu je lirski protagonist "ko dite kolina i šćute rubi i dera".

Jedna od možda najjačih silnica "poetske pravice", ove knjige je njezina skromnost. Ono što anglofilske škole kreativnog pisanja zovu "understatement" i što zapravo nije prevodivo. Što drugo očekivati od iskrenog kazivača emocija i uvjerenja koji izravno započinje i završava dijalog s licemjerjem vremena dajući na znanje: "radi bi križ nosi / vengo križ pojubi".

Bilo da se radi o duhovnosti antropocentrizma kojom se tretiraju temeljni simboli spiritualnosti i tradicije, ili pak o intimnim fragmetnima vremena aktivne autorske memorije, Vuković suvereno i rijetko artikulirano posreduje iskrenost stiha i misli, za njihovo uobličenje s tla podižući onaj kamen, tu petradu koju (ne jednom) "odbaciše graditelji" i koji je (i) ovdje "kamen zaglavni" - građa za učinkovito globaliziranje zavičaja. Čak i u elementima njegove inaktnosti.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )