Thomas Bernhard : Brisanje. Raspad
Tokom Drugog svjetskog rata Thomas Bernhard je bio gojenac internata u Salzburgu. Mali „đak-veseljak" nije bio oduševljen ustanovom službenog naziva Nacionalsocijalistički đački dom. Razmislimo načas o povijesnom trenutku.
U to vrijeme Guenter Grass, tek koju godinu stariji od Bernharda, potpuno vjeruje u nacionalsocijalizam. Već se kao dobrovoljac prijavio za podmorničara. Ubrzo će završiti u Waffen SS-u. Bernhard ne vjeruje nikome. Niti zemljaku Hitleru, niti nacionalsocijalizmu, niti profesorima, niti ravnatelju - uzornom časniku SA kojeg nikada nisu vidjeli u civilnoj odjeći. On je otpadnik. Uz ponekog bogalja jedan od nekolicine u čitavom internatu. Gotovo pa jedan od nekolicine u čitavom Reichu koji se ne mogu uklopiti u Sistem.
Nakon rata dolazi do zanimljivog ideološkog „sviča". Sistem lakoćom prolazi kroz preobražaj. Internat je od Nacionalsocijalističkog đačkog doma pretvoren u katolički Johanneum. Bernhard u „Uzroku" na primjeru svoje gimnazije opisuje kako se nacionalsocijalizam lagano zamjenio s katolicizmom. Društvena katastrofa koja je eruptirala tridesetih, nakon poraza povukla se tik ispod površine. Na zidu gdje se još vidjela zamjetna bijela mrlja koju je godinama prekrivala Hitlerova slika sada je visio križ.
Iza Bernhardova "antiaustrijanstva", "antikatoličanstva", "antimalograđanštine", itd., uvijek stoji ista neman - nacizam. Roman "Brisanje. Raspad", jedno od posljednjih Bernhardovih djela (objavljeno 1986.), čita se u istom ključu. Iza prezira i gnušanja koje samoprognani rimski Austrijanac Franz-Josef Murau osjeća prema svojoj obitelji, svojoj domovini i jeziku, otjelovljenima u dvorcu Wolfsegg u kojem je odrastao, stoji mračna sjena nacizma.
Svaka sličnost s Bernhardovim prezirom prema domovini posve je osnovana; svaka sličnost s Bernhardovom obitelji plod je čiste slučajnosti. Murauov otac bio je „ucjenjeni nacionalsocijalist", a majka „histerična nacionalsocijalistkinja". Na Hitlerov je rođendan u Wolfseggu redovito bila izvješena nacistička zastava. A kao što su u Bernhardovom internatu iza školskih križeva vidjeli bijeli rubovi Hitlerovih fotografija koje su prije njih na tome mjestu visjeli, tako je i Franz-Josefov otac još dugo nakon rata na kaputima imao vidljivu rupu od stranačke značke. Jer ipak je on bio jedan od stupova zajednice.
S telegramom o smrti svojih roditelja i brata u prometnoj nesreći odmetnuti rimski sin ponovo se suočava sa svojom prezrenom obitelji, čitavom tom katoličkom i nacističkom paradom. Tu je majčin ljubavnik, nadbiskup, „moj nuncij" kako ga je zvala. Tu su sestre koje sebe prvenstveno određuju kao „katolkinje"; otac koji se tobože čitav život ubijao od rada za obitelj, a povremeno, u posebnim prilikama, i za domovinu; a tu su i „tajni vođe" austrijskog puka: pokrajinski vođe, viši vođe SS-ova jurišnog zdruga i nositelji medalje Reda krvi s kojima će se ožalošćeni sin morati suočiti na pogrebu, rukovati se s njima, primiti saučešće, i potom u zajedničkoj koloni hodati iza tri lijesa: „a budemo li imali sreće, pomislih, za vrijeme cijelog obreda sjat će naše nacionalsocijalističko sunce, ili će pak, ne budemo li imali sreće, padati naša nacionalsocijalistička kiša".
Cilj beskrajnog Murauova solilokvija (570 čudačkih, polukomičnih, pompeznih bernhardovski stranica bez proreda i bez predaha, punih ironičnih kurziva i navodnika, i „ćoškastih", repetivnih rečenica i ponavljajućih riječi) jest - „brisanje"; „Ausloeschung", još drastičniji glagol od onog Hitlerova „Ausgerotunga", „iskorijenjivanja"; glagol čija je svrha rastavljanje, razglabanje, uništavanje i brisanje „onih mojih iz Wolfsegga".
U poslijeratnom austrijsko-njemačkom nazi-landu brisale su se veze s očevima, djedovima i uopće domovinom. Tzv. „domovinom" kako je, ne propuštajući ironiju, često piše Bernhard. Kao i mnoštvo njemačkih i austrijskih postratnih pisaca i Bernhard je pripadnik te nulte generacije. Dekadent kojeg je zapala zadaća da s literarnim glogovim kolcem napadne nacionalno nasljeđe, nacionalne mitove i nacionalno presvlačenje: iz katoličkih halja i lovačkih odora u nacističke odore, i nazad, iz SA i SS uniformi opet u lovačke odore i katoličke halje.
U tom lovu na nacističkog vampira Bernhardu nitko nije bio ravan. Bernhardov kolac je oštar a glas jasan, optužujući i purifikatorski. Bernhardove knjige zapravo su naočale. S njima na nosu - kao u onom Carpenterovu horroru o naočalama koje otkrivaju zombije na televiziji, u parlamentu i susjedstvu - otkrivamo stvarnu sliku svijeta koji nas okružje. Dobro, „Brisanje. Raspad" malo su preteške i preglomazne naočale, mislim prvenstveno na čudački opseg teksta u kombinaciji s njegovom čudačkom gustoćom: ekonomičnije Bernhardove knjige lakše su se čitale, a kao naočale ih je lakše bilo nositi.
No svaka Bernhardova knjiga je antiotrov. I to vrlo širokog spektra djelovanja. Svaki nacionalizam u sprezi s monoteističkom religijom, svaka nacija kao politički konstrukt koji sužava pojam zajednice, na udaru je Bernhardova ismijavanja, rastakanja i brisanja.
Thomas Bernhard: "Brisanje. Raspad"
Preveo Sead Muhamedagić
Meandarmedia, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )