Ian McEwan : Solar

To naravno nema baš nikakve veze s Bridget Jones, no otkad je nespretna britanska udavača slučajno upala u britansku književnost kao da je čitava brit-lit dobila lakohumoristički i lakokolumnistički „brit-light" virus. Pod „upadom u brit-lit" mislimo na onu filmsku sekvencu u kojoj se Renee Zellweger kao filmska Bridget Jones trudi na nekom marketinškom domjenku pravilno izgovarati ime Salmana Rushdiea, i dakako usput voditi s književnim alfa-celebrityjem pametan i šarmantan razgovor, da bi na kraju sva ta stremljenja i ambicije završile situacijskoj u komediji a la Bridget Jones.

Kakve veze ima ta sekvenca s novim romanom Iana McEwana? Gdje bi se to McEwan trebao susresti s Bridget Jones? Bridget Jones nastala je kao proizvod lake kolumnistike. S druge strane, malo je reći da je Ian McEwan ugledan pisac. Ponajmanje to ima veze s nagradama. No autor „Amsterdama", „Okajanja" i „Na plaži Chesil", u "Solaru" se ne ustručava, baš kao ni Bridget, niti najizlizanijeg humora.

Iako tvrdi da ne voli humorističke romane, jer ih doživljava kao škakljanje nekog prisilno oborenog na tlo, upravo je to ono što i sam u „Solaru" opetovano čini. Jednostavno, virus Bridget Jones se ušančio duboko u organizmu britanske književnosti i sad kao da su od njega pošandrcali i oni najugledniji. U Britaniji kao da vlada opći strah da se u javnosti ne ispadne dosadan ili ozbiljan. Tu su naravno iznimke, tipa Toma McCarthya. Ali i takvi flagrantni slučajevi poput Iana McEwana.

Čime se u „Solaru" McEwan zapravo pokušava baviti. Ničim drugim doli spašavanjem svijeta od klimatske katastrofe. U veljači 2005. McEwan je bio dio umjetničko-znanstvene ekspedicije koja je posjetila smrznuti fjord Spitsbergen u Norveškoj kako bi se uvjerila u razmjere klimatskih promjena. Cilj je bio uključiti što više različitih uglednika u širenje narativa o klimatskim promjenama. Troškovi puta, smještaja i benzina potrošenog za vožnju motornim sanjkama, organizatorima su se u slučaju McEwana višestruko isplatili. Pet godina nakon polarne ekskurzije pojavio se „Solar". 

McEwanov narativ o klimatskim promjenama ima vrlo neobičan narativni luk. „Solar" započinje godine 2000. kao bračna komedija preljuba. Glavni junak plijeni pažnju već u prvoj rečenici. „Bio je jedan od onih muškaraca - gotovo neprimjetnih, često ćelavih, niskih, debelih, pametnih - koji su određenim lijepim ženama nerazumljivo privlačni", kaže udarna rečenica romana. Kad se čitatelj zapita kakav bi to zapravo muškarac trebao biti, o kakvom se to nestandardnom modelu radi, ispada da je „jedan od onih" sredovječni fizičar Michael Beard, kod kojeg je najviše seksi ni više ni manje nego njegova Nobelova nagrada dobivena za tzv. „Beard-Einsteinove konflacije".

S bračne komedije preljuba „jednog od onih" nobelovaca, roman u koraku prelazi na temu klimatskih promjena i alternativnih izvora energije; zatim skreće u komediju na snijegu i ledu (McEwanova polarna epizoda), a onda posve nenadano i ne baš uvjerljivo prelazi u krimić podmetnutog ubojstva, i podkrimić krađe intelektualnog vlasništva, da bi preko 2005. godine i tematizacije ekološkog spašavanja svijeta i očinstva u šezdesetoj, krenuo prema finalu u 2009. s operacionalizacijom umjetne fotosinteze, i „trailer"-romansom nobelovca i „white trash" konobarice iz Novog Meksika.

Dakle, svašta je McEwan ubacio u roman, i visoku znanost, i visoke ekološke ambicije, i komediju iz bračnog života, s polarnog kruga i praga starosti, i krimić s dvostrukim dnom, i vrući seks u sirotinjskoj prikolici. No uprkos svega toga, opet je načudnije u „Solaru" kako se lako McEwan prepušta komedijašenju. Već avanture nobelovca na snijegu i ledu prizivaju u sjećanje eskapade Bridget Jones na skijanju u Austriji, no sve postaje uistinu neobjašnjivo kada McEwan naširoko počne prepričavati izlizani štos zabune, s nobelovcem u glavnoj ulozi, koji u vlaku drsko jede čips nabildanog susjeda - da bi kasnije u džepu napipao vlastitu vrećicu čips...

Bilo kako bilo, sav taj nered ipak pričinjava dosta gušta čitatelju. Iako je pitanje klimatskih promjena u međuvremenu zamjenila neuroza globalne recesije roman se čini tematski sasvim aktualnim, i znanstveno uvjerljivo sročenim; McEwan dodiruje i mnoge druge manje „suvremene fenomene" i markere suvremenog društva; a na kraju čak i humor ipak sjeda na svoje mjesto, dajući svemu određenu čitljivost i lakoću.

I sama epizoda sa čipsom ima svoj kontekst, svoj nastavak. Nije McEwan baš tako očajan humorista pa da mora prepričavati štos tzv. „nehotimičnog lopova". Dvadesetak stranica dalje kolega će profesoru Beardu spočitnuti prepričavanje štosa kojeg u branši zovu NL. Uz neke varijabilne dijelove priča ima i zadane karakteristike, Optuženi je obično neki mariginalni lik - imigrant, punker, invalid. Suprotnost naratoru štosa. Kod otromboljenog, sredovječnog profesora to je, rekli smo, mladi bilder.

Tu sad slijedi i poanta čitave epizode. McEwana zanima kako NL „ulazi i izlazi iz mode": pojavio se u Americi već početkom XX stoljeća, a sedamdesetih ga je bilo posvuda. „Prihvaćajući priču kao vlastito iskustvo ljudi je lokaliziraju i verificiraju... Jedna teorija kaže da priča o Nehotimičnom lopovu... izražava strah i krivicu zbog našeg neprijateljskog stava prema manjinama."

I tako eto McEwan prvo zapadne u humor a la Bridget Jones, a onda se poput pravog gospodine elegantno odmakne od njega, i na temu tog humora sroči nekoliko zanimljivih zapažanja...

Ukratko, literatura nalik na američke tematske parkove: malo edukacije i pametnih misli, malo zabave.

Ian McEwan: "Solar"
Prevela Tatjana Jambrišak

Profil, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )