Bret Easton Ellis : Kraljevski apartmani

Početak osamdesetih nije bilo vrijeme za čekanje. Pisci koji su strpljivo čučali u literarnoj busiji, čekajući da im na nišan dođe neka zanimljiva romaneskna divljač, ostajali su bez trofeja. Bret Easton Ellis (Los Angeles, 1964.) predosjećao je "da nema vremena"; baš kao i hard-core punkeri iz Black Flaga koje je pratio glas da non-stop ševe a oni su znali "da za to nema vremena".

Ni Ellis si nije mogao priuštiti taj luksuz. Trebalo je raditi. Iako još tinejđer prekršio je nekoliko nepisanih pravila o dobi prikladnoj za rad na knjizi i bez odgađanja počeo pisati roman o političko-ekonomsko-kulturnim promjenama koje su zahvatile Ameriku.

U prvoj polovici osamdesetih Ronald Reagan je bio na kraju prvog i početku drugog predsjedničkog mandata, instaliranje neoliberalne ekonomije bilo je u punom zamahu, a Amerikanci novog doba bili su yuppiji, financijski i burzovni mešetari koji su zarađivali u prosjeku deset puta više od svojih prethodnika iz sedamdesetih (i pritom bili uvjereni da je to zato jer su pametni, jer pohlepa pokreće svijet, a i pohlepa i svijet su među njihovim prerogativima).

Svoj roman Ellis je počeo pisati u to vrijeme, a objavio ga 1985., u svojoj dvadeset-i-prvoj godini. "Manje od nule" trenutačno je proglašen kultnim romanom o novoj Americi, i novoj, bešćutnoj, materijalističkoj i hedonističkoj generaciji osamdesetih. Odluka da se izađe iz literarne busije i krene u lov za pričom svog vremena Ellisu se potpuno isplatila: osamdesete su dobile svog literarnog enfant terriblea.

Uz slavu i kontroverze, stigla je i filmska ekranizacija, i sve to prije dvadeset-treće, dvadeset-četvrte godine. Bret Easton Ellis je potom napisao i svoj meister-werk o novoj yuppijevskoj ekonomskoj kasti ("Američki psiho", 1991.), a onda tokom devedesetih i njihovog "kraja povijesti", pomalo i nestao s radara.

Likovima "Manje od nule" - bogatom studentu Clayu, njegovoj djevojci Blair, prijatelju i narkomanu Julianu, dileru Ripu, Trentu, Los Angelesu kao takvom, i ostalima - Ellis se vratio ravno dvadeset-i-pet godina poslije, romanom "Kraljevski apartmani", nazvanim prema pjesmi Elvisa Costella kao i "Manje od nule".

Četvrt stoljeća nije mali odsjek vremena čak ni u životu epoha, ali u Americi se nije puno toga u tom periodu promijenilo. Likove "Manje od nule" ostavili smo u 1985., no i na kraju dvije-tisućitih, gdje ih ponovo zatičemo, seting je više-manje isti. Još uvijek živimo u eri Reagana i Busha (starijeg i mlađeg) a Obama je tek markantni upravitelj njihova političko-ekonomskog nasljeđa.

Zapravo, kad bi iz romana izbacili iPhonove, iPade i e-mailove, teško bi mogli uočiti neku veliku razliku. Dvadesetogodišnjaci iz "Manje od nule" sada su svi zaposleni u filmskoj industriji, kao scenaristi, producenti ili makroi glumica, noću obilaze partije, voze BMW-e, Audije i Mercedese, drogiraju se, piju i ševe starlete, a danju se oporavljaju na sastancima u barovima i restoranima.

Dakle, sve je ostalo zamrznuto u vremenu i prostoru, u neoliberalnoj ekonomiji i njenom materijalističkom i hedonističkom ekscesu. Yuppiji su još uvijek junaci našeg doba. No ako je "Manje od ništice" bio generacijski roman, "Kraljevski apartmani" su prvenstveno žanrovski roman. Mnogo prije nego slika svog vremena Ellisov je roman tipični komad "losangeleskog noira". Grad je prikazan kao leglo grijeha, oko filmske industrije okupljaju se djevojke željne slave, mnoge od njih na kraju završavaju kao prostitutke za yuppijevsku klijentelu, a neke i kao žrtve snuffa, čije snimke mrcvarenja i smaknuća čitav grad gleda na internetu.

Uglavnom, umjesto literarne markacije suvremenog L.A.-a dobili smo žanrovsku konvenciju L.A.-a, viđenu kao takvu u raznim filmovima i romanima, od Raymonda Chandlera do Jamesa Ellroya.

"Losangeleski noir" je u posljednje vrijeme kritiziran kao žanr koji je (barem u jednom svom segmentu) biologizmom i darvinizmom najavio beskrupuloznost neoliberalnog kapitalizma. Pišući o romanima Jamesa Ellroya i stripovima Franka Millera publicista i politički aktivista Mike Davis početkom je devedesetih iznio tezu da je "losangeleski noir" - "možda imao ulogu da potkrijepi pojavu homo reaganusa".

Premda realistički naglašeni, romani Jamesa Ellroya fiksirali su se na zločin, tamu, okrutnost, totalitet kriminala, i "prezasićenost korupcijom koja više ne uspijeva skandalizirati ili čak potaknuti zanimanje". Realizam je kod Ellroya prvenstveno slika svijeta u kojem je sve moguće, sve je dopušteno, u kojem nema sentimentalnih iluzija, na snazi je hobbsovski rat sviju protiv svih, sustav neprekidne eksploatacije i poopćene kriminalnosti, a jedini imperativ jest preživjeti. Svaka sličnost s neoliberalnim kasnim kapitalizmom kojeg su osamdesetih implementirali Ronald Reagan i George Bush možda i nije slučajna.

"Kraljevski apartmani" nasljeđuju te dubioze "losangeleskog noira", Ellis se ne libi šokantnog nasilja i žanrovskog perpetuiranja upravo onog sustava kojeg bi njegov tekst trebao razgraditi. No možda i bitniju ulogu od žanrovskih dubioza u romanu imaju njegova žanrovska ograničenja. Žanr ne može pričati o suvremenom L.A.-u.

Ellis je očito imao namjeru zakucati romanom ono što je "ovdje i sada". Međutim, sve što je umjesto toga ponudio jest jedna žanrovska tvorba, artificijelna već sama po sebi, te omanja zbirčica žanrovskih klišeja o L.A.-u i naličju filmske industrije.

Bret Easton Ellis: "Kraljevski apartmani"
Preveo Miloš Ðurđević

V.B.Z., 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )