Roberto Bolano : Divlji detektivi

Održava se
15.06.2010.

I prije 11.9. postojao je 11.9. Povijest se neobično poigrala ovim datumom. Dvadeset i osam godina prije napada na Ameriku, u Čileu je uz pomoć CIA-e organiziran vojni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Ljevičarski vođa nacionalizirao je banke, rudarsku industriju i niz drugih grana krupne industrije, čime je potpisao vlastitu smrtnu presudu. Ne kod čileanskog naroda koji je podržavao njegov "put u socijalizam", već kod američkog kapitala i američke administracije. Vojni udar generala Pinocheta tekao je kao po špagici: sveukupno je do rujna 1974. ubijeno oko 30.000 ljudi - gotovo deset puta više nego u napadima na WTC i Pentagon.

Kao što je 11.9.2001. datum koji je snažno obilježio sjevernoameričke "gringose", tako je 11.9.1973. obilježio generacije Latinoamerikanaca. Čileanski pjesnik i prozaik Roberto Bolano (1953. - 2003.) od 1968. je živio s obitelji u Meksiku. Nakon 11.9. 1973. vraća se u Čile "da pomogne revoluciju". Povijesna epizoda mladog pjesnika nije bila velika. Bolano je uhićen, završava u pritvoru, ali ga spašavaju zatvorski čuvari među kojima je prepoznao bivše školske kolege.

U svojim autobiografskim i poluautobiografskim tekstovima Bolano se često vraćao na tu epizodu. U "Divljim detektivima" piše: "Allende je pao, a on je izvršio svoju dužnost, ispričala mi je njegova sestra. Arturito je izvršio dužnost i njegova savjest, strašna savjest latinskoameričkog muškića, u teoriji nije imala sebi što predbaciti. Dragovoljno se prijavio 11. rujna. Držao je besmislenu stražu u nekoj pustoj ulici. Izlazio je noću, vidio je svašta. Danima poslije, uhićen je u jednoj policijskoj provjeri. Nisu ga mučili, ali proveo je koji dan u zatvoru i ondje se ponio kao muškarac. Njegova je savjest trebala biti mirna".

Nakon Čilea Bolano je vodio nomadski život, začinjen nizom niskoplaćenih poslova. Kao sin vozača kamiona (i amaterskog boksačkog prvaka), te učiteljice koja je svom disleksičnom sinu usadila ljubav prema poeziji, Bolanu je boemština upisana u samo obiteljsko jezgro. Na određen način, njegov će život biti isprepleten očevom proleterskom romantikom, i majčinim literarnim ambicijama. Otac u njemu cijepio ga je na građanski život i akademsku literarnu karijeru; majka u njemu sačuvala ga je od manjka samorealizacije i pada u lumpenproleterstvo.

Većinu obrazovanja Bolano je stekao kradući knjige po knjižnicama i knjižarama (čitajući od Paracelsusa do Philipa K. Dicka, kao što navode neki kritičari). Početkom sedamdesetih u Meksiku je osnovao "infrarealistički" pjesnički pokret, a nakon povratka iz Čilea napušta Latinsku Ameriku i seli u Evropu, živeći većinom u Francuskoj i Španjolskoj ("dijete Amerika nikad nije stranac u Španjolskoj"). Uzdržava se radeći kao perač suđa, skupljač otpada, hotelski potrčko i noćni čuvar. Za to vrijeme veže se i njegova navodna ovisnost o heroinu.

Početkom devedesetih Bolano na lokalnim natječajima kratke priče počinje osvajati manje novčane iznose. Razdoblje nestalnog, proleterskog života pod utjecajem očevog planeta počinje slabiti, a Bolanovim životom počinje dominirati majčin planet. Bolano uviđa da bi obitelj lakše mogao uzdržavati pisanjem nego li nekim novim niskoplaćenim poslom. Od poezije se nije moglo živjeti, no na prozi bi se već mogla zaraditi pokoja pezeta.

Ubrzo Bolano pada u proznu vrućicu, nevjerojatnih kreativnih i radnih razmjera. U manje od deset godina objavljuje, između ostalog, "Nazi književnost u Amerikama" (Literatura nazi en America, 1996.), "Udaljenu zvijezdu" (Estrella distante, 1996.), "Divlje detektive" (1998.), "Amulet" (Amuleto, 1999.), "Gospodina Paina" (Monsieur Pain, 1999.), "Čileanski nokturno" (Nocturno de Chile, 2000.), zbirku priča "Kurve ubojice" (Putas asesinas, 2001.), i posthumno "2666" (2004.). Na kraju tog niza (od kojeg je kod nas do sada preveden samo "Čileanski nokturno"), iznimnog već i po samom broju ispisanih stranica, Bolanu otkazuje jetra i on umire kao latinskoamerički književni gigant u kategoriji Marqueza ili Vargasa Llose.

 
"Divlji detektivi" doživjeli su instantno priznanje. Bolanu je jednoglasnom odlukom dodijeljnja nagrada Romulo Gallegos, a kritičari s obje strane Atlantika i obje polutke svijeta anonimnog, sredovječnog su katalonskog noćnog čuvara proglasili genijem i zajamčili mu besmrtnost. Polubiografska proza o jednoj luzerskoj generaciji meksičkih pjesnika premetnula se u golemi sinemaskop latinskoameričke-španjolske književne scene između 1976. i 1996. godine.

Međutim, ovo je pogled s dna literarne kace: na vrhu je omrznuti nobelovac Octavio Paz, koji ponosno ističe da njega niti predsjednik ne napada, a na dnu pjesnici tzv. "utrobnog realizma", skromna grupa nezavršenih studenata koja je iza sebe ostavila tek pokoju zbirčicu i poneki pisani trag.

"Divlji detektivi" koncipirani su poput internetskog foruma na kojem deseci svjedoka vremena i trenutka ostavljaju svoje memoarističke postove i dnevničke zapise. Svi oni prate putešestvije Artura Belana (Bolanov alter ego) i njegova prijatelja Ulisesa Lime. Priča započinje zapisima mladog pjesnika koji se pridružuje Belanu i Limi. Njegovo lutanje pjesništvom, djevičanstvom i Mexico Cityem prekida se spašavanjem lokalne prostituke od podivljalog svodnika te bijegom s Belanom i Limom na sjever zemlje.

Slijede zapisi raznih ljudi koji su se u pojedinim trenucima susretali s Belanom i Limom: od osobne tajnice Octavia Paza, španjolskih novinara u Africi, unuke Lava Trockog, do katalonske bodybuilderice ili studentice književnosti s Oxforda koja je jednog ljeta krajem sedamdesetih u Španjolskoj imala usputnu aferu s noćnim čuvarom kampa. Tu je i sva sila pjesnika i pjesnikinja, književnika, kritičara i izdavača - čitav literarni cirkus, sa svojim boljeticama i ljubavima, svojim seksualnim i profesionalnim avanturama, i raznim životnim epizodama.

A tu su i besplatni savjeti, pa stanoviti španjolski pisac iz Madrida savjetuje da se etablirane pisce posjećuje u njihovim stanovima, da im se pristupa tokom promocija knjiga - i govori im točno ono što žele čuti.

"Najbolji su homoseksualci, ali, oprez" upozorava on "treba znati kad treba stati, potrebno je točno znati što želite, u protivnom može te nasamariti kakav stari ljevičarski peder. Sa ženama se događa tri četvrtine isto: španjolske spisateljice koje ti mogu pomoći, obično su stare i ružne i žrtva ponekad ne vrijedi truda"...

Ali vratimo se iz sfere niske politike etabliranja na literarnoj sceni u sferu visoke politike. 11. rujna 1973. jedna od središnjih točaka oko koje se okreće ova višedesetljetna, multikontinentalna Bolanova privatna galaksija. Utrobni pjesnici bili su trockisti i marksisti, osnivali su homoseksualne komunističke stranke, homoseksualne proleterske skupine i razne anarhističke skupine. Ali za njih je politika ipak bila bliža margini nego li središtu. U osnovi riječ je o postmodernističkoj generaciji koja je slavu tražila u poeziji, a umjesto gringo devize sex&drugs&r'n'r, furala se na devizu sex&marx&poezija.

Utrobnorealističke djelatnosti i akcije podrazumijevale su brazilsku konkretnu poeziju (pisanu na portugalskom iz rječnika!) te onaniranje jednom rukom i pisanje poezije drugom. Početkom 80' nitko ih se više nije sjećao. Nisu značili ništa, i nisu ostavili ništa osim svoje posvećenosti poeziji...

No trideset godina kasnije od te posvećenosti poeziji Bolano će im sagraditi generacijski spomenik. Neobičan je to obrat, neobičan je to roman: s jednakom količinom praznog hoda, koliko i mistifikacije, koliko i života, koliko i strasti, koliko i seksa, koliko i komedije...

Roberto Bolano: "Divlji detektivi"
Prevele Ariana Švigir i Simona Delić

Vuković & Runjić, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )