Na prvi pogled (prvo iščitavanje), novi roman Zorana Ferića "Kalendar Maja" može se (pojednostavljeno, plošno) promatrati kao priča koja prati dva putovanja, brodsko, na koje se otisnula družina bivših školskih drugova, sada ljudi u zreloj dobi, te drugo, ono životno, putovanje koje kreće od početka, koje otkriva ono što je prethodilo ovom prvom, brodskom putovanju, secira prošlost u kojoj su temelji sadašnjosti.
No zadržati se na tako dvodimenzionalnom pogledu oštro nasječene prošlosti i sadašnjosti značilo bi zanemarivanje čitave višeslojnosti koja je naslagana u četiri dijela ovog izbrušenog proznog djela. "Kalendar Maja" jest roman o putovanju, no, još važnije, ovo je roman i onome što se događa pored, okolo, usporedo, jer ni jedno putovanje ne može ostati samo po sebi, pravocrtno, ravno povučena linija.
Dok dvije prethodno opisane bujice (naizgled osnovne) radnje izbacuju pred čitatelja neprestano nove artefakte, pravi je cilj u otkrivanju svega onoga što se događa(lo) u paralelnim rukavcima od kojih dva prividno glavna toka i dobivaju snagu. Tako "Kalendar Maja" u globalu funkcionira kao crna kutija u kojoj traka neprestano preskače, pa svako toliko iskoči neko novo "zašto", a onda se traka vrati, pa kaže "zato", pa još jednom ode unaprijed i potvrdi neraskidivu vezu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vremena u kojem smo osuđeni čitav život proživljavati varijacije događaja iz formativnih godina, bilo sami sa sobom, ili manifestirajući se drugima u lice.
A to je ono u čemu autor briljira, kao da ima književni snošaj s čitateljem, Ferić u svom novom romanu odgađa dati odgovor na pitanje "što se onda dogodilo", jer, kao vrstan poznavatelj dobre pripovjedne tehnike, zna da se najveća ugoda stvara upravo odgađanjem. Ne odgađanjem koje znači statičnost, jer u "Kalendar Maja" nema tapkanja u mjestu, već radnja nezaustavljivo ide naprijed, vrijeme je u konstantnom naprijed-natrag gibanju i vrtnji, a osobnosti likova se nadopunjavaju i njihove činidbe opetovano iznenađuju.
Svakako, teško je u današnje doba tvrditi da su likovi čudni, ili da su njihovi odnosi bizarni ili poremećeni, ali dozu sveopće, filmske disfunkcionalnosti, odstupanja od onoga što je društveno prihvaćeno i definirano kao zdrav odnos ne može se zanijekati. Samo kod Ferića tu ne dolazi točka jer ono filmsko, u početku i romantično (npr. zbližavanje Senke i Tihomira dok njeguju njenu majku) i lijepo bez milosti prerasta u groteskno, u iščašeno, pornografsko i nasilno, odnosno, ako se osvrnemo na život koji nas okružuje uvjerit ćemo se, prerasta u stvarno, možda nijekano, ali da, sablažnjivo stvarno, a Ferić se sa stvarnošću, ma kakva ona bila, nosi s originalnom domišljatosti i sjajnim humorom.
U velikoj mjeri, valja napomenuti, "Kalendar Maja" je i roman o starenju i starosti i nemoći da se (osim smrću, ali zapravo ni tada) išta promijeni, a vjerodostojnost Ferićeva prikaza, dok opisuje prizore s broda, pokrete sedamdesetogodišnjaka i njihovu svakodnevicu, dok izgovara njihove rečenice, zbližava ih i udaljava, komentira lijekove koje uzimaju i bolove koje osjećaju, je zapanjujuća.
Roman i počinje upravo s osviještenjem starosti, na terasi jednog zagrebačkog gornjogradskog lokala na kojoj umirovljeni ginekolog Tihomir čita novine, a koji u jednom trenutku ugleda ženu čiji ga lik podsjeti na ljubav iz davnih vremena. Tihomir ustaje i pokušava sustići tu ženu, pokušava uhvatiti svoju prošlost, no umjesto da uhvati on nju, ovaj slučajni susret postaje okidač koji će pokrenuti priču u kojoj će prošlost, u obliku kojem se nije nadao, sustići Tihomira. Nemoguće je dokučiti razmjere onoga što će izaći na vidjelo u narednim stranicama, jer, kako na nekoliko mjesta u romanu lijepo stoji, u starosti ljudi postaju nevidljivi, neprimjetni, a ako se i pogleda nekog od tih izbrazdanih bića, teško da se može zaviriti toliko duboko, ili pretpostaviti makar i približno od kojeg i kakvog su tkanja ispletene njihove bore.
Ferićev će pripovjedač svoju životnu priču satkati od niza smrti i klupka ljubavi, a u nastalom kolopletu rijetko će koji ljudski kontakt biti ili završiti obično, pri čemu jako brzo postaje jasno da nema nebitnih detalja, jer prepričan događaj iz prošlosti na nekoj od narednih stranica nadoveže se i uvijek pojasni sadašnju radnju ili postupak lika, čime roman čitavo vrijeme djeluje kao (i jest) kompaktna i uvjerljiva cjelina. Pri tome veliku ulogu igra autorov jako dobar osjećaj umjerenosti pri doziranju količine informacija, a njegov dobro ispečen zanat nepobitno se očituje i u napetosti detektivskog romana injektiranoj epizodom sa Senkinom misterioznom ozljedom glave, ali i djetinjom tajnom Mrazovićeva stana i, onom kasnije otkrivenom, a koja čitavo vrijeme golica maštu, tajnom golemog kufera devedesetogodišnje profesorice.
Nekih tehničkih zamjerki, osim svega jednog ili dva tipfelera i na jednom mjestu, u početnoj gužvi pri ukrcaju na brod, zamijenjenog imena lika - Josip, koji još nije došao, pomaže Tihomiru nositi razredničinu prtljagu, nema, no, kad je "Kalendar Maja" u pitanju, sitničav je već i sami spomen ovih detalja.
"Kalendar Maja" u ritmu koračnice vodi nas k raspletu, jedan korak smo u prošlosti u kojoj Tihomir kreće od početka, od roditeljskog doma, odnosa s ocem i majkom, susjedstva, škole i prijatelja, a onda se fokus seli na brod kojim grupa baka i djedova, ispraćenih od djece i unuka, kreću u avanturu ponavljanja maturalnog putovanja.
No, tek u ujedinjenju svih putova, onih mnogobrojnih iz prošlosti i svih međuljudskih razmimoilaženja koja su iscrtana na uskom brodskom prostoru, ne prije nego se pronađe mir u prapočelu vode, u mraku s ribama, spokoj toliko osjetljiv da se uništi kihanjem, ne prije nego se spoje sve krivulje istovremenosti postojanja, makar na trenutak, ali sasvim dovoljan komad vremena prije nego li se opet rasprše, istina će pokazati svoje lice, ili bar jedan njegov dio. Jedno od lica išamaranih nemilosrdnim vremenom.
Zoran Ferić: "Kalendar Maja"
Profil, 2011.
Marijo Glavaš, 03.05.12
Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
